Konstruktivno i subverzivno

Konstruktivno i subverzivno

Darko Glavan

Ovogodišnji V. hrvatski trijenale grafike, postavljen u Meštrovićevu Domu hrvatskih umjetnika i u Kabinetu grafike HAZU, može se bez oklijevanja procijeniti kao rijedak primjer tradicionalne likovne manifestacije koja je iznašla primjeren način da i u okvirima (post)moderne situacije ostvari inicijalnu nakanu. »Unatoč općoj recesiji, V. hrvatski trijenale grafike pokazuje obilje pogleda, spoznaja, likovnih poetika i grafičkih tehnika, opravdanja za koračanje kroz novo doba medija i komunikacija«, istaknula je ravnateljica Kabineta grafike Slavica Marković u uvodnom tekstu kataloga naslovljenu Pola stoljeća kontinuiteta. Posebno se osvrnula i na regionalnu zastupljenost autora, što je došlo do izražaja i na ovom Trijenalu: »Stasaju generacije mladih umjetnika i konačno se stvara ravnoteža među aktivnim grafičarima hrvatskog istoka i zapada, sjevera i juga. Dovoljno poticaja da ih analiziramo, prezentiramo, pratimo, hrabrimo i kroz buduća desetljeća.«

Zdenka Pozaić, Crveno i crno, i zelena rukavica, 2009.

Željko Badurina, Post-art, 2006–2009.

Robert Šimrak, Gravitacija 1, 2009.

Sklon sam upravo u poštivanju i ostvarivanju ovako koncizno sročena pisma namjere stručnog tima Kabineta grafike HAZU prepoznati ključne odlike ne samo besprijekorna funkcioniranja te specijalističke ustanove nego i fundamentalni razlog zbog kojega nam je V. hrvatski trijenale grafike omogućio da s izložbama prezentiranim u izlagačkom prostoru Kabineta grafike HAZU i Doma HDLU steknemo pouzdan uvid u sadašnji trenutak hrvatske grafike. Za razliku od sličnih smotri u drugim likovnim disciplinama, primjerice kiparstvu, prosudbeni su sudovi Trijenala grafike sretno i spretno iznašli ravnotežu između poštivanja zanata i tehnologije, ali i drastičnih preobrazbi likovnog stvaralaštva tijekom druge polovice 20. stoljeća i početka novoga tisućljeća. Upravo stoga odabrana je kombinacija pozivnog i izbornog dijela: osim četrdesetak afirmiranih umjetnika koji su pozvani na sudjelovanje na ovogodišnjem Trijenalu, od još stotinu prispjelih umjetničkih prijava odabran je otprilike jednak broj sudionika.

Tradicija i njezino propitivanje

Takvim izborom sudionika u glavnoj izložbi Trijenala ravnomjerno su uključene ključne sastavnice hrvatskoga grafičkog stvaralaštva, u rasponu od vrhunskih zastupnika klasičnih grafičkih vrlina poput Nevenke Arbanas i Zdenke Pozaić, do radikalnih ispitivača rubnih područja suvremene grafike, poput Nadije Mustapić i Andreje Vejvoda. Na taj je način diskretno, ali zorno posredovano uvjerenje stručnoga tima Kabineta grafike HAZU i članova prosudbenih sudova kako sadašnjost i budućnost hrvatske grafike proizlazi iz tradicije i edukacije, ili kako poštivanje prošlosti i zanatskih zahtjeva ne sužava, nego, dapače, proširuje mogućnosti istinski suvremenoga stvaralaštva. U nekoliko tekstova uključenih u lijepo oblikovan katalog to se temeljno uvjerenje artikuliralo i putem pohvale sve prisutnijim i propulzivnijim regionalnim školama (i to u doslovnom smislu – zbog uspostave nastave grafike na veleučilištima i organiziranim skupnim izlaganjem autora iz pojedine regije), što je došlo i do izražaja u izboru radova pozvanih i naknadno žiriranih sudionika. U tom smislu valja shvatiti i već citiranu prosudbu Slavice Marković o sretno nađenoj ravnoteži grafičkog stvaralaštva hrvatskoga juga i sjevera, odnosno istoka i zapada.

Ines Matijević Cakić, 2. anamorfoza, 2009.

Nezavršeni dijalog

Izložba koju je priredila viša kustosica Kabineta grafike HAZU Vesna Kedmenec Križić, pod dobro odabranim naslovom Dijalog: algoritamska umjetnost i konstruktivni sistemi, na vrlo je sugestivan način naznačila poveznicu između generacije umjetnika okupljenih u grupi Exat 51 (Ivan Picelj, Vjenceslav Richter) i najmlađe generacije hrvatskih grafičara koju je ovom prigodom zastupao Igor Čabraja (rođen 1976). Kao što se može naslutiti i iz naslova izložbe, Vesna Kedmenec Križić iznalazi osnovnu poveznicu između šest odabranih autora u »zajedničkoj operacionoj potci: umjetničko djelo nastaje putem eksperimenta, organiziranog konstruktivnog sistema, putem utvrđenih koraka koji vode do realizacije. Pojam konstruktivnog sistema koji obuhvaća gradnju kompozicije jednostavnim elementima u vizualno složene sisteme kao i pojam algoritma – niza utvrđenih postupaka kojima se dolazi do cilja mogu se kao zajedničke karakteristike u širem kontekstu primijeniti u interpretaciji djela ovih umjetnika«.

Lidija Janković, Uradi sam / sivo, žuto, zeleno, crveno, 2007.

Vjenceslav Richter, Bbbba, 1972.

Maja S. Franković, Crvena stolica, 2006.

Ivan Picelj, Iz mape Ulmske varijacije, 2006.

Razmatrajući, osim spomenutih, i stvaralaštvo Tomislava Mikulića i Vilka Žiljka, autorica ih je izdvojila kao inovatore na području algoritamske računalne grafike i animacije, koje su na temelju pionirskih vizija Exata 51 realizirali u okviru Novih tendencija, konkretno na izložbi Tendencije 5, dok je Vlatko Čerić jedna od najjačih karika koja na sličan način povezuje suvremenu znanost i umjetnost.

Ono što po mišljenju Vesne Kedmenec Križić uključuje Čabraju u taj stvaralački krug jest »konstruktivni pristup u građenju kompozicije kao i u eksperimentiranju s bazičnim geometrijskim formama«. Dodao bih kako Čabraja nije izoliran slučaj u suvremenom hrvatskom likovnom stvaralaštvu, tako da ovaj kreativni dijalog doista nije završen!

Ozbiljne i neozbiljne subverzije

Ako bismo za upravo spomenutu izložbu mogli s pravom ustvrditi kako problematizira jednu od stvaralačkih okosnica cjelokupne novije hrvatske likovnosti, onda bismo izložbu Subverzija kolektivne (ne)svijesti koju potpisuje kustosica Kabineta grafike HAZU Ružica Pepelko, kao i samostalnu izložbu Mirjane Vodopija, dobitnice Premije HAZU s prošlog Trijenala, mogli opisati kao dragocjene iznimke koje samosvojnošću bitno proširuju kreativne domašaje suvremene hrvatske likovne scene. Autorski projekt Pepelkove izložen je u unutarnjem prostoru Prstena, rezerviranu za tzv. proširene medije, i doista se može shvatiti i kao svojevrsno proširenje grafike primijenjeno na društveni angažman, koji sve češće zapažamo i u mlađih hrvatskih likovnjaka. Iz namjerno šarolika izbora najdojmljiviji su nizovi poštanskih razglednica Željka Badurine, koji na intrigantan način povezuju individualni diskurs i notorne društvene pojave, odnosno umjetničku subverziju i razbibrižnu dokolicu, tako da je on jedan od rijetkih uvjerljivih primjera duhovitog koncepta Milivoja Solara o razlici između dosadne i zabavne umjetnosti.

Smrtno ozbiljna, ali također kreativno intrigantna izložba Mirjane Vodopija izraziti je kontrapunkt glorifikaciji subverzivne (ne)svijesti dosljednim nastojanjem autorice da mehanografskom preciznošću fotografske kamere istakne strukture i teksture uobičajene za vrhunska grafička ostvarenja.

Isticanje procesualnosti

Posebice bih želio naglasiti kako je osnovna vrlina V. hrvatskog trijenala grafike ne samo to što daje uvid u srednji tok, kao i najzanimljivije usputne rukavce suvremene domaće grafičke scene, nego i to što autoritativno potvrđuje grafičko stvaralaštvo kao stožernu sastavnicu suvremene hrvatske likovnosti. Poštivanje tradicije, ali i potpuna otvorenost prema prihvaćanju novih oblika suvremene likovne prakse, stvara mogućnosti za brojne postmodernističke hibride koji se osnivaju na tradicionalnim odlikama grafike poput, primjerice, već spomenuta ustrajavanja na konstrukciji, strukturi i teksturi. Osobito mi se čini plodonosnim i teorijski poticajnim razmatranje udjela procesualnosti, trajna obilježja umjetničkog čina nastanka grafičkog otiska u kontekstu suvremenih likovnih poetika, pogotovo onih koje pridaju veće značenje tijeku nego ishodu umjetničkog postupka. U tom smislu i neki već odavno afirmirani hrvatski grafičari, poput Josipa Butkovića i Maje S. Franković, dali su vrlo osoban prinos ravnopravnu uključivanju grafičkih ostvarenja unutar najužega kruga najzanimljivijih hrvatskih likovnih inovacija kraja prošlog i početka ovog tisućljeća, što je dostojno zabilježeno i na ovogodišnjem Trijenalu.

Ostaje mi zaključiti kako ovaj Trijenale ne samo da svjedoči o pola stoljeća kontinuiteta nego najavljuje i podjednako izglednu budućnost!