Srce nema ideologije

Srce nema ideologije

U zatvoru sam boravila s mnogim živopisnim likovima, među kojima su bile i dvije najluđe djevojke iz skupine koja je njegovala kult Charlesa Mansona – Lynette Fromme i Sandra Good. Nosile su prsluke ispletene od Charliejeve kose i činile lude stvari poput zakopavanja kosilice kako ih ujutro kosilica ne bi budila pod prozorom ćelije! Lynette me pokušala ubiti čekićem za vađenje čavala jer joj nisam željela biti prijateljica, ali na moju sreću u blizini su se zatekli čuvari pa sam prošla samo s potresom mozga, gomilom šavova i dobrom pričom koju mogu ispričati. Dakle, očito nisam obožavateljica obitelji Manson. No bez obzira na to, zanimljiv je bio odgovor što ga je Manson prije mnogo godina dao novinaru koji ga je upitao je li lud: »Čovječe, ja sam bio lud kad je to nešto značilo. Danas su svi ludi.« Njegov je odgovor još točniji danas, kada svi nisu ludi, nego su svi teroristi: ekološki aktivisti, protivnici pobačaja, pa čak i računalni hakeri…, sudeći po mjerilima američkog Ministarstva unutarnjih poslova.

U zatvoru 1978. Julienne u posjetu Zvonku

2008. Julienne u Zvonkovu rodnom mjestu Gorici, kamo je došao prvi put nakon 33 godine

Pariz, 1976. Bruno Bušić, Julienne Eden Bušić, Zvonko Bušić

Što se dogodilo s „dobrim starim vremenima“ kad su postojali pravi teroristi? Crvene brigade, na primjer, ili Frakcija Crvene armije. Oni su uistinu s namjerom ubijali ljude, uvijek iznova, mnoštvo njih. Ili Nelson Mandela, koji je otvoreno zagovarao nasilje i upravljao organizacijom odgovornom za stotine smrti civila i tolika bombardiranja. Ne zaboravimo ni državni terorizam, od Gulaga do Gologa otoka. Mnogi od vas, koji ste večeras u publici, bili ste žrtvama takva terorizma. U novije vrijeme imamo Guantanamo, koji je sad, na svu sreću, u postupku zatvaranja. I premda odajem priznanje studentima štrajkašima u Hrvatskoj – koji bi, po definiciji nekih vlada, također bili teroristi – i koji su pokazali mnogo duha i duše, znam da im za to nije trebalo mnogo hrabrosti. U bivšoj Jugoslaviji svi bi oni završili u zatvoru, neki bi bili mučeni, a neki bi možda i podlegli. Takvo je stanje bilo jedan od razloga zašto smo 1976. oteli zrakoplov: oteli smo ga kako bismo privukli pozornost svijeta na zločine u Jugoslaviji, kako bismo primorali zapadni, demokratski tisak, koji nije mario, da objavi naš letak s popisom kršenja ljudskih prava, utamničenja, umorstava. No za razliku od Frakcije Crvene armije, Crvenih brigada, Nelsona Mandele i drugih, mislim da bi nas trebalo zvati lažnim teroristima, jer nismo zagovarali nasilje, pokušavši ga izbjeći, i nipošto nismo namjeravali ozlijediti druge. I jedina je smrt u našemu slučaju bila slučajna, a ne namjerna. Zbog nje ćemo gorko žaliti do kraja života.

Neki se od vas već sada možda pitaju jesu li u pogrešnoj prostoriji. Zar ovo ne bi trebalo biti predstavljanje knjige? Zar ne bismo trebali govoriti o epistolarnom romanu ili o memoarskoj prozi, umjesto o neugodnim temama poput terorizma? Da, trebali bismo, u racionalnome svijetu, ali osjećam kako najprije moram opravdati svoje, naše (moje i Zvonkove) razloge i pravo da budemo ovdje. I to zbog posvudašnjeg „gakanja“ pojedinih hrvatskih medijskih komentatora, samoprozvanih moralnih arbitara svijeta, tobožnjih aktivista za zaštitu ljudskih prava, zajedljivih književnica u dragovoljnom izgnanstvu, vječnih policajaca, kako ih ja nazivam, koji vjeruju kako su oni koje smatraju teroristima proigrali svoje pravo da se uklope u svijet i da konačno slobodni – robijanjem plativši svoj izbor, žaleći zbog nevine žrtve otmice i odležavši kaznu – idu za osobnim težnjama, da se pojavljuju u javnosti, da pišu knjige... Njima se, tim dežurnim policajcima, ispričavam što smo ovdje, u svom našem sjaju! Ali smije li nas se doista i dalje kriviti? Naposljetku, ohrabrila nas je činjenica da drugi, pravi teroristi redovito pokazuju svoje lice nimalo se, naizgled, ne stideći. Nije li nepokajnik Mandela nedavno u Londonu proslavio devedeseti rođendan, u društvu devedeset tisuća gostiju, među kojima je bio i britanski premijer? A prošloga je svibnja Karl Heinz Dellwo, bivši član Frakcije Crvene armije – terorist ili revolucionar, birajte što vam je draže – u Zagrebu iznio svoja razmišljanja pred hrvatskim medijima, i ne baš na naročito dubokouman način: »Bilo je i nasilja«, reče, »no iza toga je ipak stajao koncept.« O četvero poginulih ništa nije rekao, važno da je postojao koncept. Za ubijanje. Nije spomenuo kako se osjećao zbog toga, što je naučio u zatvoru, ni čemu bi mogao druge podučiti. U brojnim je medijskim nastupima samo ponovio isprazne klišeje svoga vremena. Dellwo je pušten nakon što je odslužio samo dvadeset godina, umjesto dvije doživotne zatvorske kazne na koje je bio osuđen, a zbog smrti četvero ljudi u Stockholmu.

S druge strane, samoprozvani moralni arbitri kažu kako bi mediji morali šutjeti o Zvonkovu povratku kući nakon trideset i dvije duge godine, i o našemu slučaju općenito. Premda mi nismo suglasni udovoljiti im svojim nestankom, i dalje drže kako bi nas trebalo izbrisati, barem iz medijskoga prostora, kao što su u nekadašnjim diktaturama s fotografija brisani političari koji bi pali u nemilost.

Razmislimo nakratko o temeljnim činjenicama. Mladi hrvatski idealist odlučuje se na drastično otimanje zrakoplova kako bi pozornost svijeta svrnuo na strašna kršenja ljudskih prava, utamničenja i umorstva svojih sunarodnjaka. Zbog svojih ideala više od pola života provodi u zatvoru i time u cijelosti plaća dug društvu. Njegova supruga Amerikanka, koja s Hrvatskom nema drugih spona osim ljubavi, napušta svoj udoban i, priznajem, razmažen život kako bi poduprla supruga i provodi trinaest godina u zatvoru, a nakon toga vjerno čeka da on odsluži ukupno trideset i dvije strašne godine. Možda sam ja malo pristrana, ali meni to zvuči kao priča koju bi ljudi ipak željeli čuti i čitati je i, ako je to dvoje ljudi zavirilo duboko u svoje duše, možda bi drugi iz te priče htjeli naučiti važne lekcije. Kakav je osjećaj nakon dvadeset i više godina prvi put vidjeti zvijezde i mjesec, kao Zvonko? Kako čovjek uspijeva emocionalno preživjeti veoma stvarnu mogućnost da će njezin ljubljeni ili njegova ljubljena umrijeti u zatvoru, što sam ja uspjela? Kako čovjek bez pritužbe nosi i tuđu i vlastitu krivnju, kao što ju je Zvonko nosio nakon 11. rujna 2001? Ljubav, krivnja, strast, žrtva, ponos, radost, suosjećanje… – gdje čovjek pronalazi snagu otrpjeti duboku patnju, koje se egzistencijalne lekcije mogu naučiti, kako drugi mogu proširiti i obogatiti svoje živote dubokom boli i je li žrtva vrijedila truda? Čak i da ovo nije naša priča, mene bi zanimala. Željela bih čuti takve ljude, čitati o njihovim iskustvima. Nije li to normalna reakcija? Jer ono što oni imaju reći, ako uistinu znaju dobro reći, služi dvjema svrhama: kao književnost spoznaje i književnost moći, da poduči i, što je važnije, da gane, kao što je postulirao Thomas de Quincey u svome glasovitom eseju. Spoznaja nam daje obavijesti, saznajemo nešto konkretno što prije nismo znali, a u našemu je slučaju presudno znanje o onomu što se doista zbilo, a ne izvrtanja i laži. Književnost nastoji nas pak ganuti, napregnuti i proširiti našu latentnu sposobnost suosjećanja s beskonačnim, gdje je svaki otkucaj i svaki zaseban prinos korak uvis… Zato sam sretna kada čujem da smo mnoge ganuli, pa čak i nadahnuli svojim riječima.

Zamislite, na trenutak, snagu i moć koje bismo bili lišeni da su ljudi koji su počinili nezakonita djela bili prognani, izbjegavani, izolirani ili spriječeni govoriti i pisati o svojim iskustvima: Dostojevski, Jean Genet, Vaclav Havel, Ezra Pound, Aleksandar Solženjicin, Oscar Wilde, pa čak i Nelson Mandela. Svijet bi bio turobno mjesto bez Wildeovih riječi iz djela De Profundis:

»Mnogi ljudi po otpustu iz zatvora nose zatvor sa sobom i skrivaju ga kao tajnu sramotu u srcima, i najzad, kao nesretni, otrovani, zavuku se u nekakvu rupu i umru. Grozno je što to moraju učiniti i pogrešno, silno pogrešno od društva da ih na to primorava. Društvo si uzima pravo užasno kazniti pojedinca, bolujući ujedno od krajnjega poroka, površnosti, i ne shvaća što je učinilo. Kad čovjek otrpi kaznu, društvo ga prepušta samu sebi; drugim riječima, napušta ga upravo u trenutku kad započinje najveća obveza društva prema tome čovjeku. Silno se stidi vlastitih djela i izbjegava one koje je kaznilo, kao što ljudi izbjegavaju vjerovnika kojemu ne mogu platiti dug, ili nekoga komu su nanijeli nepopravljivu, neizlječivu krivdu. Sa svoje strane mogu tvrditi da, ako sam ja shvatio što sam pretrpio, i društvo bi trebalo shvatiti što mi je nanijelo; ni sa jedne ni sa druge strane ne bi smjelo biti nimalo gorčine ni mržnje.«

I još jedna Wildeova misao: »Zatvorenici znaju samo za jedno godišnje doba – doba Žalosti. Kao da su nam oduzeli i Sunce i Mjesec. Vani je možda plav i zlatan dan, ali kroz debelo mutno staklo prozorčića sa željeznim rešetkama, ispod kojeg sjedi zatvorenik, provlači se sivo i škrto svjetlo. U njegovoj ćeliji uvijek je sumrak, kao što je u njegovu srcu uvijek ponoć.«

Međutim, umjesto riječi prosvjetljenja, introspekcije, prizorâ i slikâ koje će uzvisiti ljudsku dušu, samoprozvani moralni arbitri uporno se podsmjehuju ljubavi, ne obaziru se na svece i grade spomenike dekadenciji. Zar ne shvaćaju da je uzaludno ponavljati ono što dopire samo do žlijezda, ali ne dopire do srca? Mediji nas svakodnevno bombardiraju austrijskim čudovištem Fritzlom, da spomenem samo jedan nečuven primjer. Od takve i slične pornografije nasilja i degradacije ne možemo ništa naučiti, niti nas ona može ganuti. Zar već ne znamo da je nedopustivo zatočiti, silovati, oploditi i mučiti vlastitu djecu? Zar takve i slične informacije uzvisuju ili zagađuju našu dušu? Čemu služe i komu koriste izvješća, iz minute u minutu, o osobnom životu bračnog para koji su zapravo medijski klaunovi? Čemu nas oni mogu naučiti? Samo tomu da su na ovome svijetu dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. To već znamo, pa makar i samo intuitivno.

Kako je svijet postao tako naheren? To me podsjeća na Solženjicinove riječi o vlastitu zatvorskom iskustvu i svijetu. Naime, on veli da ondje, na robiji, u njegovim mislima, vrijednostima i vizijama nije bilo dvosmislenosti, jer su misli bile skovane u zatvorskim ćelijama i po dugim marševima zaleđenim ravnicama – »provjerene tim životom, nastale iz takva postojanja«. Ali kad su izvanjski pritisci popustili i vidokrug se proširio, kad mu se najzad otkrio čitav svijet, ugledavši muljevitu močvaru, uzviknuo je: »Kako divna livada!« A za stup srama (s rupom za glavu zatvorenika) – reče: »Kakva krasna ogrlica!« I još kaže: »Ondje gdje su neki lijevali suze koje nitko nije mogao obrisati drugi su plesali na melodiju bezbrižnog mjuzikla.« Tu smo i mi danas.

Solženjicin zaključuje kako mora postojati samo jedno mjerilo, jer ljudski rod ne može postojati sa šest, ni sa četiri, pa ni s dvama mjerilima vrijednosti; u protivnom rastrgat će nas nesuglasje ritmova, oprečnost vibracija. Čovjek s dvama srcima nije za ovaj svijet, tako ne bismo mogli živjeti jedni uz druge na ovoj jednoj Zemlji.

Stoga je moja želja i poruka onima koji budu čitali moje knjige, neka ih čitaju sa srcem, s jednim srcem, jer u životu uglavnom ne živimo s jednim srcem, a srce nema ideologije i ne može biti raskomadano. Ono suosjeća sa svima ili ne suosjeća ni sa kim.

Julienne Eden Bušić