Gledano iz drukčijeg kuta

Gledano iz drukčijeg kuta

Izložbu je dosta opširno predstavio Darko Glavan u Vijencu 396, 7. svibnja. Njegov je tekst popraćen izvrsnim fotografijama i osvrće se na cijelu izložbu. Potaknuta njegovim tekstom osvrnula bih se na – prapovijesne nalaze izložene u podrumu Klovićevih dvora.

Slažem se s Glavanom da je projekt izlaganja kulturno-povijesnih i umjetničkih spomenika iz pojedinih, dosad nažalost nedovoljno poznatih hrvatskih regija, izvrsna zamisao i vrijedan projekt. Lanjska izložba Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja sve nas je oduševila pa smo se tim više radovali sličnoj izložbi Slavonije, Baranje i Srijema. Znali smo da je izložba okupila vrsne stručnjake i najvažnije institucije iz zadanog područja. Ipak, pokušat ću pokazati kako Glavanova procjena da je »arheološki dio izložbe najuspjeliji i najdosljednije proveden segment izložbe, za što je osim autora... ponajviše zaslužna darovita autorica postava Nikolina Jelavić Mitrović« nije točna. Pripisujem je autorovoj razumljivo nedovoljnoj upućenosti. Glavan je stručan za posve druga razdoblja, a za njih je u svom tekstu očitovao i veću kritičnost.

Što se tiče izvrsnog izbora nalaza i pisaca sinteznih tekstova o pojedinim arheološkim razdobljima, tu se mogu izreći iskrene pohvale.

Ono što zahtijeva kritiku jest postav koji, pripada arhitektici Nikolini Jelavić Mitrović. Mnogo je tu krupnijih i sitnijih propusta, što zamućuje ovu izvrsnu priliku da se inače malo kad u toj mjeri okupljeni arheološki nalazi prikažu na pravi način.

Možda je presudna pogreška u gotovo dosljedno neprimjerenu osvjetljavanju izložaka. Način osvjetljavanja predmeta pretežno samo odozdo posve je neprikladan, pogotovo za metalne nalaze koje vidimo zapravo u kontrasvjetlu i bez potrebne plastičnosti. Primjera ima mnogo, ali ističem velik propust u izlaganju doista prekrasno ukrašenih, dakle estetski i vizualno i znanstveno neprocjenjivo vrijednih komada – brončanih pojasnih kopči iz Kapelne. Ukrasi, bogati i tehnološki zanimljivi, uopće se ne vide!

Druga zamjerka tiče se loše odabrane visine na kojoj su postavljeni predmeti. Prečesto leže previsoko ili prenisko; mnogima od predmeta koji su nositelji stila i kulture svog vremena, nije pridana nužna pozornost. Tu slabost ne ispravljaju ni šture legende priložene u vitrine uz same predmete. Opće legende za čitava razdoblja, i one na zidu i one na vitrinama, dobre su i pružaju dovoljno općih informacija, ali sami izlošci lebde u zrakopraznom prostoru. Navedimo kao primjer ostavu iz Poljanaca, koja treba predstaviti toliko važan fenomen višestoljetnoga kulturnog razvoja; izložena je tako da je njezin najistaknutiji predmet – brončana knemida (nazuvak) postavljena u pozadini, gotovo nevidljiva, neosvijetljena i ničim objašnjena. Ujedno je ta ostava u legendi proglašena grobnom ostavom, što je tvrdnja bez pokrića.

Smjer kretanja izložbom nije razjašnjen, osobito u početnom dijelu, gdje su predstavljena najstarija razdoblja, neolitik i eneolitik; dosljedno tomu ne shvaćamo ni slijed kulturnoga razdoblja tijekom tri do četiri prapovijesnih milenija. Tzv. kronološki stup nije objašnjen u dovoljnoj mjeri, iako je postavljen ispred vremenske tablice preuzete odnekud izvan našeg arheološkog konteksta; ti se podaci ne mogu međusobno povezati. Najljepši nalaz vučedolske kulture – znamenita velika terina, doslovce je sapet u neprimjerenu prostoru; ispod nje nižu se predmeti koji nisu uvijek najtipičniji za svoje razdoblje a i čitava toliko važna vitrina doima se neuravnoteženom.

Neke doista izvanredne fotografije, po izgledu i značenju, smještene su ili na neuglednim mjestima (npr. badenski idoli i sopotska kuća) ili nisu popraćeni legendama (npr. sjajne terenske fotografije iz recentnih iskopavanja u Kaptolu). Netko tko je na brzinu pisao male legende za vitrine katkada je nedopustivo griješio: dva sopotska bikonična lončića sa Slavče u Novoj Gradiški proglašena su zdjelama, a certosa fibule iz groba na Vučedolu ispisane su kao Certossa.

Način kojim se izlažu poneki grobovi promašen je, što je izričito vidljivo u slučaju prekrasne urne sa životinjskim protomama iz Kaptola. Vidimo je samo odozgo, premda je posudu, kako iz vizualnih, tako i značenjskih razloga, potrebno vidjeti cijelu. Moj je dojam da je arhitektica čitavu prapovijest htjela dočarati mističnom, kako osvjetljavanjem, raznim zakucima za izloške i grobnim podzemnim situacijama, kada npr. drveni sanduk vitrine ne dozvoljava pogled na čitav grobni prilog.

Završit ću s katastrofalnim izlaganjem jednog od najljepših novih europskih nalaza s kraja europske prapovijesti, začudno sačuvanom i divno restauriranom kasnolatenskom kacigom iz korita Save kod Stare Gradiške. Izložena je na krivom mjestu – između stariježeljeznodobnih ratničkih grobova iz Kaptola, a ispred srednjolatenskih nalaza iz Zvonimirova. Povrh svega, obješena je (sic) u staklenoj kocki, previsoko pa nisu dobro vidljivi vrijedni ukrasi s ljudskim maskama na kaloti.

Prema podatku iz Vijenca izložba je naše društvo stajala više od četiri milijuna kuna i svakako je njezina izvrsnost od općega društvenog interesa. Čini mi se da navedene zamjerke treba uručiti autorici postava, koja očito u konačni rad nije uključila suradnju i sugestije arheologa.

Nives Majnarić Pandžić