Zločin iz svoje i tuđe gluposti

Zločin iz svoje i tuđe gluposti

Problem predstave leži u načinu kako ona od istinite priče iz crne kronike pokušava stvoriti pedagošku poemu

Kako odgajamo djecu? ili čak i Gdje smo pogriješili? pitanja su koja vjerojatno svaki roditelj sam sebi postavi i češće od nekoliko puta tjedno. Na njih, jasno, nema pravoga odgovora, kao što ni za mnoge druge stvari, i akcije, nema pravog ni jednoznačnog recepta. S odgojem uglavnom prođe sve u redu, iako ne baš uvijek onako kako je planirano, ali ima i slučajeva kad baš sve pođe po zlu. Mediji se tad pitaju kamo kao društvo idemo, dušebrižnici govore o padu svih vrijednosti, građani prozivaju socijalne službe, ove pak organe represije, oni školstvo, a školstvo obitelj i tako dalje u zatvorenom krugu koji pravu psihopatologiju ne zanima. No između rođenih ubojica, ili barem teških duševnih bolesnika, i samo malo pogrešno usmjerenih mladica, koje se možda i savijalo, ali ne na pravu stranu i s pravim osjećajem, ima razlike. Ona se gubi gleda li se samo s druge strane, kad rezultat leži u lokvi krvi, jer iz te perspektive svaka suptilnija razlika osim one između života i smrti gubi na snazi. Svime time bavi se drama Pitanje časti koju su premijerno 15. svibnja u Gradskom kazalištu Sisak odigrali Vedran Živolić, Mirna Medaković, Ivana Krizmanić, Karla Brbić i Silvio Vovk u režiji Franke Perković-Gamulin.

Prizori iz predstave Pitanje časti

To je već četvrti tekst uspješnoga suvremenog njemačkog dramatičara Lutza Hübnera, koji je dobio i svoju hrvatsku praizvedbu. S obzirom da domaćem kazalištu, unatoč trudu pojedinih ustanova, kako javnih tako i privatnih, kronično nedostaje repertoarnih izbora koji bi na zanimljiv i dovoljno uvjerljiv način adolescentima progovorili o njima samima, sisačka produkcija već je u početku u boljoj poziciji. Problem te predstave leži u njoj samoj, točnije u načinu kako od istinite priče iz crne kronike pokušava stvoriti pedagošku poemu. U središtu su mladi pripadnici turske manjine u Njemačkoj, druga i naizgled asimilirana generacija iz koje, ukoliko se bolje ili bolnije prokopa, izbija i niz nerazumijevanja – od međuspolnih, preko religijsko-svjetonazornih i, na koncu, civilizacijskih. Hübner to ne opisuje tako jednostavno, nego priču o dva mlada para čiji ludi izlet završava tragično gradi polako nizom retrospektivnih iskaza iz psihološkoevaluacijskog razgovora dvojice okrivljenika za ubojstvo jedne i teško ranjavanje druge djevojke. Prizori se nižu kako su prepričani, a onda i odigrani, ali provodna je nit komada taj razgovor u kojem bi mladići trebali pokazati pravo lice. Nažalost, s Vedranom Živolićem premalo se radilo, a i on sam kao da nije dokraja ušao u ulogu onoga koji ubija zbog povrijeđene časti, što god ona bila. Na to pitanje ne odgovara ni ovdje sceničniji Silvio Vovk, ali o njoj zato govori cijeli komad.

Riječ je o nezreloj igri koja gotovo uvijek pogubno završava, čak i kad nije riječ o pripadnicima manjine možda drukčijeg sustava vrijednosti. Mirna Medaković, namjerno prepuna sebe u ulozi izazivačice upravo onoliko koliko se Karla Brbić morala pretvoriti u tipičnu najbolju prijateljicu najboljeg komada, ne strada zbog svojega ponašanja, nego zbog toga što svaka vrsta društveno prihvatljive uspješnosti, među Turcima i Nijemcima baš kao i među Hrvatima, ovisi o instinktu koji si ne smije dopustiti slabost. I u takvoj je situaciji, čak i u zanatskoj režiji, nevažno sve ono što je autor ponudio kao moguće razloge tragedije – svi se svode na taj jedan. Njemu pak ne pomaže ni glas razuma vještakinje koju gotovo namjerno superiorno igra Ivana Krizmanić. Osim na trenutke i sasvim jasnih naznaka da se kroz tekst samo protrčalo u radu na ovoj predstavi, i činjenici da nije lokalizirana i adaptirana kako bi joj narasla identifikacijska, pa onda i pedagoška vrijednost, riječ je solidnoj produkciji koja se za svoj puni potencijal još treba izboriti – sa samom sobom.

Igor Ružić