Neinovativno slikarstvo

Neinovativno slikarstvo

Što je originalnost ili izvornost? Ta se riječ u klasičnim umjetnostima obično rabi kao oznaka novoga stila, odnosno novog tretmana poznatih tema. Osim vlastitog viđenja umjetnika, originalnost ovisi o dosjetljivosti i dakako tehnici. Primjerice glazbenici klasicizma umijeće su pokazivali u obradi pučkih plesova i glazbenih oblika, često preuzimajući njihove teme i glazbene motive. Devetnaesto stoljeće donijelo je veću koncesiju osobnoj slobodi umjetnika, akademske norme sve su manje bile na cijeni, pa je tako prva polovica dvadesetog stoljeća bila označena eksplozijom avangardi – individualnih stilova i tumačenja umjetnosti. Postmoderna teorija po kojoj, kao što reče Harold Bloom, »ne postoje djela, već samo odnosi među djelima« potpuno odbacuje mit o čistoj originalnosti i cijelu umjetnost pretvara u polje citata. Kako u svemu tome prepoznati (i vrednovati) umjetničko djelo koje je kvalitetno i inovativno? Tu se također upleće dijelom pravno, ali dijelom i estetsko, pitanje originala i kopije, koje je zanimljivo obradio Orson Wells u filmu F for Fake iz 1974, u kojem poludokumentarno prikazuje život Envera Horyja, čuvenoga plagijatora Picassa i Matissea, te postavlja pitanje po čemu je njegova kompozicija naslikana u Matisseovoj maniri manje vrijedna od originalnog Matissea?

Vladimir Meglić Začetak sna

Izložbom u Studiju Josip Račić slikar Vladimir Meglić pokazuje da je savladao lekcije povijesnih avangardi. Tako na njegovim slikama imamo: kubističku višefokalnost perspektive; fovističku ornamentalnost; nadrealističku osobnu asocijativnost i mitologiju; ekspresionističku (i postekspresionističku) gestualnost. Tu su i neki citati Van Gogha kao što je krevet ili stolica, no oni zbog svoje izravnosti djeluju prilično grubo na ovim platnima koja se mogu sagledavati i kao diskretni repetitoriji povijesti umjetnosti početka dvadesetog stoljeća.

No ovom izložbom umjetnik pokazuje da je savladao i lekciju tržišta, jer komu ne bi imponiralo imati na zidu svoga građanskog stana jednu Meglićevu simulaciju nekog čuvenog slikara po logici dva ili tri u jednom: na jednom platnu dobivate i Miróa, i Matissea, i Picassa.

No sve to umjetnik čini vrlo vješto: kao što smo već rekli, citati su mu uglavnom diskretni i nikada (osim u spomenutim vangogovskim slučajevima) ne ide do kraja u precrtavanju motiva. On također ima izvanredan osjećaj za dominantnu boju, koju zna uskladiti s rijetkim, raznobojnim i pastoznim potezima, što daje kolorističku odmjerenost svim njegovim platnima i jedinstven pečat njegovu stilu. Ipak, ti su osjećaj i stil iskorišteni samo za kombinaciju preživjelih formula avangarde, a slike s ove izložbe zapravo su stilska stagnacija.

Tu nikako ne može biti riječi o postmodernoj citatnosti, kao ni o tekovinama talijanske transavangarde, jer ni jedno prikazano platno ne nudi ništa što nije već viđeno bilo na razini forme ili na razini ideje. Jednostavno, nedostaje im suptilnosti te novoga pogleda na citiranu građu, koje zamjenjuje stilsko robovanje avangardističkim uzorima. Posljedica je toga doduše dopadljivost slika za širu publiku, ali i stilska nemoć koju kritika ne može ne prepoznati. Eklekticizam stilova i vremenska anakronost možda najbolje odgovaraju na gore spomenuto pitanje iz Wellsova filma, a i na to zašto djelo ovog umjetnika ne može biti smatrano inovativnim.

Jasno ima u tim slikama i negacije tradicionalnoga prostora, tematskog prodiranja u san i nesvjesno, dezintegracije naslikane materije, gestualnosti i još mnogo toga o čemu bi vrijedilo pisati – samo kada bi kalendar pokazivao godinu 1909.

Feđa Gavrilović