Dojmljiv vizualni dnevnik

Dojmljiv vizualni dnevnik

Slikarski opus Ivice Malčića izvire isključivo iz autobiografskih doživljaja; neposredno proživljena stvarnost osnovni je i zapravo jedini generator njegove umjetnosti. Upravo zbog toga Malčić stvara svakodnevno i brzo, nimalo se ne opterećujući materijalom na kojem namjerava slikati. Do zaključivanja ovoga teksta naslikao je točno 1891 sliku, a kao podloge za njihovu izradu služile su mu i lesonit-ploče, i dijelovi odbačenoga pokućstva, i najrazličitije stare daske, i – tek na posljednjem mjestu i u najmanjem broju slučajeva – uobičajena slikarska platna. Slikanje na nekonvencionalnim i tržišno znatno manje atraktivnim podlogama na taj je način postalo, uz doista začudno veliku produkciju, ekskluzivnu figuraciju te sadržaje što redovito proizlaze iz prvoga lica singulara, jednim od Malčićevih zaštitnih znakova. Umjetnost mu je izrazito dnevničkoga karaktera, a obiluje i brojnim simbolima odnosno značenjima. Riječ je o posve osobnoj i intimnoj simbolici, uvijek usko povezanoj s umjetnikovim konkretnim životnim situacijama.

34 –3. II. 2008.

Svaku Malčićevu sliku zbog toga možemo promatrati ne samo zasebno, kao samodovoljnu i zatvorenu cjelinu, nego i kao jednu od karika unutar velebnog i kontinuiranog likovnog niza što se neprestano nadograđuje i na taj način izravno opisuje slikarev život i emocije. Obrazlažući Duchampovo odustajanje od slikarstva, umjetnik i galerist Bill Copley svojedobno je ustvrdio da je njegova umjetnost napustila slikarsko platno kako bi postala život, odnosno da je Duchampov život postao slikarskim platnom njegove umjetnosti. Za Malčića vrijedi suprotno: on je počeo slikati kako bi cijeli svoj život smjestio u slike. A čini to već više od dva desetljeća. Dosljedno, šarmantno i nadasve dojmljivo, u specifičnoj inačici lošega slikarstva

Za potpun doživljaj Malčićeva slikarstva, osim svega spomenutog, izrazito važnu ulogu ima i citatnost. Nazivi njegovih slika i izložbi, ali isto tako i motivi, nerijetko će, naime, sadržavati izravno preuzete citate iz urbane i omiljene mu rock-glazbe, a katkada i iz povijesti umjetnosti odnosno kulture općenito.

263 – 19. IX. 2008.

Najnovija Malčićeva izložba – a o njoj će ovdje biti riječ – što je nedavno zatvorena u galeriji Bačva, nosila je naslov I don’t want to grow up, izravno se nadovezujući na onu Vincent, kick a hole in the sky što je prošle godine održana točno na katu iznad, u galeriji PM. O čemu je točno riječ? Ponajprije, obje izložbe još su snažnije naglasile Malčićevu sklonost vođenju svojevrsnih likovnih dnevnika. Zapravo, učinile su to na najdoslovniji mogući način! Vincent, kick a hole in the sky predstavila nam je 365 radova na papiru izrazito malih dimenzija, a ta brojka nipošto nije bila slučajna. Umjetnik je, naime, za svaki dan u 2007. napravio po jedan uradak prikladna sadržaja, pritom ga uvijek i precizno datirajući. Po jednakom principu nastala je i I don’t want to grow up – možda ovdje nije naodmet spomenuti kako je to naslov pjesme legendarnog Toma Waitsa koju su u pankerskoj maniri obradili kultni Ramonesi – samo što je sada bilo izloženo 366 radova. Razlog nije teško pogoditi: 2008. bila je, dakako, prijestupna godina. Kružni prostor Bačve, kao uostalom i onaj PM-a, savršeno je naglašavao protok vremena. Godina dana života Ivice Malčića smještena na nekoliko desetaka metara zaobljena galerijskog zida!

Ukoliko pomno promotrimo radove, a pritom još imamo i sreću poznavati njihova autora, ništa nam neće ostati skriveno. Za Malčića doista se može reći da srce nosi na dlanu! Saznajemo tako što ga veseli, rastužuje ili živcira; otkrivamo koje je filmove pogledao, ploče preslušao, časopise prelistao, a izložbe posjetio; vidimo i kada je prijavio porez, što je nova nabavio ili doživio prigodom redovitih posjeta omiljenom Hreliću; neće nam prešutjeti ni trenutke kada je popio pokoje pivo previše, pa čak ni dan godišnjice očeve smrti! A sve to tek je malen dio izloženih sadržaja. Apsolutna iskrenost doista je ključna odrednica u Malčićevoj poetici.

20 – 20. 1. 2008.

Izloženi radovi izvedbeno su izrazito raznoliki, pa tako nailazimo na crteže, frottage, kolaže, ready-made-predmete, ali i na kombinacije svih pobrojanih tehnika i postupaka. Izložba I don’t want to grow up istodobno je duhovita, ironična, ali i potresna. Takav spoj kadri su ostvariti samo posve autentični autori. Ivica Malčić možda nije vrhunski crtač ili slikar, ali je zato odličan umjetnik! Na njegovoj najnovijoj izložbi u Bačvi, kako je to u inteligentno sročenu i nadahnutu predgovoru napisala Ksenija Orelj, »... intimno i privatno prepleće se s medijskim i društvenim, pretače u umjetničko i simboličko, a nastala polifonija glasova proteže se puno šire od inicijalno zadanih koordinata vremena i prostora«. Drugim riječima, Malčićeva apsolutna subjektivnost ipak će svakomu ostaviti dovoljno prostora i za otkrivanje vlastitih, dakle posve osobnih emocija.

Ivica Malčić umjetnik je čije je stvaralaštvo obilježeno procesualnošću. Njegove dvije posljednje izložbe u galerijama PM i Bačva izrazito su bliske svojedobnom fotoprojektu Željka Jermana Moja godina 1977, ali ponešto udaljenije srodnike u smislu poetike serijalnosti i kontinuiteta možemo im pronaći i kod Antuna Maračića, Romana Opalke, pa čak i Julija Knifera. Bilo kako bilo, Malčić nas je – svojoj predvidljivosti usprkos – iznova uspio pozitivno iznenaditi.

Vanja Babić