Prosjačenje

Andrija Tunjić

Prolazim jednoga od proteklih vrelih zagrebačkih dana pored jedne banke, koja još nosi hrvatsko ime, ali je strana. U debeloj hladovini banke izvalio se na asfaltu deran od šesnaest, sedamnaest godina i prosjači.

– Kako te nije sram prosjačiti, idi radi – velim mu.

– Pa radim – ispali kao iz puške.

– Dobro si me – pokunjim se pomirljivo.

– Moram, naučio sam. Prije nego nas osmero gazda svako jutro doveze iz Međimurja i rasporedi oko Glavnog kolodvora i centra održi nam lekciju kako se moramo ponašati i koliko zaraditi. Ako ne zaradimo, nema uvečer povratka kući. »Nećete vi meni ko naši političari koji prosjače po svijetu, a onda umjesto da zarade oni nas još više zaduže«, kaže gazda, pa ljutito zalupi vratima kombija i ode – istrese iz sebe taj perspektivni prosjak.

Osmotrim bolje banku. Crnčile su i prosjačile za nju generacije naših ljudi, a onda su je političari preko noći prodali, jer su tako kupovali naklonost „međunarodnih faktora“ koji su kao pomogli da budemo svoji na svome. Kao rasprodaja naše imovine budzašto pridonosi našem ugledu u svijetu. Tako tobože pokazujemo da nismo Balkanci. Zahvaljujući tomu naša djeca mogu u ponoć krenuti u noćne izlaske za razliku od engleske, koja u to doba moraju biti kod svojih kuća u svojim krevetima. I dok engleska djeca do punoljetnosti ne smiju ni primirisati u svoje pubove, naša se: opijaju, truju i bludniče zbog ugleda u svijetu. A sve da bi naši zakonodavci dokazali naprednost naših zakona, da smo, iako mali, spremni za veliki svijet koji nas tjera da molimo i prosjačimo.

Uz ono što isprosimo, pride nam daju nekog svojeg nesposobnjakovića da mu se kao šefu klanjamo i obasipamo ga darovima omogućavajući mu jeftinu kupnju kuće, profitabilne firme ili banke. K tome moramo biti kuš, ma što činio. A kako i ne bi bili kuš kad od naših političara svako malo čujemo; pa ne možemo se mi ponašati kao veliki, mi smo mali. Stoga mi je drago što taj Međimurac, iako prosjak, zna što i kako radi. Drago mi je što ne radi kao naši političari, kako tvrdi njegov gazda.

Možda bi doista bilo dobro poslušati tog mladog prosjaka, pa početi prosjačiti po njegovu, a ne kako prosjače naši političari. Iskustvo nikada nije suvišno. Konačno, sjetimo se da su Imoćani u davna vremena izmislili prosjake i njihove sinove koji su od prosjačenja znali dobro živjeti. Prosjačenje bismo mogli proglasiti svojim brendom i mirno u hladovini čekati da naiđe kakav John, Johann, Jean, Juan, Giovanni koji bi nam udijelio kakvu crkavicu koju dobiju naši političari, a da se poput njih ne potucamo po svijetu kamčeći sitnice koje se svaki put izvrgnu u krupnice. Kamate na te sitnice uzet će sve što zaradimo: mi, naša djeca, njihova djeca i njihove djece djeca, tamo do desetog koljena.

Međutim, nama ne pada na pamet da se proglasimo prosjacima. Ne daj Bože! Pa što bi nam rekli u EU? Moramo voditi računa što bi nam još sve u lice mogla skresati tamo nekakva šuša koja nam bez trunke srama poručuje da ne možemo štititi svoj sir ne uvozeći strani. Jer to kao nije u skladu s Europskom Unijom, nije europski. Moramo jesti europske i njima trovati želuce.

Ipak, seljaci su nekako na Tijelovo isprosili od hrvatske Vlade da glede mlijeka i mliječnih proizvoda počne uvažavati njihove interese barem kao interese stranaca. Samo me strah da bi se odluka ubrzo mogla promijeniti zbog nekog vitalnog interesa stranih interesa koji su, kako tvrde hrvatski pametni ljudi, i naši.

Tako će nam biti sve dok naši političari jasno ne kažu da ne žele EU u kojoj moramo prosjačiti. Da to kažu, već sutra bi doletjela tri aviona prosjaka iz EU-a i pitali što hoćemo.