Držić na makedonskome

Držić na makedonskome

Prošlogodišnja proslava petstote godišnjice rođenja Marina Držića bila je po mišljenju mnogih kulturni događaj godine, obilježen primjereno brojnim predstavama, simpozijima, posebnim izdanjima knjiga i časopisa. Obljetnica nije obilježena samo u Hrvatskoj, nego i u Makedoniji, gdje je bila povodom dvama važnim događajima: uprizorenju Dunda Maroja u Makedonskome narodnom teatru u Skopju (predstavi koja je gostovala i na prošlogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama) te, o čemu će ovdje biti riječi, izdanju izabranih Držićevih komedija i pastorala.

Knjigu Komedije i pastorale uz financijsku je potporu hrvatskoga i makedonskoga ministarstva kulture izdala Matica makedonska, a za tisak ju je priredila Jelena Lužina, dugogodišnja profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skopju. Ona je drame izabrala, opremila komentarima, redigirala prijevode te u knjigu uvrstila sve potrebne teatrografske podatke, kao i fotografije izvedaba, tako da zasluge za vrsnoću ovoga izdanja u prvome redu pripadaju upravo njoj.

U konačni izbor uvršteno je šest Držićevih komedija i pastorala: Novela od Stanca, Venera i Adon, Dundo Maroje, Tripče de Utolče, Skup i Grižula, a presudni kriteriji izbora bili su čestota uprizorenja pojedinih djela te, jasno, kakvoća dostupnih prijevoda. Naime, usprkos činjenici da je Držić najizvođeniji hrvatski autor na makedonskim pozornicama (!) – ukupno šest njegovih komedija i pastorala doživjelo je čak 28 različitih praizvedbi u razdoblju od 1945. do danas – mnogi prijevodi, često i prigodno načinjeni, nažalost, nisu sačuvani. Tako su, premda izvođeni, iz konačnoga izbora izostavljeni Pjerin i Tirena, a u njega su ušli, dosad nepostavljeni pa i neprevedeni, Venera i Adon te Grižula. Zanimljivo je da je za ovo izdanje iznova prevedena i najizvođenija Držićeva komedija u Makedoniji, Tripče de Utolče (čak osam premijera), tako da ono u konačnici donosi čak tri nova prijevoda, što još više podcrtava njegovu važnost.

Drame su preveli Paskal Gilevski, Todor Dimitrovski te Georgi Stalev. Sva su trojica ugledni makedonski prevoditelji, a Dimitrovski i Stalev i cijenjeni jezikoslovci. Njihovi prijevodi Držića u cjelini su kvalitetni, a za kakvoću prijevoda dio zasluga pripada i redaktorici, Jeleni Lužina. Možda će usporedba makedonskoga Držića i izvornika biti predmetom kakva budućega traduktološkoga istraživanja (izdanje pruža zanimljivu građu i za takvu analizu), a mi ćemo se ovdje dotaknuti samo osnovnih obilježja prijevoda.

Prije svega, valja nam izdvojiti prijevod Novele od Stanca (Šega so Stanec) Georgija Staleva, makedonskoga sveučilišnog profesora i pisca. Riječ je o izvrsnu prepjevu u kojem je Stalev stihovanu komediju uspio prevesti u metru izvornika i značenjski točno, a pritom je u drugi sustav uspješno prenio i živahnost Držićevih likova i njihovih replika. Njegov se prijevod tako nametnuo kao paradigmatski. U usporedbi s njim može se zapaziti kako ostale stihovane drame (Venera i Adon te djelomično pisana stihom Grižula) točno prenose sadržaj, no i pokazuju svu zahtjevnost koju pred prevoditelja postavlja dvostruko rimovani dvanaesterac kao oblik. (U prijevodima u većini stihova koji poštuju izosilabičnost izostaje rima na krajevima polustiha, a u onima s dvostrukom rimom gotovo se redovito odstupa od slogovnog obrasca.) Usprkos poteškoćama s oblikom i te su drame prevedene primjereno, tako da će makedonskim čitateljima moći predstaviti osnovna obilježja Držićeve poetike.

Drame pisane prozom, ako i nemaju metar kao dodatno ograničenje, tu olakšicu uvelike nadoknađuju bogatstvom jezika i obiljem govornih idioma koje Držića gotovo da čine neprevodivim. Zbog toga prema prijevodima tih drama ne smijemo biti odveć kritični jer je uistinu sve bogatstvo Držićeva jezika vrlo teško bez gubitka prenijeti u drugi sustav. Dundo Maroje (s Kombolovim završetkom), Skup (sa završetkom Koste Spaića), Tripče de Utolče i Grižula informacijski su točno prevedeni, a donekle i jezično-stilski. No ipak su njihovi prijevodi ponekad odveć doslovni pa se gubi nešto od karakterističnoga duha Držićevih djela (koji je, primjerice, Stalev u Noveli od Stanca uspio očuvati). No to je, čini se, bio nuždan ustupak vjernu prenošenju sadržaja.

Osim drama u knjigu su uvrštena i tri znanstvena teksta: starija teatrološka studija akademika Nikole Batušića o Držićevim redateljsko-inscenatorskim načelima, dovitljiv esej akademika Luka Paljetka o »vječnome Držiću« te izrazito zanimljiva studija Jelene Lužina o recepciji Držića na makedonskim pozornicama. Njezin tekst, osim što iznosi važne podatke o uprizorenjima Držićevih komada u svim makedonskim kazalištima, problematizira i neke aspekte prenošenja Držića iz jednog kulturnoga konteksta (mediteranskoga) u drugi (makedonski, odnosno balkanski).

Jelena Lužina tako podrobno analizira recepciju Dunda Maroja u Makedoniji, a pritom se kritički osvrće ne samo na redateljska ostvarenja komedije (a njih je dosad bilo sedam), nego i prema njezinoj dramskoj preradi koju je načinio pisac Mile Popovski. Popovski je prenio Dunda Maroja u makedonski kontekst, odnosno prema njegovim je motivima napisao komediju Solunski patrdii (moglo bi se to prevesti kao Solunske vragolije). Pritom je pojednostavnio radnju (sveo ju je, prema riječima Jelene Lužina, na niz anegdota načinjenih prema principu što smješnije, to bolje), promijenio imena likova (i smanjio njihov broj) te uopće reducirao bogatstvo i višeznačnost izvornika. Posebno je, međutim, zanimljiva popularnost te prerade Držića. Naime, usprkos veliku interesu makedonskoga teatra za dubrovačkoga komediografa (podsjećam, on je najizvođeniji hrvatski autor), nijedna inscenacija nekoga njegova djela ne može se uspoređivati s gledanosti parafraze Popovskoga, koja je najgledanija predstava u povijesti makedonskoga kazališta! Jelena Lužina kritična je prema takvim pojednostavnjenjima, vjerojatno i zbog toga što su, čini mi se, Solunski patrdii oblikovali predodžbu o Držiću među širom makedonskom publikom. U svakom slučaju ovo će izdanje pridonijeti razumijevanju izvornoga konteksta Držićeva stvaralaštva i njegove poetike.

Dignitetu izdanja pridonijela je i bogata likovna oprema, koja donekle svjedoči o odjecima Držićeva utjecaja u hrvatskoj, ali i makedonskoj umjetnosti. Na prednjim se koricama tako nalazi fotografija znamenita Meštrovićeva Vidrina kipa, a na stražnjima lik Pometa kako ga je vidio Antun Augustinčić. Uz to, posebno je za ovo izdanje makedonski kipar Tome Serafimovski (Augustinčićev đak) načinio niz crteža u kojima prikazuje lik Skupa kako ga je, slaveći pedeset godina glumačke karijere, utjelovio čuveni makedonski glumac Petre Prličko. Sve to samo prinosi kakvoći ovoga uistinu vrsna izdavačkog pothvata.

Na kraju valja reći kako su vrijednost i važnost knjige prepoznale i hrvatske kulturne ustanove pa je ove godine Društvo hrvatskih književnika svoju prestižnu nagradu Davidias, kojom se nagrađuje najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike, dodijelilo upravo Matici makedonskoj za Držićeve Komedije i pastorale.

Sve u svemu, makedonska je kultura na izniman način obilježila 500. godišnjicu rođenja velikoga hrvatskog komediografa.

Luka Šeput