Mlade nade danskog filma

Mlade nade danskog filma

Zahvaljujući samozatajnom Ivanu Paiću, ravnatelju zagrebačkoga Multimedijalnog centra, i njegovu dubrovačkom kolegi Slavenu Tolju iz Art radionice Lazareti, ambiciozniji su se filmofili iz ta dva grada nedavno imali prilike detaljnije upoznati sa suvremenim danskim filmom. Premda je program od svega tri naslova možda odveć ambiciozno tako nazvati, Festival danskoga filma održan od 4. do 7. lipnja u Zagrebu i Dubrovniku prilično je brojnoj publici otkrio tri nova autorska imena koja obećavaju. Iako smo na festivalu vidjeli tek debitantska ostvarenja troje autora, koji su poput genijalnoga Larsa von Triera, utemeljitelja umjetničkog pokreta Dogme 95 i sinonima za danski film posljednjih četvrt stoljeća, iskustvo stjecali radom na televizijskim serijama i kratkim filmovima, izbor vrlo intrigantnih tema te ozbiljan pristup i vještina iskazana u njihovu oblikovanju odabrane redatelje predstavljaju kao promišljene i već zrele filmaše.

Sapunice

Titula najzanimljivijeg i neosporno najintrigantnijeg naslova pripada nelagodnoj, provokativnoj, slojevitoj egzistencijalističkoj drami Princeza redatelja Andersa Morgenthalera. Realiziran kao križanac animiranog i igranog filma, pri čemu su u dominantno animiranu cjelinu umetnuti igrani segmenti, zasluženo hvaljeni film nudi izuzetno tjeskobnu priču o mladiću Augustu, momku nejasne i pretpostavljivo isprazne egzistencije koji novi smisao života pronalazi nakon tragične pogibije sestre Christine. Naime, Christina je bila pornoglumica i prostitutka, a za sobom je ostavila bistru i senzibilnu petogodišnju kćer Miju. Preuzevši skrb o Miji, koja je svoj kratki život proživjela u bordelu, August odluči doznati pojedinosti o sestrinoj pogibiji i ljudima od kojih je njezina kći nesvjesno naučila riječi i pokrete tipične za prostitutku. Dakako, posrijedi je lanac niže ili više rangiranih svodnika koji su i Christinin grob arhitektonski dizajnirali poput seta pornića te koji su prema Miji očito iskazivali nasilne i pedofilske sklonosti. No kalvarija koju je prošla u svojih pet godina neće završiti Augustovim preuzimanjem skrbi o njoj, ponajprije stoga što je i on osoba mračne i po svemu sudeći zločinačke prošlosti. Kad krene na put osvete pornoproducentima i ljudima s društvenog dna koje drži odgovornima za sestrinu smrt i nećakinjino ponašanje, August će početi shvaćati da i na njemu leži dio odgovornosti za tragediju. Štoviše, upravo je on možda najveći krivac što je Christina uništila svoj život i u smrt otišla kao pornoglumica, jer ju je u nevinoj mladenačkoj igri svojedobno privolio da se poda susjedu. Augustov vigilantski pohod koncipiran je prema načelu videoigrice, u kojem se on redom osvećuje njezinim šefovima, od najniže prema najviše pozicioniranima. To je možda i jedina uistinu sitna zamjerka izvrsnu ostvarenju u kojem su nelagodne sekvence primjereno predočene crtežom, jer bi ih bilo uistinu odveć provokativno prikazati u igranom filmu.

Osim što je redatelj političke triler-drame Kraljeva igra, daroviti Nikolaj Arcel svoj dugometražni prvenac također supotpisuje kao scenarist. Snažno moralistički intonirano ostvarenje u kojem je lako prepoznati i pojedinosti iz hrvatske sadašnjosti, storija je o korupciji i političkim spletkama kojima je čini se premreženo i dansko društvo. Dobivši priliku kao parlamentarni izvjestitelj pratiti predstojeće izbore, ambiciozan i razmjerno mlad novinar Ulrik Torp već prvoga dana novog posla dozna da je u prometnoj nesreći teško ozlijeđen izborni favorit Aksel Bruun. Dok se liječnici bore za njegov život, Ulrik od staroga znanca, glasnogovornika Bruunove stranke, naizgled slučajno dozna pikantne pojedinosti o mogućim novčanim malverzacijama Bruunove potencijalne nasljednice Lone Kjeldsen i njezina muža Madsa. Dakako, posrijedi je tek lukavo smišljena spletka kojom se hladnokrvni, bezobzirni i častohlepni Lonin konkurent Erik Dreier želi domoći premijerskoga položaja. U tom će naumu sa suradnikom doslovce gaziti i preko leševa koji padaju kao kolateralne žrtve, a Ulrik će predvidljivo ostati bez posla te dovesti u pitanje i egzistenciju vlastite obitelji. Premda je Kraljeva igra razmjerno formulaičan film, svakako je riječ o vrlo zanimljivu, i sigurno režiranu djelu koje odlikuje mnoštvo vrlina. Imponira način na koji redatelj politički okvir i protagonistovu borbu za spas dostojanstva novinarske profesije učinkovito nadograđuje suptilnim ocrtavanjem njegove intimne i obiteljske drame, a osobito zategnuta odnosa s ocem, nekad također cijenjenim novinarom koji je istini i profesionalizmu odavno pretpostavio ugodan život i bankovni račun s mnoštvom nula. Sukob oca i sina posredno je i sukob društvenih i političkih svjetonazora, sraz demokracije i mogućega totalitarizma, granica među kojima ponekad može biti tek sitnica poput brzopleta i netočna novinskog teksta.

Meandrima ljudske duše i egzistencijalnih tjeskoba brodi i humorna drama Sapunica redateljice Pernille Fischer Christensen, 2006. u Berlinu ovjenčana Srebrnim medvjedom i nagradom za najbolji debitantski film. Premda je riječ o djelu koje pod razvidnim utjecajem Dogme 95 egzistencijalne drame dvoje netipičnih protagonista ne uvijek svrhovito i uspjelo križa s humornim i melodramskim elementima, priči tamnih tonova o dvoje razočaranih i izgubljenih marginalaca koji će jedno u drugom postupno pronaći oslonac, rame za plakanje te naposljetku i ljubav, svakako ne nedostaje šarma. Ona je Charlotte, emotivna vlasnica salona za uljepšavanje koju guši veza s agresivnim Kristianom, a on je nesiguran i autodestruktivan mladić koji uzevši ime Veronica čeka odobrenje operacije promjene spola. Unatoč premisama koje prilično obećavaju, Sapunica je ponešto razvučeno i mjestimice odveć doslovno ostvarenje koje, osim što naslovom sugerira sretan završetak imanentan svim sapunicama, na njih asocira i nekim nezgrapnim, suvišnim i nasilno umetnutim detaljima. Priča je bezrazložno podijeljena na epizode razdvojene međunaslovima i glasom naratora koji sažeto opisuje zbivanja i navješćuje nove drame, čime se razbija koherentnost i stvara dojam artificijelnosti cjeline. Ipak, Charlotte i Veronica dovoljno su zanimljivi likovi za čije sudbine gledatelj itekako mari, a uz malo više samokontrole autorica je mogla postići i znatno bolje rezultate.

Josip Grozdanić