Glazbeni eksperimentator

Glazbeni eksperimentator

Nedavno sam u ovoj rubrici pisao o jednom od naših malobrojnih internacionalaca, promicatelja hrvatskoga jazza u inozemstvu, gitaristu i skladatelju Ratku Zjači. Sad bi vrijedilo prozboriti o još jednom našem glazbeniku, također gitaristu i skladatelju koji živi i djeluje u Njemačkoj, Renatu Rožiću, jer i njegov slučaj potvrđuje činjenicu da se o našim jazz-umjetnicima koji djeluju izvan granica Hrvatske malo ili gotovo ništa ne piše, čak rijetko i u povodu njihovih malobrojnih nastupa u domovini.

Renato Rožić rođeni je Zagrepčanin. S glazbom se upoznao vrlo rano, otac mu je također svirao gitaru, a u kući je posjedovao zbirku jazz-ploča. U početku se kao trinaestogodišnjak poput brojnih vršnjaka oduševljavao rockom, no kad je u Zagrebu čuo najprije Johna McLaughlina, a potom i Joe Passa, odluka je o izboru instrumenta bila presudna, a presudna u njegovoj budućoj glazbenoj orijentaciji bit će osamnaesta godina, kad će s albuma Seven Steps To Heaven prvi put čuti Milesa Davisa, a potom i Johna Coltranea. Pa ipak s prvim će triom, u kojem su svirali kontrabasist Mladen Baraković i bubnjar Kruno Levačić, Rožić svirati pretežito Dukea Ellingtona. Ubrzo će se kao mlad i autodidakt na gitari odlučiti za riskantan životni potez i otići u jako središte moderne glazbe, u Köln, s relativno malo glazbenog iskustva i sredstava za život. U takvim se okolnostima i s vrlo skromnim šansama odlučio upisati na Odjel jazza i kompozicije Muzičke akademije, pri čemu će važnu ulogu za Rožićevu glazbenu budućnost odigrati američki trombonist Jiggs Whigham, prepoznavši nadarenost za jazz mladoga kandidata, primivši ga na studij na toj relevantnoj edukativnoj ustanovi. Prvih je pet semestara studija Rožić svirao pretežito jazz, da bi u šestom otkrio klasičnu glazbu, koja ga je snažno zainteresirala. No ne baš zadugo, znatiželjan kakav je bio i kakav je još i danas, on će 1985. otkriti, kako sam kaže, svu draž atonalne glazbe, kojoj posvećuje punih pet godina, a tu zbog tih glazbenih odrednica i mi gubimo doticaj s tim nepredvidivim glazbenikom, koji će se 1991. vratiti tonalnosti, ali ne ponajprije onoj džezističkoj, nego onoj Wolfganga Amadeusa Mozarta, koji na Rožića djeluje tako snažno da ga on u usporedbi s Johannom Sebastianom Bachom smatra prvim swingerom(!?) U tom glazbenom eksperimentiranju, raznim fuzijama jazza i klasične glazbe, Rožić se povremeno javlja i na nekim od naših pozornica, ne zaboravljajući pritom suradnje s hrvatskim jazz-glazbenicima. Eksperimentira on i sa svojim instrumentom pa je predstavio i gitaru, težak korpus koje je napravljen od grafita, tražeći tako valjda i zvuk i novi pristup glazbi koja ga zaokuplja. Riječ je dakle o posve neobičnu, pa čak i nepredvidivu glazbeniku posebne filozofije, koji u srži ipak ostaje džezist, a u nemiru kojeg ima izvedbi koje uz određene rezerve mogu prihvatiti i jazz-čistunci, a s druge je strane zanimljiv i njegov način na koji on kao džezist komunicira s fenomenom klasične glazbe. Odraz tih Rožićevih lutanja odražavaju i njegova diskografska ostvarenja, od kojih vrijedi izdvojiti ona jednostavna naziva Jazz. Već prvi pogled na program tog diska, a taj je za ovu rubriku razumljivo najzanimljiviji, samim naslovima izvedbi daje naslutiti Rožićeve namjere. Primjerice: Concerto – The Way You Look Tonight, Romance – Never Let Me Go, Air – With A Song In My Heart ili Meditation – My Favorite Things, fuzije su Rožićevih glazbenih shvaćanja i melodija Jeroma Kerna, Raya Evansa, Gordona Jenkinsa i Richarda Rodgersa, poznatih iz mape američke popularne glazbe i smještenih u kontekst Rožićeva shvaćanja fakture. On će tako uporabiti dvoglasne i troglasne kontrapunktalne improvizacije gitare, sopran i alt, odnosno tenor-saksofona, nerijetko i sonatnu formu, ne zapostavljajući temeljnu melodiju na kojoj gradi svoju koncepciju. U toj programskoj dinamici slušamo s jedne strane gotovo klasičnu jazz-interpretaciju melodiozne balade, s druge eksperiment u kojoj traži pomoć jednog DJ-a te napokon gotovo potpuni ulazak u sferu klasične glazbe. Kao džezist ipak ne smatra da je improvizacija jedini element jazza, te tu činjenicu ne zapostavlja, kao ni njegovi suradnici na disku Jazz; saksofonisti Hayden Chisholm, Jan van Klewitz i Matthias Schubert, pijanist Matija Dedić, kontrabasist Martin Djakonovski i bubnjar Kruno Levačić s gostima. Uz to, Renato Rožić je i zanimljiv sugovornik, kojega bismo rado i češće susretali u Hrvatskoj.

Mladen Mazur