Nepodnošljiva lakoća slikanja

Nepodnošljiva lakoća slikanja

Troje iznimnih apsolvenata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, studenti umirovljenoga profesora Zlatka Kesera, ujedinili su svoju energiju u ovaj projekt koji je rezultirao zajedničkom izložbom.

Baštineći od svog mentora silovitu imaginaciju, naglašen kolorit i dinamičnost izvedbe, svaki je autor implementirao i na svoj način interpretirao, a tako i nastavio mentorove zasade. Iako izložba naoko nema jedinstvenu nit poveznicu, zajedničko je svim autorima izrazita lakoća slikanja te opipljiv užitak u tome.

Marin Majić

Marinova nam platna tiho pričaju priče. Tiho jer govore uvijek o istom, o čovjekovoj osamljenosti i izoliranosti u suvremenom svijetu. Stoga su protagonisti njegovih radova osamljeni likovi, mali i sami ispred nepreglednih prostranstava imaginarne pustinje, svemirske praznine ili gradskih pejzaža. Iako su sićušni, likovi su prikazani realistično sa svim svojim individualnim karakteristikama.

No njihov duševni život još se više odražava upravo njihovom impostacijom u suhe beketovske pustopoljine, bilo da su one interijeri muzeja ili prostori skladišta s nizom kartonskih kutija. Kritika je to konzumerističkoga društva, gdje su supermarketi novi hramovi u koje hrle mnoštva ili treniranje ruke uzastopnim ponavljanjem motiva ptice sa slike flamanskog majstora Rogera Van Der Weydena na kartonskim kutijama.

Novo doba nakon renesanse kao vrijeme početka definitivne i neizbježne propasti civilizacije? Inertnost i pasivnost usprkos jalovim pokušajima da se pokrenemo i ostavimo traga misli su koje se nameću gledajući ove radove. Marin nam pokušava dati odgovore na ta pitanja prepoznatljivim vokabularom i prozračnim rukopisom.

Pavle Pavlović

U svojim radovima Pavle se ponajprije izražava bojom, sočnom i intenzivnom. Slika The day after odiše prazničnim raspoloženjem nedjeljnog odlaska u lunapark. Ali podrobnijim pogledom uviđamo da autići lunaparka zjape sablasno sami u zlokobno praznu prostoru. Prostoru koji se proteže u beskonačnost i koji ne ulijeva povjerenje svojim nadrealnim ozračjem, iako gradacija ružičastih i plavičastih tonova pretpostavlja optimističan i veseliji ton. Dvojica dječaka u prvom planu slike kao da su izrezani iz starinskoga časopisa, nonšalantno jedu hot-dog uživajući u bezbrižnosti. Zamrznuti u tim nevinim pozama, nesvjesni potencijalne opasnosti koja samo što nije naišla poput imaginarnog uragana koji je već opustošio sve osim lunaparka. Kao da nam autor poručuje da nam uvijek ostaje utjeha u sjećanju na djetinjstvo, čisto i neokaljano.

Pavle radi i ciklus radova u papiru s izbušenim rupicama na mjestima budućih crteža koji tek trebaju zaživjeti na nekoj od njegovih sljedećih slika. Sveobuhvatna bjelina papira utapa male crne rupice i navodi nas da se posve približimo da pronađemo tijek nekih još nepostojećih likova. Poput dječje slagalice, slikar nas zaigrano poziva da makar u mislima sudjelujemo u stvaranju novog djela.

Marko Zeman

Najstariji i najzreliji od trojice autora, Marko Zeman, suvereno i sigurno kroči svojim putem. Koloristički i tematski ujednačen, autorov se opus već sada može nazvati prepoznatljivim.

Marko se opetovano koristi motivom glave afričkog dječaka kao amblem ili znak. Obris glave samo je naznačen, poput grafičkoga znaka, a ponekad su glave ispunjene mrljastim kolorističkim nanosima. Glave izrezuje iz papira i kolažno lijepi na platno, dobivajući pritom friz koji podsjeća na drevne astečke spomenike. Lijepi i crne trokute ili pravokutnike, naglašavajući time ritam slike i njezino opće raspoloženje. Grafizam obrisnih linija glava u kontrastu je s hrapavim pozadinama, koje su monokromije sive, prljavobijele ili crne boje. Grubim, raspucalim površinama neodoljivo podsjećaju na oronule fasade zidova. Neizbježna je asocijacija Fantazija oronulog zida Marijana Detonija iz davne 1938, koja već tada anticipira poslijeratni enformel i nereferencijalnu umjetnost.

Iako bitno drukčijih izričaja, mlade slikare vežu mnoge naoko nevidljive spone. Slični senzibiliteti, mentalni kodovi i zajednički interesi ono je što ih čini bliskima u različitosti. Zasigurno će vrlo brzo naći svoja mjesta na hrvatskoj likovnoj sceni.

Ivana Gabrić