Univerzalni plesni jezik

Univerzalni plesni jezik

Tjedan suvremenoga plesa najavilo je gostovanje izraelske predstave Monger Baraka Marshala u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, kojom je 18. svibnja obilježena i 61. obljetnica izraelske neovisnosti. Koreografija Baraka Marshala nastala je u produkciji centra Suzanne Dellale kao njihova posebna narudžba. Predstava Monger ponovno je dovela Baraka Marshala pred zagrebačku plesnu publiku nakon »gotovo petnaest godina«. U predstavi Marshal gradi gotovo narativnu strukturu koristeći se djelima Brune Schulza, ulomcima Genetove drame Sluškinje te motivima filma Park Gosford Roberta Altmana. No zanimljivo je da sugestivne plesne slike koje se pretapaju jedna u drugu ni na koji način ne morate vezati s navedenim djelima, čak i kada je određene replike ili dijelove teksta moguće prepoznati. Barakovu koreografiju može se doživjeti kao visokoestetiziran niz plesnih slika kojima nije potrebno tražiti zajednički nazivnik. Dovoljno se opustiti i u njima uživati. Prštavu energiju preciznih i savršeno izvedenih pokreta prati i izbor vrlo sugestivne glazbe (romska, balkanska, indonezijska – piše u programskoj knjižici). Jedini je problem spoja plesa i etnografskih glazbenih elemenata u tome što će se u pojedinim trenucima predstave gledatelju činiti kako je u pitanju prevođenje folklornoga plesnog izričaja u jezik suvremenog plesa. I u tim, folklorno intoniranim plesnim cjelinama, dolazi do pojave plesnog kiča u smislu toliko ispolirnih plesnih pokreta koji, nastali na osnovi folklornih plesova, djeluju kao pretjerana plesna ornamentika. Ali pritom valja imati na umu da je suvremeni ples Izraelcima uistinu nacionalno blago, pa ako ga i tretiraju kao folklorni (odnosno nacionalni) izvozni proizvod, imaju na to svako pravo, jer već desetljećima u njega ulažu i velik novac.

Prizor iz plesne predstave Monger

Nederlands Dans Theater II za svečano otvaranje

Tjedan suvremenoga plesa otvoren je 25. svibnja koreografijama prestižnog Neder-lands Dans Theatera II u HNK u Zagrebu, koji od 1975. vodi koreograf Jiří Kylián. Među izvedenim trima koreografijama dvije (27’ 52” i Gods and Dogs) potpisao je sam Kylián, a treću (Subject to Change) koreografski duo Paul Lightfoot i Sol Leon. Nederlands Dans Theatre na Tjednu je gostovao prije punih osamnaest godina, a i ovo bi gostovanje bilo nemoguće ostvariti bez financijske pomoći Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske i Grada Haaga. Tri koreografije viđene na samu početku Tjedna postavile su razinu očekivanja publike previsoko jer predstavama s tako iznimnim plesačima (a riječ je o mladim plesačima koji rad s koreografima NDT II doživljavaju kao svojevrstan produžetak školovanja i pripremu za zahtjevne vrhunske koreografije NDT I) nije bilo moguće pronaći ni jednu kritičku napomenu. Sve tri predstave koristile su se klasičnim glazbenim predlošcima. Za prvu, koja traje upravo onoliko koliko piše u naslovu, Dirk Haubrich napravio je originalnu partituru prema dvjema Mahlerovim temama, u drugoj je korištena pjesma Smrt i djevojka Franza Schuberta te Mahlerov Gudački kvartet, a treća je posegnula za monumentalnošću glazbe Ludwiga van Beethovena. Jednako sugestivne kao i glazbeni predlošci bile su tri koreografije zbog kojih se publika bez pogovora vraćala u prepuno gledalište HNK u Zagrebu nakon stanki koje su plesači imali zbog promjene kostima.

Prizor iz plesne predstave Mennono

I u Rijeci i u Zagrebu

Među stranima se, osim spomenutih predstava Monger i triju koreografija Nederlands Dans Theatera II izdvaja još i predstava belgijske umjenice Karine Holla Ętre blessé – Being hurt being blessed. Tjedan suvremenoga plesa ove godine odvijao se i u Zagrebu i u Rijeci, uz koordinaciju riječkoga programa Žaka Valente. U Rijeci su izvedene predstave Stade sunce čudo gledajući Rajka Pavlića, Masculine / Feminine Paula Ribeira, Staging Reality Michela Lazića iz Belgije, Being hurt, being blessed Karine Holla, Destinacija Trafik: Divljač, Karusel u produkciji Kik Melone i Being Blanka, o Blanki Vlašić koreografa Gorana Turnšeka.

Tijekom osam dana ukupno je izvedeno trinaest inozemnih i četrnaest hrvatskih plesnih projekata. Veći dio stranih projekata grupiran je na kraj Tjedna, dok su hrvatski projekti predstavljeni u okviru hrvatske koreografske platforme na kojoj je, osim uvida u hrvatski suvremeni ples koji je namijenjen i stranim programatorima, a ne samo plesnoj publici, trebala biti odabrana skupina koja će dobiti produkcijsku potporu HIPP-a.

Unatoč velikim najavama o rekordnom broju predstava, osim što je pokoji dan bilo nemoguće pohvatati sve produkcije, cjelokupni dojam Tjedna i nije tako sjajan ni bombastičan. Među onim je predstavama koje nisu ispunile očekivanja prošlogodišnji favorit, portugalski koreograf Paulo Ribeiro, koji je na Tjednu predstavio koreografiju Masculine / Feminine kojom – u dva dijela po sedamdeset minuta – istražuje rodne identitete. Rodne pojmove Ribeiro provlači kroz književni opus portugalskog novinara, pisca i pjesnika Fernanda Pessoe, koji je pisao pod tridesetak pseudonima. Pessoina je književna ostavština zanimljiva i utoliko što su pseudonimi pod kojima je pisao za njega sama funkcionirali kao zasebne osobe, samostalni identiteti. Takvu, shizofrenu situaciju, Ribeiro pokušava ostvariti u svojim predstavama. Feminine je predstava koju je publika na Tjednu mogla vidjeti, dok se drugu polovicu projekta moglo, zbog ozljede jednog plesača, pogledati kao projekciju u atriju kazališta Gavella. Ipak, nakon vrlo raznorodna i nepovezana glumačko-performativno-plesnog materijala koji je Ribeiro nagomilao u ženskom dijelu predstave, malo je tko imao volje gledati projekciju koja, vjerojatno na isti način kao što to ženska predstava čini sa ženskima, temetizira muške rituale kao što su zajedničko pijančevanje, gledanje nogometa, pričanje lovačkih priča o seksu.

Prizor iz plesne predstave Subject to Change

Mnogo se, prema najavama, očekivalo i od predstave Black Swan Gillesa Jobina, koji je prošle godine bio nominiran za Europsku kazališnu nagradu, a u Zagrebu je gostovao na 17. TSP-u. Predstava je nastala prije nepunih mjesec dana i, iako završava atraktivnim prizorom s plišanim konjima i iako u njoj autor pleše s trima jednako zanimljivim i kvalitetnim plesačima njezina komunikacija s publikom nije bez poteškoća. Zanimljivo, ali ne i odveć intrigantno, bila bi formulacija kojom bismo mogli opisati taj koreografski uradak Gillesa Jobina. Poneka dojmljiva pa čak i potresna scena mogla bi se pronaći u predstavama Claire Granier i Vanesse van Durme. U slučaju Vanesse van Durme riječ je o zamjeni za Alaina Platela, belgijskog umjetnika s kojim inače autorica surađuje. Jednako kao i njezinu predstavu, tako ni predstavu Michaela Lazića Staging reality nije pamtljivo učinilo to što je nastala pod umjetničkim patronatom Jana Fabrea. Po vizalnoj upečatljivosti bit će upamćena predstava Mennono Pála Frenáka, francusko-mađarska plesna koprodukcija. Na kraju je predstava Being hurt being blessed bila jedna od zanimljivijih, iako ne plesnih nego mimsko-performativnih predstava, u kojoj belgijska umjetnica Karina Holla započinje vrlo dojmljivo predavanje za stolom patologije da bi u gotovo dva sata dugoj predstavi secirala vlastitu karijeru te obrazložila sporne trenutke svoje biografije i način na koji su oni formirali njezin identitet te u potpunosti odredili njezin životni put.

Otvoren nezavršeni plesni centar

Plesni centar čija se gradnja protegnula na razdoblje od pet godina i koji je nastao prema projektu arhitektonskog studija 3LHD odgovorna i za projekt prema kojem je rađen Histrionski dom, otvoren je šetnjom kroz nezavršenu zgradu. Najave otvaranja Plesnog centra u Ilici 10 bile su izrečene i prošle godine na Tjednu, ali ni ove godine Tjedan se nije odvijao u prostorijama centra. Prema najavama u Plesnom centru trebao se odvijati dio popratnoga programa – djelovanje Festivalskog kluba, ponoćne projekcije te radionice i razgovori s umjetnicima, jednako kao i Tulum u nedjelju 31. svibnja. Najavljen je bio i veliki koprodukcijiski forum, na kojem se hrvatska plesna scena trebala predstaviti programatorima inozemnih festivala i produkcijskih kuća koji su u Zagreb trebali doći u organizaciji HIPP-a.

Prema najavama umjetničke voditeljice Tjedna suvremenog plesa i buduće voditeljice Plesnoga centra Mirne Žagar novi će centar imati tri plesna studija, a u najprostranijem moći će se prikazivati manje plesne produkcije za otprilike sto i pedeset gledatelja. Ulazni prostor Centra osmišljen je kao mjesto susreta i informacijski pult, odnosno prazan polivalentan prostor neobične zakrivljene forme. Centar ima i ograničen kancelarijski prostor kojim će se koristiti HIPP, čiji je mandat vođenja Plesnog centra definiran u ugovoru s gradskim vlastima. Nekadašnja terasa Kina Lika na mjestu kojeg je napravljen Plesni centar u projektu je sačuvana kako bi se plesne predstave mogle zbivati i na otvorenom. Ipak, da sve nabrojeno profunkcionira trebat će čekati jesen, kada će se vidjeti hoće li centar riješiti probleme vječnoga podstanarstva ansambala i plesača suvremenoga plesa ili će samo produbiti animozitete koji, zbog nedostatka novca i prostora, godinama vladaju hrvatskom scenom suvremenog plesa. Plesni centar naziva se »jednim od najvećih infrastrukturnih ulaganja u domaćoj kulturi«, a prigodom obilaska gradilišta u Ilici 10 prisutnim organizatorima, predstavnicima Hrvatskog instituta za pokret i ples (HIPP) prikladno su se pridružili predstavnici gradske vlasti s izjavama kako su radovi završeni u roku i kako predviđen proračun investicije nije probijen. Budući da se šetnja Plesnim centrom u otvaranju zbila neposredno prije drugoga kruga isto tako neposrednih izbora za gradonačelnika, zgodno je spojiti novi Plesni centar s dobrim izbornim rezultatima bivše i sadašnje gradske vlasti.

Tijekom ovogodišnjega Tjedna suvremenog plesa predstavljeni su i projekti koje je HIPP započeo uz pomoć Europske kulturne fundacije, kao što je projekt Dance Exploration Beyond Front@, namijenjen poticanju produkcije i prezentacije suvremenoga plesa u graničnim područjima Hrvatske, Austrije, Slovenije i Mađarske. Projekt ima pet organizatora iz navedenih zemalja koji suradnjom s lokalnim umjetnicima namjeravaju ostvariti platformu za regionalnu suradnju u suvremenom plesu. Drugi je program tzv. Dance Communication Lab (DCL), namijenjen suradnji plesnih umjetnika s drugim disciplinama, čiji bi rezultat trebale biti interkulturne večeri suvremenoga plesa. Sigurno je da će dovršetak Plesnog centra pridonijeti provođenju tih, a zacijelo i drugih plesnih projekata, kojima bi ponajprije trebalo pokazivati i promovirati hrvatski suvremeni ples u inozemstvu. A da bi imali što pokazati izvan granica Hrvatske, potrebno je suvremenom plesu u zemlji osigurati prikladne uvjete za profesionalni umjetnički rad.

Ursula Slamnik