Suočavanje s predrasudama

Suočavanje s predrasudama

Ana Đokić, 1965, autorica je brojnih dramskih tekstova, književnih kritika i proznih djela, a za svoj je književni rad višestruko nagrađivana.

Roman Recepti za sreću priča je o životu šest žena različitih generacija.Tridesetpetogodišnja Tanja upravo uoči bombardiranja Beograda 1999. iz Zagreba se vraća u rodni grad Beograd. U Beogradu se susreće s prijateljicama iz djetinjstva i s njima raspravlja o uspjesima, sreći, politici, seksualnosti, ljubavi. Autorica je roman stoga i koncipirala tako da pušta junakinje da pričaju svoje životne priče.

No priča Beograđanke Tanje, koja se nakon udaje preselila u Zagreb, čini se ključnom, jer ipak otvara i bolna pitanja o nacionalnim predrasudama, ratu, o odnosu Beograd – Zagreb, koji se tijekom devedesetih mijenjao (tako se njezin suprug u vrijeme rata bojao otići u Beograd, kako ne bi izgubio posao). Dok šeće rodnim gradom, Tanja ga gotovo više i ne prepoznaje, zavladale su neke kvazitradicionalne vrijednosti. Ona se prisjeća vremena rane mladosti, kada je započela njezina veza sa Zagrepčaninom Borisom. Posebno je zanimljivo kako spominje predrasude s kojima se suočavala, ističe prijeporno pitanje potpune nevinosti, i to u seksualnom i u nacionalnom smislu. Upravo će rat potaknuti pitanja o identitetu i prisjeća se kako su se tijekom svih tih godina mijenjali odnosi između Hrvata i Srba, ali i kako i ona rodni grad ne doživljava kao svoje mjesto, suočava se s time da je postala stranac, pa prkosno odgovara: »Ja sam ovdje živjela dok ste vi, koji mene nazivate strancem i dajete mi nekakve smiješne papiriće, u svojim selima okruženi mirisom kravlje balege i pilećih govana samo sanjali o Beogradu!« Njoj se čini da se društvo, sa svim tim kokardama, prinčevima i princezama, »vratilo u srednji vijek«, a pomalo ironično gleda i na izgubljene postulate Francuske revolucije. Roman je naslovljen prema imenu popularne emisije koju Tanjina prijateljica Sandra vodi na televiziji. Ana Đokić ne bježi od današnjih popularnih cosmo-priča za žene, pa njezine junakinje propituju izgled, mladost, samoću, brakove, vlastitu poslovnu uspješnost. Na taj način uspjela je izbjeći patetičnost, tako čestu u propitivanju velikih tema.Tanja, koja je u srednjoškolskim danima pisala grafite i pjevala angažirane pjesme, ističe da je njezin patriotizam ravan nuli i da nikad ne bi mogla vikati »Bolje rat nego pakt!« Štoviše, važno je reći da junakinje ne vide sebe kao heroine, što je pravo osvježenje kad smo obasuti mnoštvom pretencioznosti raznih tumača koji nam žele objasniti stvarnost.

Ono što je posebno važno u pripovijedanju Ane Đokić svakako je bavljenje tjelesnošću, pa ona nesputano piše o seksualnosti, ali ne izbjegava ni druge aspekte tjelesnosti – prizori smrdljivih tijela u autobusima, tijelo koje obavlja nuždu. No ti opisi tjelesnosti nipošto nisu vulgarno prikazani. Stajališta najmlađe generacije donose se u priči tinejdžerice Marine, a najstarije pričom Tanjine majke. Marina je zaljubljena u Albanca i nimalo se ne obazire na tipične predrasude o tom narodu. Tanjina majka Ada živi u sjećanjima na muža, pomalo je izgubljena u vremenu u kojem živi, jer »naučena je da sve u životu ima smisao«.

Tanja, usred bračne krize, pita se o smislu vlastita života – nije napravila karijeru, rodni joj je grad posve stran, osjeća da nema nikoga. Nikakav patriotizam neće je zadržati da ostane u Beogradu za vrijeme bombardiranja, jer shvaća da je njezin život upravo u Zagrebu, uz supruga, koji nije princ na bijelom konju, ali je ipak uvijek uz nju, unatoč svemu. Tragajući za svojim mjestom Tanja shvaća da se mora vratiti u Zagreb. Roman završava prizorom bombardiranja grada – Marina i Agim ljube se i smiju, prkose, uživaju u ljubavi.

Možda će se ovakav kraj romana učiniti eskapističkim, no važno ga je promatrati iz Marinine pozicije, jer ona želi iskazati mladenački bunt i otpor postojećim društvenim vrijednostima. Recepti za sreću i jesu vrlo zanimljiv roman baš zato što nam žene raznih dobi i svjetonazora govore o svom doživljaju stvarnosti, i svaka od njih ima svoje pravo na priču, odnosno pravo na život. Ana Đokić pokazala je da se o velikim temama može pisati pitko (posebno su vješto napisani dijalozi u slengu) i zabavno, a njezine junakinje, koje ne žele glumiti heroine, hrabre su jer propituju svoje identitete, ali se i bore u svakodnevici. Nije nevažno spomenuti da se, kako piše na ovitku knjige, u tom romanu prvi put u Hrvatskoj progovara »o stavu građanskih obitelji prema ratu i raspadu Jugoslavije«.

Darija Žilić