Mladi hrvatski film još nije sazrio

Mladi hrvatski film još nije sazrio

U kinu Tuškanac prikazuje se od 8. do 24. lipnja ciklus Mladog hrvatskog filma devedesetih. Riječ je o filmskim radovima koje su stvorili mladi hrvatski filmaši među kojima su neki danas iznimno cijenjeni autori u Hrvatskoj, a poneki su među njima ostvarili međunarodnu karijeru. Tu generaciju čine: Goran Dukić, Lukas Nola, Hrvoje Hribar, Zvonimir Jurić, Ivan Salaj, Vinko Brešan, Goran Rušinović, Ognjen Sviličić, Dalibor Matanić, Tomislav Rukavina, a tu je još i čitava plejada mladih glumaca poput Filipa Nole, Svena Medvešeka, Renea Bitorajca, Gorana Navojeca, Lucije Šerbedžija, Nine Violić i mnogih drugih. Sintagmu mladi hrvatski film skovao je Ivo Škrabalo, na temelju estetskog i ideološkog zaokreta koji se zbio nakon raspada Jugoslavije i niza osrednjih i ozbiljnih filmova starije generacije filmaša. Najvažnije je obilježje te filmske odrednice što se njegovi pokretači nisu libili poigravati citatima, ironijom, kičem, dakle postmodernizmom, što je napokon unijelo uzbuđenje u suhoparnu hrvatsku kinematografiju. Ipak, prema riječima Ive Škrabala, »ti su autori više obećavali nego što su ostvarili definitivne i neporecive estetske vrijednosti«, iako su se neki od njih u tih desetak godina itekako uspjeli autorski dokazati. Goran Dukić je, primjerice, nakon sjajna kratkometražnog filma Mirta uči statistiku iz 1993. bio proglašen najvećom nadom hrvatskoga filma, potom je otišao u SAD na postdiplomski studij te 2006. prvim dugometražnim filmom Pizzeria Kamikaze (Wristcutters) postigao zapažen svjetski uspjeh kao nezavisan filmaš. Najuspješniji dugometražni film devedesetih, koji je hrvatsku publiku ponovno privukao hrvatskom filmu nakon godina prezrenosti zbog niza zamornih ostvarenja koja su gotovo po istoj špranci obrađivala temu rata, jest Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana. Brešanu možemo zahvaliti na trendu gledanja hrvatskoga filma koji traje sve do danas, ponajviše zbog populariziranja hrvatskoga humora, iako se dugo smatralo (a ista percepcija vrijedi i danas) kako se hrvatska komedija ne može ni usporediti sa spontanom srpskom komedijom koja se uvelike pratila tijekom rata. Taj je film vidjelo više od tristo tisuća gledatelja, koji su jedva dočekali spoj češkoga crnog humora i senzibiliteta Malog mista, postavši najgledanijim filmom desetljeća.

Kadar iz fima Noć za slušanje

Kadar iz fima Da mi je biti morski pas

Svaki put kad se rastajemo iz 1994. redatelja Lukasa Nole ganutljiv je film o ratu smješten u jesen 1991. Fokalizator je radnje djevojčica koja dolazi s ocem vojnikom iz Slavonije u otkačeni Zagreb nakon što su joj četnici ubili majku i zapalili kuću. Otac je predaje na skrb hladnoj i ekscentričnoj tetki (Ksenija Pajić), nadajući se kako će se uskoro vratiti iz rata te joj pružiti normalan život. Djevojčicu uvjerljivo glumi Iva Živković, koja je uspjela prenijeti patnju i izgubljenost djeteta-prognanika. Iako samotna, ona reprezentira sudbinu cijeloga naroda. Nadežda Perišić-Nola u filmu je sjajna, a za ulogu odgajateljice u domu za napuštenu djecu koja se zbliži s djevojčicom osvojila je 1995. Zlatnu arenu.

Film Ivana Salaja Vidimo se solidno je ostvarenje o četvorici prijatelja koje okuplja pogibija prijatelja početkom rata. Retrospekcijom se likovi vraćaju u djetinjstvo još dok su kao dječaci bili nerazdvojni te jedni drugima dali pomalo bizarno obećanje da će jedan drugoga pokopati na mjestu kraj rijeke gdje je nasilno uginula njihova vjerna pratiteljica, ženka belgijskog ovčara. Film je specifičan po svom romantičarskom ugođaju i motivici, dok istovremeno zrcali stvarnost zagrebačkoga života i težinu traumatskih iskustava hrvatskih vojnika na bojišnici.

Također vrijedi spomenuti srednjometražni igrani film prerano preminule redateljice Jelene Rajković, Noć za slušanje, iz 1995. u kojemu Goran Navojec tumači lik Brune, ratnog povratnika, koji upada u radiopostaju s bombom u ruci. Za taoca uzima voditelja emisije klasične glazbe, pokušavajući ispričati vlastitu priču slušateljima koji su nezainteresirani za ratne teme, i tako ispraviti novinsku grešku koja ga je proglasila poginulim. Dvije godine poslije Noći za slušanje Jelena Rajković snimila je dokumentarac Radio Krapina o stvarnom događaju koji je nadahnuo njezin spomenuti igrani film. Protagonist je bivši branitelj koji je o svojim problemima odlučio progovoriti u eteru Radija Krapina, noseći bombu u ruci. Prema njegovim riječima, ne sjeća se većine zbivanja tog dana, a jedino utočište koje je uspio naći bilo je u psihijatrijskoj ustanovi Vrapče. Taj je dokumentarac, uz recentnog Srećka mladog autora Darija Lonjka, jedan od rijetkih koji se bave senzibiliziranjem javnosti za temu posttraumatskog sindroma kod bivših branitelja i žrtava rata.

Potkraj devedesetih mladi su se autori odmaknuli od tematike rata i počeli se referirati na hrvatske aktualnosti ili pak na kriminal u tarantinovskoj maniri. Tako vrijedi spomenuti solidnu komediju Ognjena Sviličića Da mi je biti morski pas iz 1999. o dvojici mladića, Mati i Kristijanu, koji odlaze u pohod iz Dalmatinske zagore u Split tražeći provod s djevojkama. Tu nastaje sraz između simpatičnih Vlaja i fetivih Splićanki, a usporedno se odvija i obiteljska svađa između Ive i njegove trudne supruge Dode zbog njegova otkaza u pivovari.

Mondo Bobo Gorana Rušinovića iz 1997. zrnate crno-bijele fotografije i nelinearne naracije u kojem pokoje uloge tumače naturščici bilo je ugodno iznenađenje s obzirom na neiskustvo nezavisnog filma u nas. No kritičari su mu zamjerali da je od silne želje da bude cool postao samodopadni uradak nedostatna sadržaja. No u mladom hrvatskom filmu taj se uradak ističe promišljenom estetiziranošću i udaljava nas od suhoparne sterotipiziranosti u koju često zapada hrvatska kinematografija. Sve u svemu, ta dijakronijska berićetnost nije proizvela nijedan klasik, iako je otvorila vrata silnim mogućnostima. No ipak smo stekli dojam kako taj mladi hrvatski film devedesetih nikad nije sazrio, unatoč ponekim blistavim trenucima; zašao je u ideološke dubioze i na tome uživa lovorike, dok na umjetničkoj razini hibernira u vremenu.

Ana Srzić