Juriš u sretniji srednji vijek

Juriš u sretniji srednji vijek

Kada je riječ o lokalnim, bosanskim uvjetima, gotovo je nedvojbeno kako Imamović i imamovići »zbijanjem redova« i (re)interpretiranjem (i srednjovjekovne) povijesti nastoje, pod bremenom dnevne politike, prokazati Hrvate (ali i Srbe) kao uljeze u Bosnu i Hercegovinu. Nakon čega je, jasno, onda sve moguće

Josip Vričko

Dvije su knjige – ona Dubravka Lovrenovića o stećcima i Envera Imamovića Bosna i inkvizicija, koja samo što nije ugledala svjetlo dana, a upravo je, na stranicama sarajevskoga dnevnika, feljtonski promovirana – izazvale su brojne prijepore. Bosna i Hercegovina nije, naime, poput ostaloga eksjugoslavenskoga prostora država u kojoj još nije završen (samo) Drugi svjetski rat – premda je, dakako, iznad toga zlosretna vremena mnoštvo upitnika; u toj, kažu u Bruxellesu, europskoj crnoj rupi upravo traje rat za bolji srednji vijek. Ugledni bosanskohercegovački povjesničar Lovrenović postao je posljednjih godina osobita meta, profesor bi fra Ivan Šarčević čak kazao kako, zapravo, naprosto izaziva slast kritike posljednjih godina.

Kroatiziranje dobrih Bošnjana?!

»I njegova nedavna knjiga o stećcima izazvala je kod jednog dijela, osobito bošnjačkih povjesničara i intelektualaca, veliko negodovanje«, svjedoči Šarčević, napominjući kako se sva kritika može svesti na prigovor da kroatizira i katolicizira bosansko srednjovjekovlje, te dobre Bošnjane i bogumile, tobožnje izravne pretke današnjih Bošnjaka kao i njihove nadgrobne spomenike – stećke.

»Neki se«, kaže fra Ivan, »ne ustručavaju čak i Lovrenovića podvesti pod herceg-bosansku varijantu ideološkoga znanstvenika, mrzitelja Bosne i Bošnjaka.« Toga pak povjesničara od tih, nerijetko i šovinističkih ataka, brane njegovi članci i knjige, pa si ni Šarčević nije dao odveć truda kako bi podrobnije polemizirao s kritikama dobrih Bošnjana. Ipak ustvrdio je – govoreći u biti o aktualnom bosanskohercegovačkom, napose sarajevskom, ozračju – kako tekstovi mnogih današnjih polemičara vrve skrivenim znanjem koje nitko prije njih nije otkrio, sitnicama, pikanterijama, čak i prljavim rubljem do u deseto koljeno. U njima, tvrdi fra Ivan, nema samokritičnosti, uspoređivanja svoga s drugim mišljenjima, nema mogućnosti zablude. U njima se i činjenice ili niječu ili izokreću, jer su to sveti tekstovi, a njihovi tvorci proroci, pejgamberi, kazat će Šarčević, nove gnoze. A gdje se objavljuje skriveno znanje, ondje žive bogovi – rijetko ima ljudi.

Dubravko Lovrenović

Unatoč svemu, posvemašnjoj hajki – Dubravko Lovrenović nije uzmaknuo, boreći se za znanstveno (i) u povijesti. Imamovićevu nadolazeću knjigu izravno je ocijenio kao još jedan pokušaj demonizacije Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Što nije, podsjeća, prvi put. Rečeni autor tako, primjerice, tvrdi kako je inkvizicija na ovom prostoru cijelo razdoblje srednjega vijeka, odnosno sve vrijeme postojanja srednjovjekovne bosanske države bila aktivna kao u malo kojoj europskoj zemlji. To je, svjedoči(?) Imamović, Bosnu stajalo mnogo krvi, svu silu porušenih, spaljenih i opljačkanih domova i drugih nesreća, samo zato, kaže autor, što su slijedili i ispovijedali bogumilsku vjeru, koja nije bila po volji Vatikana i ondašnje katoličke Europe. Zna se, nastavlja Imamović u istome tonu, da je Bosna slovila za najheretičniju zemlju srednjovjekovne Europe pa je i velik broj križarskih pohoda koje je Europa organizirala stoga polazio na Bosnu. Lovrenović pak podsjeća kako je u tom razdoblju inkvizicija bila aktivna u južnoj Francuskoj, gdje je ispisala krvave stranice njezine povijesti; za sličnu aktivnost, kada je Bosna u pitanju, dokazi ne postoje.

Enver Imamović

Srpsko-hrvatsko satiranje bogumilstva?!

»U satiranju bogumilstva u Bosni«, ne da se zbuniti autor knjige Bosna i inkvizicija, »istakla su se dva katolička reda: dominikanci i franjevci, oba osnovana u 13. stoljeću, u vrijeme najjačeg djelovanja heretičkih pokreta u Europi.« Među strancima, otkriva zapravo Imamović razlog svoje tirade, koji su harali Bosnom u misiji satiranja bogumilstva, bili su i njezini najbliži susjedi, Srbi i Hrvati.

Profesor Lovrenović pak tvrdi kako je, u biti, Imamovićeva poruka da je rezultat toga vjerskog terora bio: »Padom Bosne pod Turke 1463. godine i masovna islamizacija koja je potom uslijedila, dovela je do odumiranja bogumilstva, što je, pak, dovelo do gašenja njegovih institucija. Progoni, ubijanja i grabež koje su u ime Katoličke crkve bosanskome narodu činili inkvizicija i križari, kod njega je proizvela, vjeruje Imamović, ne samo otpor nego toliki naboj mržnje da su se na koncu radije bacili u zagrljaj posve tuđem, stranom i od Bosne dalekom narodu – Turcima, nego se poklonili silom nametnutom križu i priznali vlast onih koji su im činili strahote najgore vrste u ime prave vjere. Zato se, poentira (?! – op. J. V.) Imamović, s pravom može reći da je sama Europa bacila Bosnu u zagrljaj Turaka i islama, kao da je i odgovorna za sve ono što je u Bosni uslijedilo nakon toga.«

Profesor Lovrenović, po osobnom priznanju, ne kani opovrgavati Imamovićeve (re)konstrukcije, jer je to višekratno činio i u sličnim, sad bi se već moglo kazati, imamovićevskim situacijama. Upozorava zato na opasnost koja vreba iz činjenice da u toga autora nije riječ o neznanju, nego o sustavnoj grešci.

»Kada sam početkom 1994. u ratnom Sarajevu pitao Imamovića da objasni potrebu za mitologizacijom / bogumilizacijom bosanskog srednjovjekovlja (čiji je on tada bio protagonist) dobio sam«, svjedoči Lovrenović, »sljedeći od-govor: Zar ne vidiš što nam rade, moramo zbiti redove!«.

»Od ‘94.«, napominje Lovrenović danas, »proteklo je ravno petnaest godina, ali zbijanje redova i dalje traje.«

Izdaja!

Pvjesničar usto podsjeća i na nedavni, u Sarajevu priređen, okrugli stol u povodu Ahdname, dokumenta što ga je u svibnju 1463. osmanski sultan Mehmed Osvajač uručio bosanskome kustodu fra Anđelu Zvizdoviću. Imamović je tom prigodom svoj odnos prema bosanskome srednjovjekovlju objasnio ovako:

»Ako bismo mi Bošnjaci pristali na to da nema bogumila, onda bi nas Srbi i Hrvati smatrali izdajnicima.«

Lovrenović misli da je Imamovićev temeljni problem pitanje definiranja vlastitog identiteta, što je, dakako, legitimno. Ono što nije prihvatljivo, odrješit je Lovrenović, način je na koji se taj problem nastoji riješiti – demonizacijom Katoličke crkve.

Imamović se pritom ne pita hoće li svojom huškačkom retorikom na krivi put zavesti nekoga mladog čovjeka koji će u Katoličkoj crkvi prepoznati vlastitog iskonskog neprijatelja. Srećom to, prema Lovrenoviću, nije (više) moguće. Nije, naime, kako je svojevremeno za Amerikance govorio P. Tillich, moguće živjeti u sretnoj zaostalosti. Pri čemu je jedan od arhajskih oblika te sretne zaostalosti ideologem bogumilstva kojim se Bošnjacima nastoji ucijepiti animozitet prema Europi i katoličanstvu te ih pretvoriti u udarnu šaku jedne ratoborne ideologije.

Juriš na Katedralu

Ako bismo se – na tren – vratili, koji put i banalnoj, svakodnevici, moram kazati kako baš i ne dijelim Lovrenovićev optimizam; Imamovićevo ustrajavanje na rečenoj konfrontaciji, ipak, daje ploda. Kada je, primjerice, prošloga ljeta nogometna reprezentacija Turske porazila hrvatsku nogometnu vrstu, mladci s turskim zastavama svoj su ratnički ples izveli baš oko sarajevske Katedrale...

Slažem se, međutim, s Lovrenovićevom konstatacijom, kako dalji sukob sa Zapadom, koji svjesno ili nesvjesno zagovara Imamović, može na kratku stazu pogled skrenuti s toga gorućeg pitanja, ali dugoročno gledano islamski svijet u cijelosti ne može profitirati iz te konstelacije stalnoga neprijateljstva. Apsolutno na pravome tragu, povjesničar postavlja i pitanje osnovne logike na kojoj se zasniva demonizacija Zapada, kada je taj isti Zapad odavno postao glavnim ciljem milijuna migranata iz islamskog svijeta. Što, u biti, samo svjedoči da temeljni razlog konfrontacije između islamskog svijeta i Zapada nije religijske, nego političke i ekonomske naravi.

Kada je pak riječ o lokalnim, bosanskim uvjetima, gotovo je nedvojbeno kako Imamović i imamovići zbijanjem redova i (re)interpretiranjem (i srednjovjekovne) povijesti nastoje, pod bremenom dnevne politike, prokazati Hrvate (ali i Srbe) kao uljeze u Bosnu i Hercegovinu. Nakon čega je, jasno, sve moguće.