Karikatura umjesto humora

Karikatura umjesto humora

Zacijelo će mnogi posjetitelji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu otići s najno-vije premijerne produkcije Falstaffa Giuseppea Verdija s pitanjem, a možda i čuđenjem, zašto je i po čemu ta opera remek-djelo? Ona se neosporno izdvaja u Verdijevu opusu, drukčije zvuči, a izdvaja se i u svekolikom opernom repertoaru kao -jedinstveno djelo posebnoga nadahnuća u književnim vrijednostima libreta Arriga Boita i Verdijeve glazbe. Verdi se, na za sebe neuobičajen način, vedrinom i humorom, ali toplo i ljudski kao uvijek u prethodnim djelima, pozdravio od svijeta. Svom skladateljskom radu udario je veličanstven završni akord. Falstaff je delikatni operni biser i zato se ne susreće često u repertoarima opernih kuća.

Smješten općenito u žanr komične opere, Falstaff ima precizno određenje kao commedia lirica. Raznolikost podnazivlja žanra u talijanskim operama (i ne samo njima!) iskazuje želju i namjeru autora da suptilno izraze raznorodnost svojih djela, a Giuseppe Verdi u tome je bio umjeren i vođen najiskrenijim motivom. Umjesto lirske komedije redatelj Arnaud Bernard načinio je lakrdiju. Navalio je na publiku s karikiranjem odmah od otvaranja zastora i natjerao pjevače na neprestano jurcanje pozornicom. Umjesto užitka u tankoćutnosti humora koji isijava kroz tu glazbu i njezine stihove, publika se smijala banalnim gegovima. U želji da predstave Zagrebačke opere budu moderne, Arnaud Bernard Falstaffu daje modernu ambalažu – umjesto elizabetinskog ozračja Shakespeareovih veselih žena vindsorskih i viteza Sir Johna Falstaffa, vizualni okvir scenografkinje Emmanuelle Favre i kostimografkinje Carle Ricotti predstavi daje amerikanizirani ugođaj iz pedesetih godina sa skautom Fentonom. U nekoliko prizora upleće se, tko zna zašto, postupak kazališta u kazalištu, pa publika ima priliku vidjeti kompletnu pozornicu HNK, promotriti sve te tajanstvene kutke i tako izgubiti koncentraciju na ono bitno. No zato je mizanscena komedije bila konvencionalna. Naslovni junak šablonski je zamišljen kao ćelavi debeljko kojeg iz košare za rublje bacaju u rijeku, a i posljednji je prizor u vindsorskoj šumi riješen standardno, pa je publika mogla uživati u raskošnom hrastu i atraktivnim kostimima, što je predstavi nakon dva i pol čina suzdržanosti ipak donijelo aplauza.

Arnaud Bernard pokazao se u Zagrebu kao solidan redatelj Puccinijeva Triptiha, iako se u njemu, u Gianniju Schicchiju, već vidi začetak njegova pristupa Falstaffu. I La Bohčme na festivalu u veronskoj Areni prije dvije godine donijela mu je ugled. Dirigent Michael Helmrath također je već nastupio u Operi s daleko boljim ostvarenjem Razgovora karmelićanki. To samo dokazuje da je Falstaff »teži nego što se čini čitajući partituru, teškoće rastu sa scenskim pokusima«, kako je rekao dirigent praizvedbe u milanskoj Scali 1893. Edoardo Mascheroni.

Za rad na Falstaffu presudna je dirigentska ruka. Michael Helmrath nije uspio od orkestra dobiti bogatstvo orkestralnih boja te šarm i izražajnost kratkih melodijskih i ritmičkih figura kojima ta partitura vrtoglavih tempa obiluje. Često je bio preglasan u odnosu na pjevače. Sve to, uz povremene neusklađenosti u višepjevima, nije gledatelja moglo uvjeriti u vrijednosti djela koje ne djeluje na prvu loptu. Zbor je bio korektan (zborovođa Ivan Josip Skender), a za predstavu bi bilo bolje da je završni prizor bio barem malo koreografiran.

Pjevači su zdušno i disciplinirano ispunjavali redateljeve zahtjeve. Pritom je muški dio ekipe prošao lošije zbog prevelike karikiranosti, koja nije ostavila prostora građenju uvjerljivih likova. Naime, većina je – Miljenko Đuran kao Bardolfo, Marko Mimica kao Pistola, Ladislav Vrgoč kao Dr. Cajus i Željko Grofelnik kao Gostioničar – igrala na isti, jednoličan način. Bariton Davor Radić malo se izdigao iznad toga, ali ni njemu redatelj nije bio od pomoći u stvaranju pravoga karaktera dominantnoga, samouvjerenog, ali i pokajničkog Forda. Tenor Domagoj Dorotić dobro se snašao u ulozi Fentona. Pjevački odličan splitski bariton Kiril Manolov u naslovnoj ulozi pokazao je dobar potencijal za njezino uspješno tumačenje u nekoj drugoj produkciji.

Ženski dio ekipe prošao je malo bolje. Dame su znale bolje iskoristiti vlastiti šarm, naročito Martina Gojčeta Silić kao Meg. Marija Kuhar Šoša ugodno je lirski zvučala kao Nannetta, dok je Adela Golac Rilović bila pjevački suverena Alice. I Zlatomira Nikolova dobro je među njima funkcionirala u najzahvalnijoj ulozi gospođe Quickly. Čini se da je nju redatelj najviše sputao jer je poznatu frazu Reverenza, koja se ponavlja nekoliko puta, izvela uvijek na isti način.

Falstaff ni u najboljem izdanju nije opera standard-noga repertoara. Humor i vedrina, šekspirovska Boitova riječ i Verdijeva glazba nisu se u toj predstavi uskladili. Tko će publiku uvjeriti u njegove vrijednosti?

Davor Schopf