Dvovlašće nije rješenje

Dvovlašće nije rješenje

Budući da će se hrvatsko-slovenski granično-teritorijalni spor – kad-tad, na ovaj ili na onaj način – morati riješiti, logičan je interes kvalificirane javnosti da podastre različite prijedloge koji uvijek imaju jednu te istu neupitnu osnovicu, a ona je: s jedne strane pravna, a s druge prostorna, zbog čega su za razumijevanje i razrješenje problema od odlučne važnosti dva znanstvena područja: ono međunarodnoga prava i ono političke geografije/geopolitike, čemu treba dodati još i politiku kao instrument provedbe i socijalnu psihologiju kao bitan vid za razumijevanje čitavog problema. A kada je riječ o prijedlozima rješenja, valja uočiti da je Novi list u broju od 30. ožujka donio Prijedlog iz pera Ive Škrabala o hrvatsko-slovenskom dvovlašću nad prijepornim područjem kao jednom od mogućnošću rješenja. Taj je prijedlog plodotvoran, a mogao bi to postati još i više, ako se uzmu u obzir kritičke dopune.

No prije sama merituma nezaobilazne su neke uvodne napomene.

Prvo (a za razumijevanje i odnos prema čitavom problemu) i najvažnije jest polazna činjenica da prijepor nije nastao zato što Hrvatska nešto traži (tj. dio slovenskog teritorija), nego je upravo obratno. Drugo, posve su neumjesne samokritičke hrvatske konstatacije o pretjeranoj nacionalističkoj/populističkoj retorici s obiju strana koja je onda uzrok potpirivanju problema. Upravo suprotno – hrvatska je retorika u odnosu na Sloveniju do uvredljivosti ponizna i pomirbena, što znači: ma što Slovenija učinila – Hrvatska ima samo jedan odgovor: Slovenija je prijateljska zemlja! Nije, dakle, riječ ni o kakvoj hrvatskoj halabuci i prenapregnutostima (prije ovih ili onih izbora), koje trebaju homogenizirati naciju u određenom stranačkom smislu, nego se radi o obrani državnog teritorija, a to je nešto što je na razini biti ili ne biti. I konačno, treće – prijepor nije nipošto besmislen kao što se to često govori u (nekvalificiranoj) javnosti, jer je borba za nove teritorije uvijek itekako smislena.

Raščlamba Prijedloga

Jasno je da ga je pisao znalac, iako ima i strukovno izričito slabih mjesta. Ali da bismo se mogli uživjeti u sam prijedlog, potrebno je neke stvari citirati:

1. Tako za autora »rješenje mora biti časno i uravnoteženo, po kojem ni jedna strana ne bi smjela izići kao gubitnica. Svaka od dviju država treba ostvariti svoje bitne interese i prepoznati takve interese one druge, a da se pri tome ni jedna od njih ne osjeti prikraćenom ili poniženom. Obje strane bi bile na dobitku u ovom win-win rješenju« (rješenje u kojem svatko dobiva).

Jasno je kako navedeni uravnoteženi pristup zvuči vrlo civilizirano i nosi naboj pomirljivosti i razumijevanja, ali ima i bitnih slabosti:

a) Oni koji traže tuđe (a to je Slovenija) – i pritom se ponašaju ucjenjivački i posve neeuropski – i za koje se kaže da »ne bi smjeli izići kao gubitnici« – morali bi, po prirodi stvari, zaista biti istinski gubitnici. Shvaćanje da ne smije biti gubitnika favorizira one koji imaju neopravdane zahtjeve.

b) Teza da »Svaka od dviju država treba ostvariti svoje bitne interese« izrazito ide na štetu Hrvatske, – i zato je taj prijedlog promašen i nikakvo win-win rješenje ne dolazi u obzir. Hrvatska jednostavno ne može pristati na bitne slovenske zahtjeve, a u odnosu na Sloveniju, ona i nema nikakvih drugih zahtjeva osim da se poštuje međunarodno pravo. Toliko s jedne strane. A s druge strane treba uočiti da je hrvatsko-slovenski prijepor teritorijalnog značaja i to u slovenskom osvajačkom kontekstu (i uz metodu ucjene) i u tom slučaju nije za Hrvatsku prihvatljiv na način da svi budu zadovoljni.

c) U Prijedlogu se govori kako »U hrvatskoj javnosti treba imati razumijevanja za slovensku opsjednutost ostvarivanjem izlaza na otvoreno more.« Navedena je teza više nego sporna. Hrvatska, dakako, može (i treba) razumjeti problem (tj. „problem“), ali to nikako i nipošto ne znači da se mora ponašati u skladu s nečijom opsjednutošću i pristati na zahtjeve u skladu s tom opsjednutošću.

d) Teza predlagača da taj »nesretni spor« »nanosi štetu međunarodnom ugledu obiju zemalja« – također ne stoji jer se posve opravdano postavlja pitanje: pa po čemu to agresivni i ucjenjivački zahtjevi i ponašanje Slovenije mogu štetiti ugledu Hrvatske? Takvo ponašanje Slovenije zapravo ne šteti ni njoj samoj i nema na Sloveniju nikakva utjecaja, jer u prilikama kakve jesu – Slovenija si može sve dopustiti što i čini i njezin će međunarodni ugled samo porasti zbog čvrstine i odlučnosti.

e) Teza da »slovensko povezivanje primanja Hrvatske u Euniju s teritorijalnim ustupcima u korist Slovenije ne može dati povoljan rezultat ni kratkoročno, a još manje dugoročno« – ne stoji, jer je dio europskog Velikog svijeta već zapravo pristao barem na neke koristi za Sloveniju, zbog čega je i izabrana i Hrvatskoj se nameće arbitraža u kojoj Slovenija ipak ima priliku da „kompromisom“ ostvari ono što nije moguće na sudu. Uostalom, jedan se europarlamentarac u tom smislu već izrazio brutalno jasno: »Hrvatska može biti u pravu, ali Sloveniji mora dati ustupke.«

f) U Prijedlogu stalno se provlači ideja određene ravnoteže. Tako se kaže: »Uspostavom kondominija Slovenija bi ostvarila svoju deklariranu želju očuvanja cjelovitosti Piranskog zaljeva, dok bi Hrvatska preko kondominija uspjela ostvariti svoju deklariranu potrebu sačuvati morsku granicu s Italijom.« Ta teza otvara zanimljivo međunarodno-pravno pitanje. U njega se potpisani (koji nije međunarodni pravnik) ne može upuštati, ali može (s malo neskrivene i uveseljavajuće zlobe) postaviti pitanje: poznato je da se teritorijalne vode moraju naslanjati na primjereni suverenitet kopna, no ovdje je riječ o tome da se tzv. Trokut (vidi zemljovid, legenda br. 5) kao dio hrvatskoga teritorijalnog mora, koji nije u režimu dvovlašća, naslanja na dvojni suverenitet, i to dijelom onaj koji za Sloveniju vrijedi samo u odnosu na akvatorij!

g) Teza da dvovlašćem »Nijedna ni druga (država) ne bi izgubila ništa od svojega mora, nego bi čak povećala površinu nad kojom bi (doduše zajednički) imala suverenitet« – također ne stoji. Ta teza upućuje na određenu ravnotežu, pri čemu se zaboravlja da Hrvatska u režimu dvovlašća unosi daleko više teritorija negoli Slovenija.

Zaključak. Prijedlog je zapravo na štetu Hrvatske, te stoga ne može predstavljati nikakav „časni izlaz“ unatoč svem humanističkom celofanu i pomirljivosti u koji je umotan, pri čemu se uvjerljivost kritike Prijedloga maksimalizira uvidom u priloženi zemljovid. Hrvatska takav Prijedlog ne smije prihvatiti i zbog određene sličnosti kada su u pitanju odnosi Hrvatske i BiH te Hrvatske i Crne Gore.

Naime, i Crna Gora ustrajava na tome da je zaljev Boke kotorske prirodoslovna / zemljopisna dakle i nedjeljiva cjelina (kao što to Slovenija drži za Piranski zaljev), što znači da Hrvatska (unatoč činjenici da prostor Prevlake svojim kopnom participira i u samu zaljevu) nema što tražiti u vodama vanjskog zaljeva Boke kotorske.

A kada je riječ o BiH, i ona smatra da je Hrvatska također „zatvara“ u odnosu na otvoreno more, i to svojim unutrašnjim i teritorijalnim morem (zanimljivo je pritom uočiti da se dio hrvatskog unutrašnjeg mora nalazi čak i unutar Neumskog zaljeva).

I najzad – iz svega slijedi logični zaključak.

1. Prijedlog bi trebao biti jedan trijezni, odmjereni, uravnoteženi (i slatkorječivi) kompromis, no on je u krajnjoj konzekvenci štetan za Hrvatsku jer zahvaća hrvatske akvatorije koji su znatno veći od slovenskih.

2. Hrvatska mora odustati od svoje ponizne i zapravo gadljive političke mantre – da je Slovenija prijateljska zemlja, a mora to zato jer je Slovenija dokazala da nije prijateljska zemlja. Ona i dalje drži pod okupacijom dijelove hrvatskog teritorija, opljačkala je hrvatske (i druge) štediše, pokrala je struju iz Krškog, ima aspiracije prema hrvatskom teritoriju, bitno otežava pristup hrvatskog kapitala / poduzetništva na slovensko tržište, blokira ulazak Hrvatske u Euniju – sa svim time Slovenija se ne može definirati kao prijateljska zemlja.

3. Hrvatska ne smije na svom zapadu prihvatiti rješenje dvovlašća (ma kako ono u arbitraži bilo dekorirano kao kompromis), jer bi to bio presedan kada dođe na red pitanje granice sa Srbijom, pri čemu je logično također očekivati prijedlog o arbitraži.

4. Treba biti svjestan da je ideja dvovlašća za Hrvatsku opasna, jer bi Slovenija mogla na nju pristati s obzirom da je u teritorijalnom smislu dvovlašćem favorizirana. Ali moguća je i teža i za Hrvatsku nepovoljnija inačica, da Slovenija drži i ima ono što ima (dakle do uvjetne crte sredine u Piranskom zaljevu i do nastavka te crte do osimske granice), a da se dvovlašće primijeni samo na hrvatskim akvatorijima.

5. Isto tako treba biti svjestan da Hrvatska već (dijelom) živi u uvjetima određenog dvovlašća i to onog u vanjskom zaljevu Boke kotorske gdje ono postoji, naravno samo uz hrvatsku obalu, što je dobra ilustracija odnosa snaga u trokutu Hrvatska – Crna Gora – međunarodni čimbenici.

6. Za rješenje pitanja razgraničenja ključna su dva znanstvena područja: međunarodno pravo i politička geografija/geopolitika. Pritom posebno značenje imaju primijenjeni zemljovidi koji su pravi trenutak istine, jer pojedina međunarodnopravna rješenja dobivaju punu verifikaciju tek ako su upotpunjena shvaćanjem prostornih odnosa. Zato postavljamo pitanje na koje je odgovor poznat: pa koji bi državnik potpisao priloženi zemljovid?

Uvidom u zemljovid uočava se:

a) Prijedlog se odnosi na uključivanje samo Hrvatske i Slovenije, a ne i Italije, iako i ona „zatvara“ Sloveniju i to u većoj mjeri negoli Hrvatska, čime se objektivno izražava nepravda prema Hrvatskoj.

b) U teritorij dvovlašća ulazi vrlo malen dio slovenskoga teritorijalnog mora (2 i 2/3 Piranskog zaljeva) i iznimno veliki dio hrvatskoga teritorijalnog mora (1/3 Savudrijske vale, zatim 3 i 4). Pritom nije riječ samo o veličini prostora kao takva, nego i o tome da se zajednički suverenitet odnosi i na gospodarsku eksploataciju, u čemu je Slovenija očito favorizirana, dok je Hrvatska na gubitku. Sve u svemu Hrvatska bi u režiju dvovlašća unijela oko 160 km2.

c) Prijedlog dvovlašća u velikoj mjeri (a dijelom u potpunosti) slijedi teritorijalna „rješenja“ iz „sporazuma“ Račan – Drnovšek (2001) što je ne samo neprihvatljivo nego i posve nejasno, jer riječ je o vraćanju na jedan već odbačeni „sporazum“.

d) U odnosu na koridor (4) Prijedlog se razlikuje od „sporazuma“ Račan – Drnovšek jer se odustaje od koridora kao međunarodnih voda (otvoreno more), nego se on uključuje u režim dvovlašća.

e) Prijedlogom se zadržava dodirna granica između Hrvatske i Italije posredovanjem ostatka hrvatskoga teritorijalnog mora (Trokut), koje po međunarodnom pravu više nije moguće. Navedeno predstavlja pravu (i katastrofalnu) sliku Prijedloga: on, istina, stoji, ali na samo međunarodnopravnoj razini (kao tehničko rješenje), a stoji i na razini humanističke slakorječivosti, ali apsolutno pada na razini teritorijalizacije, po kojoj je za Hrvatsku štetan i uvrjedljiv. Takvim „rješenjem“ Slovenija je bitno na dobitku, a Hrvatska, isto tako bitno – na gubitku. Zato je dobro uočljivo kako (nikako ne sumnjajući u najbolje namjere gosp. Škrabala) Prijedlog ne može biti utemeljen samo u međunarodnom pravu, jer pada na pitanju teritorijalizacije. A bez shvaćanja prostornih odnosa – nikakva smislena rješenja nisu moguća.

Radovan Pavić