Književnost, kazalište i etika

Književnost, kazalište i etika

Prošla, 2008. godina pokazala se iznimno plodonosnom kako za suvremenu držićologiju, tako i za hrvatsku znanost o književnosti u cjelini, donijevši brojne nove spoznaje i nova promišljanja o Držićevu djelu, koja nastavljamo prikupljati i zbrajati i nakon kalendarskoga završetka 500. obljetnice njegova rođenja. Vrijednim se obljetničkim prilozima može pribrojiti i najnoviji, 35. u nizu zbornika radova s prošlogodišnjega znanstvenog skupa Dani hvarskoga kazališta, koji je također prigodno održan u znaku Držića. Kao središnja tema skupa odabrana je pritom znamenita opreka iz prvoga prologa komediji Dundo Maroje, ona između ljudi nazbilj i ljudi nahvao, koja je poslužila kao polazište za promišljanja o etičkim suprotnostima, ali i općenitom odnosu etike i estetike kako u Držićevu opusu, tako i u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti i kazalištu od njegova vremena pa sve do suvremenoga doba.

Za početak, naslovna je tema otvorila nove putove za proučavanje Držićeva djela u kontekstu njegova vlastitog vremena i prostora. Nenad Vekarić tako u svome radu iznosi najnovije spoznaje o Držićevu urotničkom pothvatu, koji se donedavno nerijetko promatrao kao vrhunac etičkih, a ponekad i poetičkih dvojbi artikuliranih u njegovu kazališnom opusu. Slavica Stojan pak Držićev odnos spram onodobne dubrovačke zbilje nastoji ocrtati u svojoj potrazi za zbiljskim pojedincima (ljudima nazbilj u njezinu tumačenju ove sintagme), koji su mogli poslužiti kao uzori za pojedine kazališne likove. Držićevim odnosom sa suvremenicima, ponajprije s Mavrom Vetranovićem, pozabavile su se Goranka Šutalo, koja razmatra autorov pjesnički status u svjetlu plagijatske afere Tirena, te Dolores Grmača, uspoređujući prolog Dugog Nosa i ulomak iz Vetranovićeva epa Pelegrin kako bi ukazala na njihova zajednička idejno-filozofska polazišta.

Humanističko-renesansna filozofska i idejna tradicija poslužila je kao interpretativni okvir u radovima Zlate Šundalić, gdje se životinjski svijet Držićevih komedija analizira u kontekstu tada utjecajna neoplatonizma, te Branke Brlenić-Vujić, koja Držićevo isprepletanje kategorija etičkoga i estetičkoga u komediji Tripče de Utolče promatra iz vizure Boccacciova izokrenuta svijeta srednjovjekovne duhovnosti te Rabelaisove karnevalesknosti. Goran Pavlić pak kritički revidira prijašnja tumačenja Pometova lika, prepoznajući anticipaciju Freudovih psihoanalitičkih kategorija u načinu na koji je naslovna opreka utjelovljena u njegovu liku. Da pritom opreka nazbilj – nahvao osim idejno-tematskoga posjeduje i znatan dramaturški potencijal, pokazuje autorica Cvijeta Pavlović, analizirajući Držićev učestali dramski postupak raskrinkavanja, u kojemu se u trenutku skidanja konkretne ili metaforičke maske razotkriva istinska narav pojedinih likova. Sâm čin oslobađanja od krinke zadobiva pritom i stanovitu metateatarsku ulogu, postavši simbolom oslobađanja od tipiziranih uloga, upravo zahvaljujući kojemu, kako potvrđuje rad Dunje Fališevac, Držić postaje prvim hrvatskim dramskim piscem koji je oblikovao dramske karaktere i višedimenzionalne likove.

Pomičući granice svojih analiza izvan književnosti Držićeva vremena, dvoje se autora osvrnulo na stoljeće koje je bilo izravnim nasljednikom Držićeva. Dok Antun Pavešković pritom nastoji povezati oba stoljeća, uspoređujući odnos etike i umjetnosti u trolistu dubrovačkih autora (Držić – Vetranović – Gundulić), Ivana Brković analizira vrijednosne konotacije povijesnih prostora u pojedinim tekstovima dubrovačkih autora 17. stoljeća, razotkrivajući i njima implicirane vrijednosne sudove o prostorno i/ili idejno bliskim i dalekim drugima.

Ostatak zbornika donosi radove posvećene odnosu između estetike i etike, a u pojedinim slučajevima i politike u hrvatskoj književnosti i kazalištu 20. i 21. stoljeća. Pozornost troje autora privukla je pritom novija sudbina Držićeve komedije Dundo Maroje. Nikola Batušić tako razotkriva političku pozadinu njezina neobjašnjivoga nestanka s pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta 1943. S druge strane, Sibila Petlevski nastoji stvoriti pretpostavke za posve drukčije politično čitanje prologa Dugog Nosa iz vizure dramaturgije izvedbe, otkrivajući na koji način on može i danas potaknuti gledatelje na kritičko promišljanje vlastitoga vremena. A nastojeći riješiti jednu od nedoumica u tekstu ove komedije, nastalu kao rezultat prepisivačke pogreške, Milovan Tatarin će u svome zaključku implicitno uputiti još jedno poticajno književno-etičko pitanje – pitanje odgovornosti prema autoru i njegovu tekstu.

Iako ne izravno potaknuta Držićem, ali na tragu promišljanja o etičkim suprotnostima artikuliranima u njegovu djelu, nastala je analiza triju drama Milana Ogrizovića, čija je etička nedosljednost autoru Ivanu Trojanu poslužila kao polazište za relativiziranje često isticane opreke između starih i mladih u književnosti moderne. Proširujući pak obzore prethodnih analiza s dramskoga na književni rod lirike, Pavao Pavličić donosi književnopovijesni presjek kroz hrvatsku modernu i postmodernu liriku, prateći njezine oscilacije između dvaju suprotstavljenih polova etike i estetike. S druge strane, Helena Sablić Tomić Držićeve etičke dileme nastoji pronaći u suvremenoj hrvatskoj prozi, ponajprije u onim tekstovima koji posjeduju snažan kritički impuls spram suvremene stvarnosti. Naposljetku, Bruno Kragić analizira tri filmska portreta hrvatskih umjetnika i umjetnica, među kojima se nalazi i Držićev, simbolično tumačeći njihove protagoniste kao figure čovjeka nazbilj, odnosno kao iznimne pojedince sukobljene s vlastitom okolinom.

Osamnaest autorskih priloga najnovijega zbornika Dana hvarskoga kazališta nastavljaju tako tri i pol desetljeća dugu tradiciju toga uglednog književnoznanstvenog skupa. Propitujući ovaj put višeslojan i složen odnos književnosti, kazališta i etike od Držića do danas, zbornik je time dao još jedan važan prilog proučavanju hrvatske književnosti i kazališta, s posebnim obljetničkim osvrtom na Držićevo mjesto i značenje unutar njihovih okvira.

Kristina Grgić