Mozak koji mijauče kao mačka

Mozak koji mijauče kao mačka

KAD OTKRIJEŠ DA TE NEMA

Čovjek koji je upravo zadrijemao

u nekom seoskom zdencu

ošamućen od klokotanja sna

samo da mu je vidjeti nebo, ptice

pa neka srce iskoči iz grudi i ubere cvijet

neka ubere vječni život i odnese ga kući

kao i nadu u svijet, u njegov spas

Spasit ćemo prvo prijepodne

u kojemu demoni ližu grešnike

Okusiti radost, očaj

Okrenuti leđa obali

kojoj smo potrebniji od proteina

Zavaljeni u zaljev

u zaklan klanac i tako kroz stoljeća

nestali znaci života

ljubavne ozebline i jadi

Na liticama strmih lica

postat ćeš šumsko božanstvo

koje žudi za povratkom kući

kao i nestali smijeh, bodeži sna

otrovi zvijezda, krilata glazba

orlušine i strvinari

Zli ljudi koji izlaze kroz crijeva

Njihov zmaj i bezakonje

Opet se okusi radost i očaj

jer smo veći od sebe sama

U raskoši naranče netko će otkriti

da ga nema, baš njegova hljeba nema

Nešto ipak miriše na kolač

na njegov duh, na klice čovjeka

klice oholosti, na svrgnute vladare

na život koji se mora mijenjati u bolji život

U TAMNICI LIJEPIH ŽENA

Kormilo moje ruke

drži držak moga vesla

i plovimo, plovimo, sve dok otac

ne uđe u sobu, tamničar moga sna

i zaprijeti mi kostima svetaca

a žene koje sam zatočio na internetu

i dalje se mole za me

Bidne tuje žene

za bidnega težoka

za tvardu viru

za moju nevoju

VRT KOJI SU POSADILI BOZI

Jedan hljeb oblaka zna

da vrhunski krasnopisac zna

kamo odlaze sjene grešnika

Na objed ne

Uza me ljubav zrije kao pšenica

Ona zna kako je to

imati grudi

podojiti iz svojih njedara

ono što su cjelivali Bozi

sve prečice ljubavi male dječice

Znaš, ti si povijest, limun žut

ja sam čempres tvoj

Kida se nebo od gluposti

puše sjeverac

Samoća je moja neženja

Dućani, djeco, otvorite vrata!

Vraćam se u ljeto

u vrt koji su posadili Bozi

Sve što pogledaš je moje

reče mi jedan od njih

I tad shvatih da jezik još nije

na umoru, još je na moru

osjeća zanos obamrle mornarice

koja prolazi kroz grlić maternice

prema nekom zaljevu

kao ubojica čiste savjesti

Koji me nauči voljeti, baciti u kljun

taj jezik koji nisam čuo

jezik koji je zalutao

u tiha sela

i bezimene gradove

krcate stokom i steljom

Taj jezik skamenjen u snu, u večeri, u jeseni

uz čemernu glazbu

i družinu vodenih nimfi

koje su ga obavile svojim sjetnim bedrima

Taj jezik

koji je kljucala čedna vučedolska golubica

izlazi iz daljine i odlazi

put toplih mora i raja

pročisti dušu neke hridi

i smjesta se uguši od sreće

Nahrani svako usputno derište

u čijim kosama upletene guje

viču: Haj, haj, rusvaj!

Jezik izbjeglica, jezik knez

jezik koji sam stekao kao prijatelja

Moj jezik, moj zid

TI MRTVI KRATERI

To je bilo osamdesete kada smo još

posjećivali manastire mira onkraj Rima i

džamije iz mekanskog svemira

kada su se naše zajedničke misli

sunčale po brežuljcima

Kasnije je sve završilo u raljama zahoda

Grčilo se svjetlo i padalo u bezdan

Nastade pokolj srdaca

i sad dusi naših predaka

njihovi slatkiši

plaču na rubovima svojih mezara i grobova

pa zaklimaše glavama

ti zaklani mrtvi krateri

kad opet nas spaziše zajedno

u slozi, kao nekad

Zajedno, rekoh, a bilo je to ipak davno:

Prije podne smo cevčili Coca-Colu

Na Dorćolu

a posle podne neko lepo dete

jer radilo se o muvanju

i sve je stalo u tvoj raspevani buđelar

moj ubuđani svete

PRIJESTOLJE ZA GOSPODINA

Na svom tronu

pa i na kovanici

kralj prkosi žezi i huku mora

dok roblje mu pjeva u zboru

i pomaže mu usnuti

ustrajati u šupljinama sna

u trgovini i vjeri, u ratu

u tvrđavama koje ga opasuju

kao i varalice, kao i bludnice

koje je Bog poslao da podjele

s njim samoću na

zaboravljenim dijelovima svijeta

On je zaista dobar, ponekad se sagne

i poljubi me, reče kralj

zatim to učini i stijenama, kukcima, gmazovima

drveću i bilju

Gospodaru moj

jer te obožavam

nemoj se više od mene kriti

tješi me, budi prisutan sa mnom

i ja ti prepuštam, o taštino

prijestolje svoje

MOZAK KOJI MIJAUČE KAO MAČKA

Ti si moj plijen

u pohotljivim noćima

gola prkosiš

i tvoja sjena također, polegla preko moga svijeta

Dišeš, iako si freska iznad mene

a ja kralj na prijestolju

koji još samo tobom vlada

Dašćem od bijesa i nemoći

moja je glava nekropola jedne misli

u njoj se rađa civilizacija

naglas i u agoniji, u tami, kao brazgotina

u oblaku prašine

Mozak mi mijauče kao mačka

privlači muhe jer

Bog je abdicirao

NATO je bombardirao

po urnama, po selima, po izdancima ljudi

Mi postojimo u skloništima

kršimo zakone, ručamo, gazimo dalje

Okupat će nas nebo

obamrle i budne

jer čeka nas velika sreća

na pozornici kopna i mora

gdje ljudi žive tresući mošnjice

kao brodski teret koji tone

na dno

POLJUBAC

Poljubac je večeras bio izvrstan

kao večera

nije bilo ugriza zmije

Poljupcem održavamo čistoću kuće

ako je umotan u celofan

darovat ćemo ga knjižnici

neka ga čitaju

radni ljudi s naočalama

S njim se kukavnije živi

nego s pregršti eura

i s pripadnošću Europskoj Uniji

Uostalom, već je kasno

Natočimo sebi još jedan poljubac

Rukujmo se sa svima

Uskoro ćemo sanjati da smo mladi

poluotoci na kojima je teško vladati

i da nam sreća nije previše sklona

Njeni su tjesnaci uski

razmak između usana

gdje vlada hrapava i oštra hridina

jezik, otkriven slučajno

sazdan od zemlje, vatre i vode

i traje sezonski

On je došljak preko pustinje i polja

ima svoju povijest, predaju i priču

živi od uspomena

kao i ovaj poljubac, slobodna luka

za pristajanje, ujutro i uvečer

bez kormilara i navigacije

zadubljen u svoju dubinu

u kojoj odjekuju pradavni glasovi

koje svakako treba zaobići i s njima

izgovoriti sablasno tlo tijela

SAMO NEKA GORI

Sve je to moje ako se

osvrnem na okolne gradove

koje sam leteći obišao kao svetac iako to

treba li uopće reći – nisam

Čovjek sam koji piše

svojim i tuđim crnilom

kratkovidan, nadasve gluhonijem

i nezahvalan jer sam se odrekao

mudrosti koju ću zadobiti

tek kada mi priđe slika onog

koji je izgovori

V Brdovcu ili na Svetoj Gori

Se sejeno samo nek gori

PLAČ OSTARJELOG REPERA

Neka bude rečeno

voljet ću te i ako meso

ne bude pečeno

i ako kolač zagori

i ujutro kad ti je lice

natečeno

i onda kada prestaju

naši razgovori o skupoj struji

i gorivu i poraznom novčaniku

i glupoj kulturi

i na kraju

zajedničkoj smrtnoj uri

I nek te vrag odnese mila

više ne hodaš po kvartu kao gorska vila

samo ti se naušnice tužno smiješe

i uhode koje s nama ostarješe

Škemba ti se s asfaltom slila

a pica tvoja još samo je meni

starom, steklom pesu omiljela

DJECA KOJA NE ŽELE ZASPATI

Uz jelo poslužen nam je i šumski požar

koji je iz tanjura istjerao hranjive gljive

i komadiće srnećeg mesa

Dobro došla nova država

uzdahnimo s olakšanjem:

imamo je pokraj sebe

kao gorući stijenj

u pobožnjačkim rukama

Još trenutak prije pozdravile su nas

pobijene žrtve rata i navalile

da ih uzmemo u naručaj

kao djecu koja ne želi zaspati

Njihove oči na koljenima mole

poslije smrti, zure iz smrti

jer, vidjele su i bolje dane

osim ovih nijemih od straha

koje donosi bogohulni smijeh

opakih ratnika

Napokon, rashladio ih vjetar

i pramenovi njihovih sjena

kreću se kao prosjaci među nama

Vsak dan mislim na samomor

Enkrat nežno, kot devico

Kot mrzla duša ki skupaj z mano

Nese preteško breme živlenja

NA BRDU BEDRO

Onjušim zrak koji te obavija

ni da pisneš

samo legneš

Nitko ti ne upada u riječ

samo ja koji sam zapeo o tvoje bedro

jednim svojim krilom

Šapućem, mrmljam, trknem po brežuljke

i sve ih dovedem amo

govorio im, primjećivao, hodao

kao nijedan drugi anđeo prije mene

ljubio

Tice tvoje znuternje tmice

kaj hodiju kak grehi

koji so se samo pri meni otpirali