Kratka priča kao savršen krug

Kratka priča kao savršen krug

Trudim se oko svojih priča za čitatelja ostaviti široko područje, jako veliku bjelinu margine

Festival europske kratke priče u Zagreb i Zadar doveo je neke zanimljive pisce, a među njima i izraelskoga pisca Alexa Epsteina. Njegove su priče neobične filozofske parabole, a njegov razgovor s palestinskim piscem Samirom El-Youssefom o književnosti u zonama sukoba bio je dinamičan i poučan. Mladi autor (1971) rođen je u Sankt Peterburgu, a od 1980. živi u Izraelu. Objavio je tri zbirke kratkih priča i tri romana prevedenih na više stranih jezika. Piše kritike i recenzije za nekoliko izraelskih novina te predaje kreativno pisanje u Tel Avivu. S autorom smo porazgovarali o njegovu pisanju, festivalskim čitanjima te životu u Tel Avivu i onome što će ponijeti iz Hrvatske u Izrael.

ALEX EPSTEIN

Kako biste opisali svoju kratkopričašku poetiku?

Pišući kratke priče nastojim činiti dvije stvari. Ponajprije želim uhvatiti pomake osjećaja u ljudskim odnosima. Zatim se trudim oko svojih priča za čitatelja ostaviti široko područje, veliku bjelinu margine kako bi on sam stvorio drukčiju priču od one koju sam mu dao ili ispričao neku novu verziju mojih redaka.

Vaše pisanje neki kritičari povezuju s Borgesom i Kafkom. Vidite li vezu svojih tekstova s tekstovima dvojice velikana?

Neki ljudi povezuju kratke priče sa skraćivanjem komunikacije koje danas vlada. U što manje riječi nastoji se prenijeti što više informacija. Postoje pisci kojima je pisanje u kratkim formama prirodno ležalo, a Kafka i Borges u tom su području fantastični. Svakako im valja pridružiti i Itala Calvina i Danila Harmsa. Ne želim reći da pokušavam izmisliti kotač, jer svi su oni imali veliki utjecaj na moje pisanje. Kad se već koristimo metaforom kotača, dodat ću da je napisati dobru kratku priču poput crtanja savršenoga kruga.

Kada razmišljamo o čitanju, uglavnom ga doživljavamo kao privatnu aktivnost, a na festivalima se literatura konzumira javno, na istom prostoru se nađu autor, tekst i čitatelj. Kako se vi kao pisac u tome snalazite?

Moje su priče jako kratke, ali kad ih čitam na festivalu i ljudi ih vide na ekranu, nije isto kao kad ih čitaju sami sa sobom. Slažem se s vama da je čitanje privatna stvar koja se rijetko izvodi i u paru, a kamoli u većoj skupini. Javno čitanje tekstova ima neke osobine performansa i zanimljivo je vidjeti kad priča izađe sa stranice i zaživi u skupini ljudi. Dio svojih priča na festivalu čitao sam na engleskom, a dio na hebrejskom jeziku, da bih osjetio kako različito zvuče, a publika ih je mogla čitati na engleskom i hrvatskom jeziku.

Što ćete ponijeti s Festivala europske kratke priče kući, koje slike i dojmove iz Hrvatske?

Organizatori festivala napravili su odličan posao, a najbolje je što su to učinili lako i bez napora. Dobro je da se festival održava u dva grada, Zagrebu i Zadru, i da se priče čitaju različitoj publici. Ono što me kod Hrvatske zadivljuje jest to da ste nedavno imali veliki ratni sukob, a da ste prebrodili tu traumu. Život se vratio u normalno stanje pa mogu reći kako me usrećuje da rat može imati sretan završetak. Da rat ima završetak, to je već prava sreća.

Koju ste knjigu ponijeli sa sobom na putovanje?

Potpuno slučajno ponio sam knjigu koja je kod nas objavljena prije dva tjedna jedne ovdašnje autorice. Riječ je o romanu Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrešić. Sviđa mi se što uspijeva, premda se možda uopće ne trudi, napraviti red u kaosu, kao kad posložite fotografije u fotoalbum.

Jeste li znali još neka imena hrvatske književne scene prije no što ste nas posjetili?

U Izraelu se za jednu malu zemlju dosta prevodi, no mi možda imamo svega dva-tri prevoditelja za jezik koji se nekad zvao srpsko-hrvatski. Zato mogu reći da sam se susreo s nekim piscima iz regije, poput recimo Danila Kiša i spomenute autorice.

Jesu li nečije kratke priče, koje su čitane na festivalu, privukle vašu pozornost?

Sreo sam dobre, pa čak i fantastične pisce. Rachel Trezise i Philip Ó Ceallaigh zanimljivi su autori kojih bih djela želio čitati i kad se vratim u Izrael.

Kako je živjeti i raditi u Tel Avivu?

Tel Aviv nije grad kakav se vidi na vijestima o Izraelu. To je grad pun života, s predivnim morem i lijepim ženama. Volim velike kaotične gradove. Nikad ne pišem kod kuće, već uvijek vani, na ulici. Naravno, Tel Aviv ima tešku političku situaciju i na njegovim ulicama stanuju rat, krv i nepotrebno nasilje. Netko može pomisliti da takva krizna situacija može stimulirati pisca, no iako pišem ponekad o tim temama, ne bih se s tim složio. Kad određeni prostor živi u stalnom šezdesetogodišnjem glupom ratu, trudiš se naći načina da se baviš nečim drugim, jer inače umjetnost ne bi bila zanimljiva.

Na ovom ste festivalu vi i libanonski pisac Samir El-Youssef sudjelovali u tribini pod naslovom Književnost u zonama sukoba. Kako ste doživjeli taj razgovor?

Nas se dvojica slažemo gotovo oko svega, od književnosti do politike, no nas dvojica ne određujemo ništa. Ljudi koji uopće ne žele razgovarati su, vjerujem na objema stranama, većina. Čak ako se i ne radi o većini, vođe zastupaju glas fiktivne većine koja se okuplja oko takvih stajališta. Za hrvatsku je publiku možda zanimljivo da vidi kako postoje ljudi koji odudaraju od reprezentacije Izraela i Palestine kakvu mogu dobiti putem medija.

Vjerujete li da će još za vašega života doći kraj sukobima i da će se uspostaviti trajni mir na Bliskom istoku?

Vrlo sam skeptičan prema toj mogućnosti. Bio sam pun nade prije petnaestak godina, no otada se dogodilo više ozbiljnih sukoba i čovjek s vremenom počne gubiti nadu. Ljudi prestanu vidjeti krv koja se oko njih prolijeva. U svemu tome ja nastojim i u vremenima mira i u vremenima rata raditi ono što znam – pišem. U jednoj mojoj znanstvenofantastičnoj priči ljudi odlaze vremenskim strojem u budućnost i onda ih njihovi praunuci pokušavaju ubiti novim oružjem, a njima nije jasno zašto oni to rade jer ako unište svoje pretke, uništit će i sami sebe.

Laura Mihaljević