Grom i pakao

Grom i pakao

U zadnje vrijeme često grmi, sijeva (vrijeme se mijenja, a Ciganke varošanke još iz sela nema). Ovako napisano, pa još garnirano dječjom pjesmicom od 5 nota, te prirodne sile ne izgledaju strašno. No ako kažem da gromovi udaraju, treskaju, lupaju i tuku, a munje paraju noćno nebo kao da je dan, nelagoda ipak raste. I ledeni sveci (Pankracije – 12. svibnja, Servacije – 13. svibnja, pa i družica im Sofija – 15. svibnja) ove su godine malo zakasnili, pa kao da žele nadoknaditi propušteno – lupaju po nama tučom, ledom, gradom i krupom. Za ove atmosferske pojave, nekoć nadnaravne i neobjašnjive, postoje riječi u svakom jeziku. Uglavnom su nastale tako da su ljudi opisivali što su vidjeli i čuli, odnosno koliko su mogli a da ne uvrijede božanstvo za koje su mislili da tim strašnim silama upravlja. Tako su munju opisivali kao nebesku strijelu koja sijeva i pali, pa se, kao »dar« s neba, našla i u kletvi strijela te Božja potukla (ili, kako sama sebi želi jedna kratkovidna svekrva: »Ubila me strijela mahom / Ak’ mi Janja bude snahom! / Kleta družbo, na toj stijeni / Kamenom se okameni!« – A. Šenoa, Kameni svatovi). Izraze pasti namah, ubiti mahom već ni svi moji studenti kroatistike nisu razumjeli.

Kao ostvarenje te kletve nastajali bi munjeni (udareni) ljudi. No munjevit se već odmaknuo od »udarena« značenja, a približio izvornom – brzini nebeske vatre. Munjara, pak, kao ukroćena elementarna goropad, može biti vrlo korisna. Ime joj je, kao i tolika druga bilo da su povezana s elektricitetom ili ne, skovao u 19. stoljeću Bogoslav Šulek, a može se i danas vidjeti napisano na povijesnoj hidrocentrali u Ozlju. I zrak pun munjine (elektriciteta) iz iste je kovnice.

Brat blizanac, grom, često slijedi munju, no dok ona fascinira sjajem (ie. *bhleg, bljesnuti), on se javlja bukom i tutnjavom. Sve dok ne tresne, prati ga bliža ili dalja grmljavina, kao njegova predigra. No i predigra se može pokazati jalovom. Ona samo ronda, a grom nikako da tresne. Grmljavina, dakako, ne mora biti samo atmosferska pojava. Kad se nešto silno i zastrašujuće iza brda valja, i za tu strahotu kažemo grmljavina. Kakav bi to bio, recimo, Divlji zapad da po njemu nije prašila i treštala grmljavina mnogih stada (bizona, divljih konja, goveda i sl.), što smo kao djeca gutali iz pustolovnih knjiga Zane Greya (1875-1939), a jedna se zvala upravo tako, Grmljavina stada. Za grom kažemo da udara, treska, lupa i puca, pa se i on našao kao vrlo upotrebljiv u arsenalu kletvi – grom te ubio, grom te spalio itd.

No nešto tako snažno kao što je grom dobro će poslužiti i kao metafora, pa biti ili osjećati se kao grom znači nešto vrlo dobro i jako (npr. ljetovanje je bilo k’o grom, ženska k’o grom, rakija k’o grom). Kad se što dogodi kao grom iz vedra neba, znači da se zbilo potpuno neočekivano i naglo, što, naravno, svojom silinom može čovjeka i zgromiti, pa on od toga može i stati i pasti kao gromom ošinut. Blaža je kletva grom i pakao ili sto mu gromova (kvragu, prokletstvo), zašto se to događa baš meni?! Izraz poznaju i drugi jezici, npr. njemački zum Donnerwetter. Pitanje je zašto se baš spaja grom s paklom. Vjerojatno kao sraz dviju sila od kojih jedna dolazi odozgo (grom), a druga odozdo (pakao). Pa kamo misliš da ćeš se ti, jadni čovječe, skloniti ako te obuzmu strašne sile sa svih strana?

Grom je kao riječ izveden iz glagola grmjeti (prasl. *grümĕti, ie. baza *ghrem-, glasno tutnjiti; grč. khremetizein, hrzati; stvnjem. grim, bijesan). Grom je u svakoj mitologiji povezan obično s vrhovnim božanstvom – u slavenskom svijetu to je Perun, gromovnik, u germanskom istu ulogu ima Thor (odatle engl. thunder, njem. Donner, grom), u litavskom to je Perkuna, a i Jupiter (u rimskoj mitologiji), tj. Zeus u grčkoj, plešu s njima u istom kolu. Zanimljivo je da se tu mota i Jupiterov sin Vulcanus (Vulkan), rimski bog ognja. Po nekim izričajima može se zaključiti da ta božanstva imaju neki čekić, bat, mlat, malj kojim mašu (gone, tjeraju, vitlaju) nebom, što izvire iz ie. korijena *mel (mljeti, mlatiti čekićem, batom za mrvljenje zrnja i sl.). Neki jezici, npr. engleski (Thursday), njemački (Donnerstag) ili talijanski (giovedě, doslovno Jupiterov dan, jer se tal. Jupiter kaže Giove), posvetili su tim gromkim i gromovitim božanstvima jedan dan u tjednu – četvrtak. U slavenskim jezicima nije tako, ondje se dani u tjednu zovu većinom po tome koji su po redu.

No prije nego što će grom konačno tresnuti, opaliti, udariti, obično se kao njegova najava čuje – potmula grmljavina. Zanimljiv je i sam pridjev potmuo. Sastavljen je od po + muk, i sada opet stupa pred nas ie. korijen koji sam već spomenula, *mel-. Naime, muk je nastao vokalizacijom sonantnoga l˚ u svesl. mlüčati (od prasl.*mülk + ĕti, mučati, šutjeti), pa nam je sada bliži i jasniji čest uzvik u primorskoj Hrvatskoj muč, muči! – umukni, zašuti (a tako se kaže i češ. mlč, šuti, muči). Mažuranićev stih Műkom muče ropske sluge znači da šute i tako, šutke, plijen svoj grabe. Ubiti koga mučki ili mučke znači ubiti ga podmuklo, potajno, krišom. No i sama podmuklost u nekim se svojim značenjima približava potmulosti, npr. podmuklo grunu grom iza gore. Ruku im izdaleka pruža i promuklost, jer kad se za koga kaže da je promukao, znači da govori muklo, da mu je grlo »nečisto«, da mu glas nije jasan i zvonak kao obično, nego nečim zamućen, oštećen. A izraz potmuo može se vezati uza zvuk – potmula, mukla, prigušena grmljavina, u prenesenom značenju i uz izraz lica – namršten, natušten – a i uz bol, i to onu tupu, podmuklu. Za nju se kaže i potmula bol, npr. u prsima. Dakle, neki su repovi potmulosti, promuklosti i podmuklosti isprepleteni.

Da bi se kao slaba, nezaštićena jedinka nekako obranio od tih razornih nebeskih – ili prirodnih – sila, čovjek je sebe unizio pred njima da bude manji od makova zrna i smislio izreku koja će ga, vjeruje, spasiti – neće grom u koprive. Jer zar bi se tako moćna sila bavila nečim tako tričavim kakva je jedna obična kopriva, nečim tako neznatnim i ništavnim kakav je prema njoj čovjek, taj puki crv na zemlji koji pred tom elementarnom snagom nema kamo pobjeći?! Ipak, lukav je taj naš čovo. On zna da koga je moliti (da ga poštedi) nije ga srditi, pa je pred munjama i gromovima smjerno uvukao roge. Uostalom, ima toliko drugih mjesta na kojima se – ako mu je do toga – može razmetati i junačiti do mile volje.