Život iza rešetaka

Štakor je postao važeća valuta.

Zbigniew Herbert

New York je za nekoga Broadway, za nekog MoMA, za nekoga Wall Street, a za neke su to i – štakori. Štakori posvuda i na svakom koraku. Tako je za mladi par znanstvenika koji tu odnedavno žive i koji, avaj, posvuda vide mrske glodavce. A kako fobije nesmetano prelaze granice, tako im se i jedne tople ljetne večeri usred Balkana mladi jež koji je šušnuo u blizini njihova stola učinio starim, pokvarenim štakorom. Iako se na osnovi konfiguracija dalo zaključiti da je u pitanju jež, ironija je u tome da je to lako mogao biti i onaj (kako bi to lakanovci rekli) Drugi jer, gdje ima ljudi, ima i štakora.

Dok je njegov rođak miš pokupio sve simpatije pučanstva, štakor kotira vrlo nisko i pripada među omraženije nametnike. Za to je možda potrebno vratiti se nekoliko stoljeća unatrag.

Vrata Čudesnog hrama Shri Karni Mata.

Njihova zloglasnost svakako počiva na činjenici da su štakori prijenosnici zaraznih bolesti; u tom smislu im se u zasluge (istina, neslužbene) pripisuje i kuga koja je u srednjem vijeku poharala Europu. Iz tog je doba ostala jedna od najpoznatijih germanskih bajki u kojoj ti glodavci imaju važnu sporednu ulogu. Riječ je o Bajki o frulašu, a pozadina je priče ova: stanovnici grada Hamelna (kod Hannovera) očajavali su jer su im grad napale horde štakora koje nitko nije mogao istrijebiti. Spas se javlja u obliku šarmantna namjernika s frulom koji Hamelnćanima nudi učinkovitu deratizaciju, na što gradski oci oduševljeno pristanu uz obećanje bogate nagrade. Kad je štakorolovac zasvirao u svoju frulu, građanke i građani svjedočili su vrhunskom performansu: svi štakori – a s njima i pokoji miš – koji su se bili posakrivali po rupama grada Hamelna kod Hannovera krenuše za njim. Uza zvuke kojima nijedan glodavac nije mogao odoljeti, mladić je – slijedi dio koji nije za zaštitnike životinja – štetočine vješto odvukao do rijeke, u kojoj su se i utopili. No kad je došlo do plaćanja, građani su se... hm, počeli praviti ludi (danas bismo rekli, može li kompenzacija?) izbjegavajući laćanje novčanika. No nije ostalo na tome: frulaš im se na kraju osvetio tako što je – slijedi dio neprikladan za osjetljive na dječje patnje – istom zavodljivom melodijom u rijeci utopio i svu gradsku djecu. (Ako ste se napatili, imajte na umu da je ovo ipak samo bajka.)

Nadgrobni kamen Alberta Camusa

Motiv su obradili različiti autori, od braće Grimm, preko Goethea do Pink Floyda. Podtekst legende ima brojna tumačenja; neka od njih uključuju već spomenutu kugu, ali i Dječji križarski rat, sve do političkih konotacija o frulašu kao alegoriji za nacizam koji ljude odvodi u propast, što je predstavljeno na efektnim plakatima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. No, imajući na umu posljedice, očito nedovoljno efektnim.

Štakori se obično kreću u skupinama pa otuda i engleski naziv s djelomično negativnom konotacijom, rat pack. Tako su svojevremeno nazivali i skupinu glazbenika u kojoj su bili Frank Sinatra, Sammy Davis Jr., Dean Martin i dr. Grupa vrhunskih izvođača koji su neka vrsta fenomena Amerike toga zlatnog doba (izvrsno prikazana u serijalu Mad Men) 1960. zajedno se pojavila u filmu Ocean’s Eleven, danas poznatu po remakeu s Georgeom Clooneyem kao Oceanom.

Štakor na slobodi

Rat u engleskom slangu označuje doušnika (kao i snitch), pa tko je gledao Soprane, mogao se uvjeriti u doista raskošan spektar kazni kojima se podvrgava ta posebno omražena vrsta ljudi, pri čemu su metode egzekucije doista horoskopske (kažnjavaju se vatrom, vodom, zrakom, tj. dokinućem istog, pri čemu doušnik, ako je sretan, završava u zemlji).

Štakor je u jednom ipak prvi, a to je kineski horoskop, gdje zauzima počasno mjesto kao shu. Tako su godine štakora (bila je to i prošla, 2008) 1948, 1960, 1972. i – 1984. Posljednja nas svakako navodi na glasoviti Orwellov roman, konkretno scenu na samu kraju romana, kada je glavni junak Winston Smith već uhvaćen i u Ministarstvu ljubavi. Nakon što su mu demonstrirali koliko zapravo Veliki Brat jako želi da bude voljen, Winston ipak ne popušta i na kraju ga odvode u zloglasnu ćeliju broj 101. A ta soba, po riječima njegova uznika sadrži »najgoru stvar na svijetu«, pri čemu je to za nekog »biti živ zakopan, za drugog biti spaljen, ili udaviti se, ili biti nabijen na kolac, ili pedeset drugih smrti. Ima slučajeva kad je najgora stvar na svijetu nešto sasvim neznatno«.

U Winstonovu slučaju, najgora stvar na svijetu su – štakori. Prije nego što mu neku vrstu maske-kaveza s izgladnjelim štakorima primaknu licu, junak – koji je po nekim interpretacijama dobio ime po Churchillu (Churchillu se pripisuje i izjava: They say you can rat, but you can’t re-rat, a vezano za mijenjanje više od jedne političke stranke) – izdaje sve što je ikad volio, vrišteći: »Ne meni! Učinite to Juliji!«

Štakor je i jedini sustanar zatočene Eve u Mooreovu stripu V For Vendetta, ali i svih drugih zatvorenika i zatvorenica.

No nije baš svagdje štakor tretiran s takvim animozitetom. U vrlo zanimljivu romanu Cosmopolis Dona DeLilla (2003) štakor je svojevrstan lajtmotiv; no, prije svega, treba reći nešto o samoj knjizi. Radnja prati bogataša Erica Parkera, koji se »jednog dana u travnju, godine 2000.« izvozi u svojoj limuzini na šišanje. No sve prerasta u pravu odiseju po Manhattanu, pri čemu najveći dio vremena provodi u tom svom oklopnom vozilu, gdje prima i suradnike te održava sastanke (ali i jedan liječnički pregled). Parker svraća u knjižaru, do svoje ljubavnice, gubi novac na burzi, sa suprugom pjesnikinjom nalazi se u restoranu, zatim pribiva različitim uličnim protestima, pojavi se na sprovodu jedne rap-zvijezde, odlazi na rave-party sa svojim tjelohraniteljem (koji je, inače, s ovih prostora), sve do veličanstvene završnice s filmskim setom krcatim nagim ljudima, koji romanu daje gotovo nadrealnu zaokruženost.

A gdje su tu štakori? Pa oni su, zapravo, posvuda, i to prvo u obliku epigrafa iz pjesme Zbigniewa Herberta Izvještaj iz opsjednutog grada.

U posve beketovskom razgovoru taj se stih potpuno banalizira kada Parker svom financijskom analitičaru kaže da je pročitao »pjesmu u kojoj štakor postaje valuta u optjecaju«.

»Da, to bi bilo zanimljivo«, reče Čin.

»Tako je. To bi utjecalo na svjetsku ekonomiju.«

»Već i sam naziv valute. Štakor zvuči bolje nego dong ili kvača.«

»Naziv kaže sve.«

»Da. Štakor.«

»Da. Štakor je danas skočio u odnosu na euro.«

»Da. Sve je veća zabrinutost zbog mogućnosti devalvacije ruskog štakora.«

(...) »Britanija prelazi na štakora,« reče Čin.

»Da. Svaki američki dolar može se zamijeniti za štakore.«

»Mrtve štakore.«

»Da. Stvaranje zaliha mrtvih štakora globalno ugrožava zdravlje.«

Poslije će na demonstracijama ugledati velikoga štakora od stiropora, a u restoranu u kojem se zatekne nastaje pomutnja zbog toga što neki ljudi, u znak protesta, puštaju te glodavce u restorane i lobije hotela. Tu su i brojne metafore i uzrečice: brijač mu kaže da mu je brada kao štakorska čekinja, a Eric se podsjeća da ono što može nauditi ljudima, nije štetno za štakore i ptice.

Ipak, dok velik broj štakora provede život iza rešetaka kanalizacijskih odvoda, stanovit broj ovih glodavaca u službi Njezina Veličanstva Znanosti čitav život provede iza rešetaka u laboratorijskim kavezima. Dok danas znamo za uistinu strašne pokuse na životinjama, a određena – posebno genetska – istraživanja i dalje se provode nad tim glodavcima. Štakori su također nezamjenjivi i u behaviorističkim ekperimentima. Jedan od takvih je i projekt Ratopolis, po kojem je već imenovan sindrom: ako se štakori stave u neki prostor i pritom se, osim količine hrane, poveća i broj samih štakora, nakon nekog vremena oni se počinju divljački ubijati, čak i ako ima dovoljno hrane za sve. Taj se sindrom, jasno, dovodi u vezu s nasiljem radi nasilja, a kao primjer nerijetko se navode Ruanda, Alžir, Meksiko, ali i bivša Jugoslavija.

Tu je i drugi zanimljiv eksperiment sa štakorima: ako ste se ikad zapitali što ljude motivira da skaču s vrtoglavo visokih litica (sa i bez elastične užadi), da jure autocestom uz rizik da ostatak života provedu prikovani za invalidska kolica, da satima sjede za stolom igrajući barbut, da se upuštaju u svakojake vratolomije u zabavnim parkovima, pa ako ste se i pitali zašto se djeca drogiraju, štakori i na to dijelom daju odgovor. U slučaju da ih se liši igračaka ili društva drugih štakora oni, naime, sami sebi počnu zadavati bolne električne udare. Dakle, sve samo da se ne dosađuju. (Uostalom, nije li još Sartre rekao da je dosada predvorje pakla?) Štakorova igra sadrži dodatni element uzbuđenja, a to je iščekivanje ugode, pri čemu na pamet padaju brojne pučke poslovice. Dakle, kad već ne mogu birati Miss ili napraviti svoj reality show, štakori će učiniti ama baš sve da si u tom beskrajno dosadnu kavezu proizvedu neki event, pa makar im to ostavilo i vječno oprljenu kožu.

Zapravo, ta je bića u znanosti proslavio i Sigmund Freud, naslovivši jedan svoj slučaj po njima. Riječ je, dakako, o Čovjeku-Štakoru, studiji o opsesivnoj neurozi iz 1909. Iako je identitet pacijenta danas poznat, ime mu je dano isključivo u svrhu zaštite privatnosti (kao i u Čovjeku-Vuku, Anni O., Malom Hansu), ali i zbog toga što je imao opsesivne i nadasve jezive maštarije o tome da se dvama njemu najbližim osobama posude s izgladnjelim štakorima vežu za anus. Zapravo, pacijent je za tu okrutnu metodu mučenja – vrlo sličnu onoj u Orwella – zapravo čuo od vojnika a Freud je došao do saznanja da su pacijentovi porivi zapravo (nesretan) spoj poštovanja i agresivnih impulsa prema ocu i zaručnici. Simptomi su također tumačeni i kao koristoljublje, jer bi u slučaju očeve smrti Čovjek-Štakor bio jedini nasljednik, ali i kao odbijanje preuzimanja odgovornosti. No njegov strah od štakora Freud je tumačio kao potisnute homoseksualne impulse, ali ostaje činjenica da je pacijent na kraju stupio u brak.

U nekim slučajevima, od štakora sve počinje, kao u romanu Kuga Alberta Camusa (»Šesnaestog travnja ujutro doktor Bernard Rieux izađe iz svog stana i na stubama nagazi na uginulog štakora.« Slijedi kronika grada Orana, jedna od najdojmljivijih književnih pripovijesti. No, ono što je također indikativno jest da štakori imaju svoje mjesto i na samu kraju, pa bio to roman ili nečiji život. Dok Rieux sluša radosne uzvike koji dolaze iz grada, ovako završava Camus:

»On je znao ono što ova vesela rulja nije znala, a što se u knjigama može naći: da bacil kuge nikad ne umire i nikad ne nestaje, da može desetljećima spavati u pokućstvu i rublju, strpljivo čekati u sobama, podrumima, sanducima, rupčićima i starim papirima i da će, možda, doći dan kada će na nesreću ljudi i njima za pouku kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekom sretnom gradu.«

Ajla Terzić