O ovome se ne govori

O ovome se ne govori

Dok čitam knjigu Miljenka Jerneića Bitka za slobodnu Hrvatsku. Neutralna Hrvatska – slobodna Hrvatska, niz misli prolazi mi glavom. Znam dobro da je ova knjiga tek jedna u nizu koju je autor posljednjih godina objavio o pitanju trajne neutralnosti Hrvatske kao političkoj alternativi ulaska Hrvatske u NATO.

Trajna neutralnost, naime, međunarodnopravni je institut koji nipošto ne znači politički izolacionizam, već naprotiv, zadržavajući sva prava državi da se brani, ideal je miroljubive politike neke države kojim joj i međunarodna zajednica priznaje „povlasticu“ da ne sudjeluje u „tuđim ratovima“, kojih je hrvatska povijest ionako prepuna, već da „gleda svoja posla“, ostajući barem u perspektivi oaza mira. Nažalost, Hrvatska je, iako u rezoluciji A/50/80B Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1995. implicitno pozvana na politiku trajne neutralnosti, propustila u tome slijediti primjer Švicarske, Austrije ili pak Malte. Postala je članicom NATO-a, pod izlikom da joj to otvara vrata članstva u Europskoj Uniji, u koju još nije dobrodošla, iako su upravo Austrija i Malta, koje uživaju povlasticu trajne neutralnosti, punopravne članice te iste Unije. Otud i pitanje o svrhovitosti ovih redaka, jer u trenutku dok ih pišem Hrvatska već broji dane članstva u NATO-u.

Neslobodna Hrvatska

No autor Hrvatsku vidi i izvan Europske Unije, a to je danas stajalište koje čak ni onaj koji ga podupire gotovo da ga se u Hrvatskoj ne usudi izustiti, dakako, ne kao u totalitarizmu – iz straha za život ili slobodu. Zaboga, ovo je demokracija, a u njoj neistomišljenici ne idu u kazamate ili na stratišta, nego samo na margine političkog, znanstvenog i ostalog života. Oni ne bivaju izolirani na „golim otocima“, nego ostaju među nama, osuđeni na nezapaženost i ismijavanje, dok im se javna prisutnost u najboljem slučaju svede na zabavnopolitičku ornamentiku. Nema dvojbe, doista je hrabro usred Hrvatske danas pisati o slobodnoj Hrvatskoj.

Pa ipak, ja ne želim samo oportuno konstatirati kako je dobro i da se takav glas, poput Jerneićeva, čuje. Naprotiv, i dalje razmišljam o ovoj knjizi, ponajprije kroz prizmu svih onih, svakom Hrvatu i suviše dobro poznatih, hrvatskih političkih „klasika“ o guskama i magli i hrvatskoj pušci na hrvatskome ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskome džepu.

Prolazim, poput Marinkovićeva Melkiora, nemirno ulicama svoga grada tražeći Ulicu Khuena Héderváryja, ili Ulicu mađarona. Nema ih. Zacijelo ne zato što su bili „zli“, već zato što su hrvatsko „bolje sutra“ vidjeli drugdje, pod skutima jačih i razvijenijih. No njihovih ulica nema. Ni njihovih lica nema na apoenima hrvatskih novčanica. Naprotiv, s njih nas gledaju upravo oni koji su, nasuprot silnoj „političkoj mudrosti“ svoga vremena, vjerovali u posve jednostavnu ideju hrvatske nezavisnosti, slobode, ili kako god je nazvali. Važno je tek da su ih prepoznali budući naraštaji, koji „oca nacije“ nisu našli među unionistima, premda je njihova „gospodarska platforma“ zacijelo obećavala više.

I eto nas tako i do poruke koju su i za naš naraštaj sačuvale drevne dubrovačke zidine: Non bene pro toto Libertas venditur auro.

Iščeznuće hrvatske države

Nije slučajno da tom rečenicom, kao motom, započinje i Jerneić svoju Bitku za slobodnu Hrvatsku. Već u prvom poglavlju, kao uostalom i kroz cijelu knjigu, autor jasno, katkad i prejakim riječima, ukazuje kako za Hrvatsku nema bitne razlike između famozna 4 B – Budima, Beča, Beograda i Bruxellesa. Kako god se takva politička zajednica zvala, kakvo god političko, gospodarsko ili drugo uređenje imala, put je samo ka iščeznuću nimalo lako stečene hrvatske državnosti. Jerneić doista pokušava ukazati da ulazak u tzv. euro-atlanske integracije nije tehničko pitanje, nego sudbonosno političko pitanje u pogledu kojega Hrvati stoga nisu tek prepisivači nekih europskih akata, nego politički subjekt o čijoj je sudbini riječ.

Velik dio knjige autor posvećuje svojevrsnu kompiliranju statističkih i drugih podataka, kao i prikazu, pa i konfrontiranju različitih stajališta, koja su o tim pitanjima iznesena u hrvatskoj javnosti, stajalištima političara, novinara, znanstvenika, kao i Katoličke crkve. Uostalom, peto poglavlje knjige i nosi naslov Pogled s Kaptola.

Nažalost, čini se da ni taj pogled nije u osnovi drukčiji od onoga koji dijele ostale strukture hrvatskoga društva.

Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju, Crkva tako vidi „katoličkiju“ Europu, znanstvenici „znanstveno napredniju“ Hrvatsku, gospodarstvenici vide more europskog novca, koji samo čeka da dođe k nama. Hrvatski političari, barem u tome jedinstveni snuju svoje fotelje u Bruxellesu, dok vojni i sigurnosni stručnjaci vide „milijune“ NATO-ovih vojnika spremnih da nas brane od imaginarnih vanjskih neprijatelja, ili da nas barem zaštite od terorista (kao što nisu uspjeli zaštititi New York, Washington, London ili Madrid).

EU izgubila smisao

U svim strukturama hrvatskog društva ima pojedinaca koji, poput Jerneića, misle drukčije. No mogu li išta izmijeniti? Ova knjiga, kao ni tisuće drugih, neće promijeniti smjer hrvatske politike, jer nju uistinu ne stvara ni premijer, ni predsjednik, ni bilo tko od „likova“ s kojima autor ove knjige nemilice polemizira. Hrvatski je narod taj koji je na nedavnim parlamentarnim izborima glasove dao strankama lijevim ili desnim, no jednako proeuroatlanski orijentiranima. Teško je vjerovati, stoga, da bi i rezultat referenduma za ulazak u Europsku Uniju danas bio drukčiji. Hrvatska je politika, dakle, barem u tim pitanjima, uvelike odraz volje hrvatskoga političkog korpusa, a ova je, baš kao i toliko puta u povijesti, tek bezoblična smjesa neodlučnosti, neinformiranosti i pogrešnih očekivanja, a i oni „odlučni“, kako netko jednom reče, ne znaju što bi, ali žele to odmah, ne prepoznavajući da je Europska Unija već odavno izgubila funkcionalni temelj svoga postojanja uobličen u progresivnoj ideji europskih zajednica, pretvorivši se u tromu i golemu birokratsku mašineriju koja sve više postaje sama sebi svrhom, bez istinskog interesa naroda njezinih država članica za takvom Unijom.

Crtanje „europskih zvjezdica“ (praćeno udvoričkim vješanjem europskih zastava na zgradama Sabora i ostalih hrvatskih ustanova i kada to od nas nitko ne traži) neće lako odoljeti neumoljivu povijesnom iskušenju funkcionalne opravdanosti postojanja takvih tvorevina, o čemu bi, uostalom i sudbina tzv. Europskog ustava, pa i Lisabonskog ugovora imale što reći. Neuspjeh Europskog ustava ukazao je na skepsu čak i među najstarijim državama sudionicama europskih integracijskih procesa. S druge strane, praksa zajedničke vanjske i sigurnosne politike, baš kao, uostalom, i ranije europske političke suradnje, nerijetko je pokazivala da se iza zajedničke zastave, himne i drugih kvazidržavnih simbola kriju duboke političke podjele uvjetovane nacionalnim političkim interesima oblikovanima u stoljećima povijesti tog iznimno heterogenog političkog prostora.

Europa jednakijih

Europa je to koja ni s upola manje država članica nije mogla spriječiti krvavi rat na ovim prostorima, dakle doslovno na samim svojim granicama. Štoviše, odlučila se za embargo na oružje »svim stranama u sukobu« – žrtvi, jednako kao i agresoru. Ne zato što je iza toga stajala neka perfidno organizirana »židovsko-masonsko-srpska urota« (kako je to nerijetko spreman vjerovati kakav amaterski geopolitičar). Ma da je barem tako! Nažalost, razlog je bio mnogo jednostavniji. Europi nije bilo stalo, jednako kao što joj do Hrvatske nije stalo ni danas. Embargo na oružje, naime, u praksi međunarodne zajednice mjera je za smirenje savjesti – tzv. just to do something, dakako kada ne postoji interes da se doista nešto poduzme. A i da joj je bilo stalo, što bi učinila? Ostala zapletena u klupku organa, podorgana i njihovih pravnih i političkih akata koji fingiraju njezin tzv. drugi stup zvučnog imena zajednička vanjska i sigurnosna politika. Pa zašto ne reći da ta europska zajednička vanjska i sigurnosna politika nije imala jedinstveno stajalište čak ni prema američkoj invaziji na Irak 2003, baš kao što ga ni njezin preteča – tzv. Europska politička suradnja nije imala u odnosu na arapsko-izraelski sukob 1980. Ne čudi stoga što je zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske Unije, danas s 27 država članica, i o priznanju Kosova „zajednički“ odlučila da svaka od članica o tome odluči sama.

S druge strane, čak i proces donošenja odluka u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike koji je Maastriškim ugovorom započeo s ustrajavanjem na ravnopravnosti, pa stoga i jednoglasnosti država članica, a Amsterdamskim ugovorom bio razvodnjen uvođenjem tzv. konstruktivne suzdržanosti, u novom je Lisabonskom ugovoru doživio iznenadnu promjenu koja prvotno zamišljenu jednakost država članica Unije – barem u pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike – ozbiljno dovodi u pitanje. Naime, za sprečavanje donošenja odluke više nije dovoljna čak ni konstruktivna suzdržanost trećine ukupnog broja država članica kako je to bilo do sad, već se uz to traži da njihovo stanovništvo obuhvaća ukupno također barem trećinu stanovništva Unije. Oštećenost takvim rješenjem malenih članica Unije (među kojima će sutra možda biti i Hrvatska) čini se više nego očita. Europa tako postaje sve više društvom jednakih, u kojem su, orvelovski rečeno, neki opet jednakiji od drugih.

Punopravni gastarbajteri

Ne zvuče li nam takve integracije već poznato?

Naša bliska budućnost

Ili možda netko unatoč tomu vjeruje kako ideja zajedničkog europskog tržišta ipak vrijedi ulaska u takvu tvorevinu? Možda, no i dalje na policama trgovina diljem Unije ne nalazim baš slovensku, bugarsku, slovačku, ili robu iz bilo koje od novoprimljenih članica. Zar će onda s nama biti drukčije? Već su nas procesi stabilizacije i pridruživanja lišili mogućnosti zaštite vlastite proizvodnje. Stoga će hrvatskom proizvođaču ulaskom u Uniju ostati barem dvije ravnopravne mogućnosti: prekvalificirati se u prodavača strane robe ili pak, poput primjerice danas već stotina tisuća Poljaka, iskoristiti blagodati europske tečevine slobodnoga kretanja radne snage te napustiti svoju zemlju i opet postati, ovaj put punopravni gastarbajter pod tuđim nebom, dok će nam u vlastitoj zemlji europski birokrati prebrajati vinograde i maslinike...

Ipak, treba gledati „svjetliju stranu“. Naime, čak ako se Jerneićev euroskepticizam, pa i nečastivi pesimizam ili barem razočaranje autora ovih redaka i, ne daj Bože, tada pokažu opravdanima, neće za Hrvate sve biti tako crno. Moći će napokon opet druge kriviti za svoju sudbinu, jamrajući iznova po birtijama o svojoj „izgubljenoj“ pušci i „ukradenoj“ lisnici.

Davorin Lapaš