Hrvati ne vole Hrvatsku

Hrvati ne vole Hrvatsku

Francuski ili britanski patriot mnogo je veći domoljub nego ijedan hrvatski nacionalist. / Mi smo licemjeran narod / Vlast ne može biti bolja ili gora nego što smo mi / U talonu uvijek imamo određenu količinu kostiju i onda ih u određenom političkom trenutku izvučemo i podmetnemo političkom protivniku s porukom: vidiš što su tvoji napravili / Treba postaviti pitanje, ako Lepa Brena ima koncert u Zagrebu, tko na njega ide / Ako si rodijak, zemljak, kum, urbani ili naš, onda nema problema, nema veze što ni o čemu nemaš pojma / Birtija je temelj socijalnog života Hrvata, u njoj se rješavaju važni životni poslovi. / Krleža je napisao fantastične stvari i za mene je najveći hrvatski književnik / Kako mi netko može biti kriv za ono što je bilo prije sto ili pedeset godina / Dok kod nas sposoban znači onaj koji se izmiče pravilima, dotle će nam probleme rješavati stranci koji su sedma liga tamo odakle dolaze / Tito je bio Franjo Tahi, samo se nije tako zvao

Razgovarao Andrija Tunjić

Robert Međurečan autor je romana Prodajem odličja, prvi vlasnik, koji su vrsnim proglasili većina kritičara i mnogi koji su ga pročitali. Unatoč tomu i što je u četiri natječaja izabran među pet najboljih knjiga nigdje nije pobijedio. Bio je to razlog za ovaj razgovor u kojem Međurečan, inače dragovoljac Domovinskoga rata, govori o ratu, njegovim posljedicama, rasprodaji Hrvatske i, jasno o svojem romanu.

Robert Međurečan

Gdje ste se u ratu sve borili?

Uglavnom na Kupi, oko Sunje, zapadna Slavonija.

Je li vas mnogo izginulo?

Dosta. Najviše u plivanju preko Kupe u petak 13. prosinca 1991.

Je li točno ono što o tome pišete u knjizi?

Da, točno je. To smatram najvećim porazom Hrvatske vojske u Domovinskom ratu.

Je li to bila izdaja?

Mislim da je to bio pokušaj da netko dobije činove. Da pokaže kako se na tom dijelu ratišta, koji je bio najbliže Zagrebu, a relativno pasivan u odnosu na Vukovar i veća žarišta, može napraviti neka napadačka oslobodilačka akcija.

I tko je dobio činove?

Ne znam. Stvarno ne znam, ali znam da su neki dobili premještaj.

Želite li zaboraviti rat? I može li se zaboraviti?

Rat se ne može zaboraviti jer je svakomu tko je u njemu sudjelovao najintenzivniji dio života. Isto tako nitko tko je u ratu sudjelovao barem jedan dan ne može biti isti. Rat je najbolji i najgori dio čovjekova života.

Zašto najbolji?

Zato što se u ratu kao ekstremnoj situaciji ljudi pokažu ljudima, a ološ ološem. U normalnom životu čovjek može glumiti, dok u ratu nema glume, jer oni koji glume uglavnom poginu. Ili si ovakav ili onakav. Ako uspiješ preživjeti, naravno. Zato me boli estradizacija Domovinskoga rata.

Tko je kriv za estradizaciju?

Politika! Političari snose najveću odgovornost.

Što učiniti da tako ne bude?

Teško je učiniti bilo što jer se dosta stvari ne želi otkriti tobože da bi se narod zaštitio od ružnih činjenica. Kao da rat sam po sebi nije ružna činjenica. Naši političari drže figu u džepu glede rata jer svi imaju svoje partikularne interese i ne žele da se sazna prava istina rata.

Mislite na trgovinu, šverc...?

Tako je. Stvar je u lovi. Ona je razlog zbog čega se istina skreće s puta jer bi se moglo predaleko otići. Što vrijeme više odmiče, mislim da je taj rat, to osjećam, bio velika poslovna transakcija. I to me boli. Dok su se branitelji borili, mnogi su maznuli lovu. Neki su poslovni umovi u tome otkrili priliku da naprave finu akumulaciju kapitala. To je naša slavna pretvorba svega o čemu se javno ne govori ili se relativizira. Istina, ponekad se u medijima ponešto i objavi, ali samo kada se to ne kosi s interesima njihovih gazda. Kada je rat u pitanju, svako se takvo upozoravanje proglašava pisanjem protiv države. Ako napišeš da je netko maznuo tvornicu, a taj je blizak vlasti, onda si protivnik države jer napadaš onoga tko predstavlja državu.

I eto optužbe da ne voliš Hrvatsku?

Da. Hrvati su generalno slabi patrioti. Znam da malo koga ovo moje mišljenje neće povrijediti jer se svi volimo busati u prsa da smo veliki Hrvati, da volimo svoju državu, da smo se borili za nju, a zapravo je ne volimo. Nemamo osjećaj da je naša, zato je tako lako rasprodajemo, zato tako lako kažemo jebeš Hrvatsku, jebeš sve. Kad treba nešto dobiti od države, onda je sve super, ali kad nešto trebamo dati, platiti porez i slično, e onda ništa ne valja. Onda se kaže: ne plaćam ja to sebi, nego onim lopovima na vlasti. E to mi se ne sviđa. Francuski ili britanski patriot mnogo je veći domoljub nego ijedan hrvatski nacionalist. Nekim našim političarima smeta držanje ruke na srcu kada se svira himna, nekima mahanje zastavom naših sportaša ili navijača, ali odobravaju kada to rade Amerikanci. Mi smo licemjeran narod. Možemo mi govoriti da je to zato što nemamo tradiciju, što je na jedan način točno, ali mi je jako žao što smo krvarili za Hrvatsku, a već je nemamo, već smo je rasprodali. Mi zapravo živimo na tuđem posjedu koji je donedavno bio naš. Tko je tu lud?

Bili smo i ostali dobre sluge!?

Očito. Tako nam i treba kad ne znamo čuvati ono što je naše.

Zašto podupiremo vlast koja rasprodaje državu?

Ta vlast nije pala s Marsa, ona je naš proizvod, naših glava, mi je biramo na izborima. Ne može biti bolja ili gora nego što smo mi. Kad mi budemo bolji u nekom kvalitetnom smislu, onda će se vjerojatno iznjedriti neke političke snage, neki ljudi, koji će biti na razini toga novog naroda pa će pokrenuti nešto što je danas možda nezamislivo.

To je dakle ona druga, loša strana rata?

Da. Rat se previše koristi kao izgovor za loše stvari. Ako me razumijete što hoću reći?

Što želite reći?

Ako se recimo ne napravi nešto dobro, onda je uvijek u talonu rat. Kaže se: bio je rat pa nismo mogli, što je loš izgovor. To je kao kad mi netko kaže: znaš, nisam završio fakultet jer mi je otac izgubio posao prije dvadeset godina. Mi se volimo koristiti izgovorima koji su uglavnom loši, a najgori je izgovor bio rat.

Je li to razlog i što imamo samo jednu udrugu ratnika?

To je djelo politike. Ulovili su nas na priču, ako imamo jednu krovnu udrugu, to će biti kao SUBNOR. To je glupost. Istina je da se političari boje dvjesto, tristo tisuća branitelja.

Zar ih nije bilo četiristo?

Kad se skupe svi mobilizirani od 1991, bilo ih je, recimo, tristo tisuća, a spominje ih se čak oko šesto, među koje su utrpane i čistačice. Nitko te popise nije vidio jer su tajni. A tajni su jer su lažni.

Misle li tako i branitelji iz vašeg okružja?

Neki da, a neki ne. Sve ovisi o tome tko kojoj stranci pripada. Kao pisac ja se trudim ne zatvarati se u neke političke opcije, to si kao pisac ne smijem dopustiti. Ako se svrstam i zatvorim u neki politički atar, onda ću biti politikant.

Kojeg ste političkog uvjerenja?

Ja sam hrvatski domoljub kao što je Lincoln bio američki domoljub.

Možda zato niste dobili nijednu nagradu?

Ma ne, mislim da nije stvar u tome, nego u činjenici da u natječajima pobjeđuju uglavnom dosadne knjige. To je isključivo stvar nekakva književnog svjetonazora. Moja je knjiga možda prekratka, samo 140 stranica, ni kilu teška, možda ne djeluje ozbiljno prema ozbiljnijima, koje su veće i teže. A možda se gledalo i na to što sam debitant, mislilo se, kao, nećemo dati nagradu početniku, pričekajmo da vidimo kako će se razvijati, u kojem će smjeru ići.

U nekoliko natječaja izabrani ste bili među pet kandidata za nagradu i nigdje niste pobijedili.

Da, doista se osjećam kao Roman Abramovič i njegov Chelsea, koji je bio u nekoliko finala i svaki izgubio. Vjerojatno nisam dobio nijednu nagradu jer je moja knjiga malo drukčija, možda nekim ljudima teško sjeda. Moja knjiga ljude tuče u pleksus. Među onima koji imaju klasično kolokvijalan književni svjetonazor moja je knjiga teška, teško je probave. Oni će je pročitati i možda reći fantastična je, percipirat će njezinu vrijednost zbog koje sam došao do četiri finala, a to što nisam pobijedio vjerojatno je zato jer je drukčija od drugih, što je možda presudilo. Neki profesor književnosti u svojim teorijskim promišljanjima možda bi u tome prepoznao novelu i svašta drugo, pa i forme koje uopće u teoriji ne postoje. Velim, to je stvar književnoga svjetonazora. A osim toga ta je knjiga i drska, što mnogim ukusima ne odgovara.

Zašto nemamo ratnih heroja? Je li to također djelo politike koja samo sebe drži herojskom?

Prvo treba definirati što je heroj, je li to onaj koji pogine ili onaj koji preživi? Kod nas je herojstvo devalvirano pa sam zato romanu dao naslov Prodajem odličja, prvi vlasnik. Htio sam biti subverzivan jer kad otvorite bilo koju internetsku stranicu aukcija, sve je prepuno prodaje odličja, spomenica Domovinskoga rata i raznih drugih odličja. Spomenice se prodaju jeftino, za pedeset kuna. Za pedeset kuna prodaju spomenicu, kupe ćevape i pivo i onda oni koji ih prodaju za ćevape i pivo mogu reći da su ispišali i posrali Domovinski rat.

Zbog čega se to radi?

Zbog bunta koji je posljedica odnosa politike prema Domovinskom ratu, zbog načina prikazivanja toga rata. Nažalost, medijska slika našega Domovinskoga rata sve je sličnija partizaniji, samo još nedostaje Bata Živojinović s nekim puškomitraljezom kojim pobije cijelu njemačku brigadu. Svojom knjigom htio sam reći; pa, ljudi, nije bilo tako! Mi nismo bili heroji kao Jean-Claude van Damme, Schwarzenegger, John Wayne i što ja znam, mi smo bili obični ljudi bez ikakva vojnog obrazovanja koji smo morali na licu mjesta improvizirati. Prije svega morali smo pokušati preživjeti, a tek onda razmišljati o nekoj pobjedi. Tu nema slave. Zato mi je žao svih onih ljudi koji su žrtvovani iz gluposti. Kupa je jedna glupost. Po meni nije trebalo ići u napad s ljudima koji su došli s ulice. Prvo je te ljude trebalo naučiti da shvate što je rat, trebalo ih je staviti u rov neka im dvadeset dana zuje meci iznad glave.

Vi ste išli u napad i vratili se preplivavši Kupu?

Ja sam našao neki čamac, ali bilo je dosta ljudi koji su je preplivali, a neki su se i utopili. Bio je prosinac, Kupa je nabujala, bilo je oko šest stupnjeva ispod ništice, vedra noć, mjesečina. Kao u pravom klasičnom romanu: vedro, mjesečina i hladno.

A neprijatelj puca?

Oni rokaju, svim što stignu. Sad će se vjerojatno netko naći i reći pa vi ste bili kukavice. Svaka čast svima onima koji nisu kukavice, a imaju samo šest metaka protiv tenka. I sad, tko je heroj, onaj tko je poginuo ili onaj tko je uspio pobjeći? Za mene je heroj onaj tko je pobjegao, tko je pod puščanom, topovskom i minobacačkom paljbom preplivao Kupu u prosincu. Mislim da je institucija heroja sklona samo onima koji imaju činove. To može, a i ne mora biti točno, no ja heroje ne znam. Poznavao sam samo jednoga, on je poginuo, bio je to Ž. Tomljenović Gavran. Za njega doista mogu reći da je bio pravi čovjek, koji je shvaćao rat onako kako treba, shvaćao je da je sranje, govorio je da se pred jačim treba povući i onda smisliti kako ga pobijediti. Pametno je izbjeći pogibelji, a ne jurišati. Jurišali su partizani u partizanskim filmovima, ali ne u ratu. Jedan moj djed bio je u partizanima i pripovijedao je nama djeci da nikada nije toliko trčao i bježao kao u partizanima. Pa nije sramota pobjeći, a onda protivnika pobijediti. Treba biti mudar.

Kada bi došlo do agresije na Hrvatsku, biste li je opet branili?

Vjerojatno bi. Ja ovu državu gledam kao svoju, u mojoj se kući uvijek znalo tko si i što si, bez nekih ideoloških gluposti. Kod mene se uvijek išlo u crkvu i znalo se da smo Hrvati, uvijek smo držali do sebe i svojega. Ako bi netko sutra krenuo na Hrvatsku, iako sumnjam u takvu mogućnost jer je sve oglodano, jer se nitko ne bori za kosti osim nas Hrvata, vjerojatno bih opet ratovao. Prije toga bih vjerojatno govorio: ma za koga, za to da moje dijete za dvadeset godina proživljava što i ja, ma bolje da pobjegnem u Austriju... Tako bih vjerojatno govorio, ali bih uzeo pušku i otišao na bojište.

Kako vi kao ratnik doživljavate stalno hrvatsko ratovanje kostima?

To je sramotno. Valjda od Turaka ništa u nas nije završeno, ništa dovršeno do kraja. Namjerno se ostavi neki dio koji se u određenom političkom trenutku odnekuda izvuče i potkusuruje kostima. Kosti su naša moneta, naša valuta. U talonu uvijek imamo stanovitu količinu kostiju i onda ih u određenom političkom trenutku izvučemo i podmetnemo političkom protivniku s porukom: vidiš što su tvoji napravili. Onda on uzvrati drugim kostima, koje su opet naše kosti, pa kaže: evo, ovo su vaši napravili. Tako se igramo povijesnoga ping-ponga, a za to vrijeme pravi problemi stoje i gomilaju se. Ne misli se kako preživjeti, od čega živjeti, zašto ljudi ne rade, od čega i kako će sutra živjeti naša djeca, što ćemo im ostaviti...

Od čega živite?

Radim u tvrtki koja se bavi prodajom autodijelova.

I zadovoljni ste?

Trenutno mi to plaća račune. Uvijek može biti bolje i trebalo bi biti bolje, ali...

Fakultet ste napustili?

Da. Odslušao sam četiri godine veterine i izgubio interes. Htio sam ga završiti kada sam se vratio iz rata i tražio kompas mirnodopskog života, ali nije išlo.

Zašto?

Vjerojatno zbog intimnog stanja u kojem sam se nalazio. Ljudi koji se vrate iz rata, ne mogu lako izbaciti rat iz sebe. Ne postoji prekidač koji će prebaciti čovjeka iz ratnog u mirnodopsko stanje.

Kako kao ratnik doživljavate napade na ratnika Thompsona, kojemu se zabranjuju koncerti, dok se ne zabranjuju Lepoj Breni, koja je podupirala agresorsku velikosrpsku vojsku?

To se događa zato što ne volimo svoju državu i što smo veliki licemjeri. Treba postaviti pitanje, ako Lepa Brena ima koncert u Zagrebu, tko na njega ide? Dvadeset tisuća ljudi nije malo. Nisu oni došli s Marsa, nego su oni mi. Da Brena zakupi Arenu za pet koncerata, vjerujem da bi svi bili puni. Mi se ljutimo na Brenu, ali ona je pametna, poslovna žena, koju zanima novac, a ne pitamo tko dolazi na njezine koncerte.

Pa tko dolazi?

Oni koji su bili na Thompsonovu koncertu 30. svibnja. Većina njih. Znam da će mi mnogi zamjeriti, ali to se mora reći. To su oni koji govore: mi smo Hrvati, a kad im dođeš kući, imaju brdo kaseta i CD-ova kojekavih cajki. Nemam ništa protiv toga što ti ljudi slušaju cajke, ali me smeta naše, hrvatsko licemjerje. Zato nam iz Europe dolaze razni sedmoligaši i određuju kako trebamo živjeti. To smo si sami krivi.

Vi biste dopustili koncerte svima?

Tako je. Načelno sam protiv zabrane. Ako želiš svirati i pjevati, ako poštuješ zakone i plaćaš porez, onda može.

Jesu li točni podaci o vama na koricama knjige?

Ma ne. To je ironična igra koja pokazuje kako se medijski nešto može učiniti važnim. Izmislite nekoliko desetaka novinskih članaka o jednoj osobi, kako to čine neki naši mediji, i eto interesa potrošača. To je autoironična igra.

No neki to tako nisu shvatili, naročito ono da ste bili u remetinečkom zatvoru.

Hahaha... To vam je jednako kao da vjerujete svemu što vidite i čujete u nekom televizijskom dnevniku.

Je li vam u pisanju važnija fikcija od činjenica?

Mene zanima mješavina. Fikcija, ona književna, spisateljska, svakako je važna, ali ja se uvijek hvatam za fragmente stvarnosti, koji su mi potka priče. Pišem o sadašnjosti i jasno da mi je stvarnost veoma bitna. Na kraju krajeva mi živimo tako romanesknu stvarnost da uopće ništa ne moram izmišljati, dovoljno je uzeti novine i samo prepisivati. Toliko živimo u nekoj sapunici, gdje je sve puno nekih događaja koji nemaju nikakve veze s bitnim stvarima koje nam trebaju. Ali sve je nekako napuhano.

To je strah od stvarnosti i samih sebe.

Bojimo se jer smo licemjeri.

Nije li licemjerje posljedica straha od suočenja sa stvarnim problemima, koje veliki narodi riješe i idu dalje?

Po tome prepoznajemo uspješne ili neuspješne narode. I samosvjesne i neosviještene. Mi toga nemamo jer smo još pleme. Nemamo sustava, nego sve funkcionira plemenski. Važno je tko si, čiji si, koji si. Ako si rodijak, zemljak, kum, urbani ili naš, onda nema problema, nema veze što ni o čemu nemaš pojma. Na tim principima funkcionira nam sve, a osobito politika, gdje vrijedi negativna selekcija, gdje je bolji onaj koji je gori, gdje se cijeni gluplji više od pametnoga jer je poslušniji. Kako vrijeme prolazi, imamo sve više glupih na mjestima gdje bi morali biti pametni. Tako nam je u svemu!

Što mislite o hrvatskoj književnosti? Je li dovoljno prezentna za vrijeme koje živimo? Ili je lažna, virtualna?

Podijeljena je na virtualno i stvarno. Sve je prepuno reality showova, sva je sapuničarska, djeluje kao veliki mjehur koji izvana izgleda veliko i lijepo, a unutra prazno. Uzmimo da godišnje izađe pedesetak romana, ali veoma ih malo može dobiti ocjenu tri, četiri i pet. Maksimalno desetak.

Zašto ih se onda toliko objavi?

Možda zbog nedostatka kriterija, slabe kritike, ne znam. Zato što svatko gura svoj život u prostor medijske senzacije. Prava nam je književnost zbog svega toga u zapećku. Tomu svakako pridonosi i nebriga medija za kulturu.

Što je to uopće naša današnja kultura?

To je dobro pitanje. Jesu li kultura Gotovčevi iz Farme ili su to Krleža i Ranko Marinković? Prave odgovore na pitanje što je kultura vjerojatno bismo dobili od petnaestogodišnjih klinaca, ali oni nam se sigurno ne bi svidjeli. Vjerojatno bi se odlučili za Gotovce kao uzor.

Što je kultura vama?

Ja sam čovjek koji ima potrebu otići u kazalište, pročitati knjigu, otići na izložbu... Ne govorim to zato što se time pravim važan, nego zato što sam uvjeren da devedeset posto Hrvata u posljednjih pet godina nije pročitalo nijednu knjigu.

Nemaju vremena jer su u kafićima.

Da. Birtija je temelj društvenoga života Hrvata, to svi znamo. Birtija je glavna, u njoj se ljudi socijalno nadograđuju i izmjenjuju životna iskustva. U svakom smislu. U njoj svoje mjesto i prostor jednako imaju književnik i menadžer, u birtiji se rješavaju važni životni poslovi. Jasno uz roštilj, janjetinu i kupicu. Nakon krkanluka i pića sklapaju se poslovi, obrlaćuje se. Plemenski pristup obrlaćivanja njegujemo kao dio kulture. Kod nas biti sposoban ne znači biti znalac, nego znači da si kao jegulja, da možeš izvrdati. U nas je stručnjak budala. Na svakom koraku čujete: tko mu je kriv što je dvadeset godina žuljao klupu i što radi za pet tisuća kuna. Vrijednosti su nam izvrnute naopačke.

Spomenuli ste Krležu i Marinkovića, koga preferirate?

To vam je isto kao da pitate rockera voli li više Beatlese ili Rolling Stonese. Intimno meni je Marinković najbolji po rečenici, ironiji, sarkazmu. Svakih godinu, dvije obvezno pročitam Kiklopa, Gloriju, Ruke i onda kada pročitam dođe mi da bacim sve što sam pisao i kažem: pa što ja hoću. A Krleža, Krleža je golem. Kad govorim o Krleži, kao i Marinkoviću, lučim njihova politička uvjerenja od književnosti, ne ulazim u njihove karakterne osobine.

Krleža je napisao fantastične stvari i za mene je najveći hrvatski književnik. Nedavno sam u ruke uzeo Hrvatskog boga Marsa, Galiciju, Kraljevo i čitao. Ne može biti aktualnije, a staro je sto godina, govori o stvarima koje mene danas muče: mentalitet isti, problemi isti, rješenja nigdje, pije se isto, birtija je mjesto rješavanja života. Razlika su samo cajke, ali uz njih se bolje pije. A kad se napijemo, opet vičemo da smo veliki Hrvati, da ne damo svoje pravice, a kad se otrijeznimo, onda Bog mater. Boli nas glava i kriv nam je birtijaš jer je točio bućkuriš umjesto vina kako govori Franjo Majetić u filmu Tko pjeva zlo ne misli. I danas kao i prije sto godina nakon svega krivi su nam drugi, a ne mi sami. Vlast nam je kriva jer nemamo nofci, a bila bi prava da nofci imamo jer bismo mogli platiti račune i pošteno se napiti. Drugi su nam krivi i za ono što je bilo 1876. kao i danas. Kako mi netko može biti kriv za ono što je bilo prije sto ili pedeset godina? Ne želim da mi bude kriv. On mi nije kriv!

Krleža vam je najbolji, a što je s Ivom Andrićem?

Hoćete čuti da kažem čiji je pisac? On je svačiji pisac. On je trgovac. Ali nisam ga previše čitao, nije mi legao kao Krleža. Krleža je ipak iz Zagreba, bliži mi je.

Jer se buni gdje treba i gdje ne treba?

Da, takvi smo mi Hrvati. Bunimo se tamo gdje ne trebamo, a ne bunimo gdje treba. Stalno nešto rogoborimo kao Gruntovčani, uvijek tražimo neke male pravice.

A velike pravde prolaze?

Ma nema velike pravde, nje ima samo za najjače. Tijekom cijele povijesti nismo ništa naučili.

Je li to stvar mentaliteta?

Mislim da je stvar u tome što smo skloni predrasudama. Ali to je možda i razlog zbog kojega smo opstali. Možda je u nekim povijesnim vremenima trebalo biti zatvoren, konzervativan, nepovjerljiv. Možda se samo na taj način moglo održati u povijesnim nevremenima. Možda je to tada bilo potrebno, ali danas moramo biti otvoreni.

Globalizacija nije opasnost?

Jest. Ali globalizaciju treba gledati kao mogućnost da svoje lokalno postavimo na nešto više. Uzmite npr. Gorana Bregovića s njegovim trubačima, on je srpske trubače postavio na pijedestal u nekom etnosmislu na europskoj i svjetskoj razini, pa zašto se i mi ne bismo tako pozicionirali u nečemu sličnom? Globalizaciju treba iskoristiti, a ne biti apriori protiv nje.

No u nas se tzv. urbani mentalitet buni protiv etnoelemenata?

Naš je urbani mentalitet vrlo tanak. Mi smo ipak plemenski određeni. Glazura urbanoga pretanka je da van ne bi izbijao plemenski dah. Treba još dosta generacija proživjeti da bi se urbani sloj malo podebljao kako bismo mogli reći da smo urbani. Nismo mi urbani.

Kako se osjećate kad netko kaže da ste urbani pisac?

To je glupo. Ja sam urbani pisac po tome što živim u Zagrebu, a da sam rođen i živim u nekom selu, onda bih bio seljački, je li? Tko može reći da je Josip Kozarac seljački pisac kada je po svemu urbaniji od većine pisaca svoga vremena koji su živjeli u urbanim sredinama? Nije stvar u mjestu življenja nego u temi, sadržaju i onome čemu se teži. Ako imaš moć prepoznati ono dobro što ti dolazi sa strane, uzmi to i prilagodi sebi.

Samo to treba shvatiti.

Jasno. Da bismo to shvatili, moramo se obrazovati. A mi visokoobrazovanih imamo sedam posto, a Iraca – s kojima se volimo uspoređivati jer smo katolici, jer su uvijek imali problema s jačima od sebe kao i mi, jer im je pub, dakle birtija, jaka odrednica – takvih je 22 posto. Kad u nas sposoban bude značilo da je to stručnjak, onda ćemo i mi biti sretniji i zadovoljniji. Dok kod nas sposoban znači onaj koji migolji, izmiče se pravilima, dotle ćemo biti tu gdje jesmo. Dotle će nam probleme rješavati stranci koji su sedma liga tamo odakle dolaze.

To već imamo.

Imat ćemo ih još više. Da nam ne bi bilo tako, moramo se obrazovati, obrazovati, obrazovati. Ne kažem da je obrazovan čovjek i pametan čovjek, jer znam mnogo glupana koji su visokoobrazovani, ali kada gledamo statistički, više ih je pametnih nego glupih. Da bi se to postiglo, ne bismo trebali šutjeti na zakone koji onemogućavaju inteligentnoj sitrotinji da se obrazuje, a omogućavaju bogatim glupanima da se školuju i budu dobri sluge. Zato podupirem studente. Borite se, djeco! Vježbajte svoj osjećaj za demokraciju i pravdu, to nam nedostaje. Sjetimo se Francuza koji su prije koju godinu htjeli u zakon o radu ubaciti da poslodavac svakog mlađeg od 27 godina može otpustiti kad god mu se prohtije bez ikakva razloga. Tada se cijela Francuska digla na noge, mjesecima su demonstrirali, Pariz je gorio sve dok nisu povukli to iz postupka usvajanja.

Zašto se ne bunimo, a stalno nas se tlači?

Vjerojatno zato jer je otprije ostao strah od vlasti, od razmišljanja dobro je sve dok te ne tuku. Od onoga, šuti i trpi. Mi imamo strah od vlasti jer nam je vlast u posljednjih petsto godina uvijek bila represivna, uvijek bi prvo opalila pa pitala za Aussweis. Mi koji smo živjeli u Jugoslaviji imamo taj strah. Kad vidim policajca, nije mi svejedno. To je ostalo u meni.

Pa nije komunizam bio takav?

Vi ironizirate, ali mi i nismo imali komunizam. Komunizam o kojem se govorilo u 18. i 19. stoljeću nemoguće je realizirati, to nije prirodno. Za mene je komunizam ono što danas ima Švedska. Hoću reći da bi komunizam trebao biti socijalno osjetljiv, a ono što smo mi imali bila je plemenska varijanta vlasti, bilo je: ti si moj, misliš kao ja i možeš sve, a svi drugi su protivnici. Mi smo imali komunizam feudalnoga tipa, narod je bio podanik, a vladala je kasta samoizabranih. Tito je bio Franjo Tahi, samo se nije tako zvao, promijenili smo termine i malo sve uštirkali. Do danas nismo se makli dalje. I danas su nam takvi odnosi između vlasti i naroda.

Što učiniti da se to promijeni?

Obrazovati se, obrazovati se!

Što sada pišete?

Pišem upravo o hramu socijalnoga života u Hrvata – o birtiji. Bit će to urnebesni karusel s pjevanjem i pucanjem. Bit će crna komedija. Pokušat ću opisati kako vidim Hrvatsku. Hrvatska kao komad zemlje, kao otok koji se odvojio od ostatka svijeta kao u filmu Jurski park, izolirani otok gdje se množi...

...I ubija?

Zar se mi ne ubijamo? Ubijamo se stoljećima! Početkom dvadesetog stoljeća Meksiko je imao četiri i pol milijuna stanovnika, a Hrvatska oko dva milijuna. Danas Meksikanaca ima više od sto milijuna, a nas je četiri i pol milijuna. Pa da sam Hrvate pravio ja sam, bilo bi nas više. Ali mi se stalno međusobno koljemo. Pretpostavimo da nam je drugi kriv, a onda se međusobno potučemo...

...jer ne podnosimo da drugi može biti u pravu?

Tako je. Opet je to plemenski.