Trešnje

Trešnje

Filipjakovu nakon dugo godina padne na pamet poći kući. Inače on živi daleko u gradu kao viši poreznik kotara P.

Putovao je zelenom željeznicom koja je parala zrak kao zov. U prljavu odjeljku, uza nj, sjedila je Vanđelija s jedinicom što joj je ostala za uspomenu od pokojnoga muža, koji je ubijen u ratu na Malu Gospu četrdeset treće godine… Djevojčici su se obrazi crvenjeli kao trešnje. Vanđelija i ona igrale su se trlje. Pušeći cigaretu, Filipjakov je škiljio zelenim očima kroz prozor, časimice migoljeći jednoj, pa drugoj. Djevojčica mu se učini ćudljiva, primamljiva. Zaspi. Spavao je kao petnaestogodišnjak, sanjajući priče. U njegovim plućima hrkalo je kao u klačini. Najednom se ugluši. Rastegne utrnulu nogu, pa iznenadice udari malu u listine. Djevojčica trenimice podigne potkoljenicu, pa je baci preko druge, a između njih zarumeni se naoko narančasta podsuknja. Filipjakova uhvati još veća nesanica. Prebaci službenu kapu na drugu stranu, pa upoglas reče: »Sanjao sam trešnje iz naše ubave Dubrave.« Oči su mu pobijeljele, a sa strane oblilo ih crvenilo.

Djevojčicu uhvati plašnja.

Zelena lokomotiva zaletom se vukla kroza zrak, a prozorska su se stakla suzila. Djevojčicu ponovno obuze sanjavica, dok joj je Vanđelija dugim tankim prstima mrsila kestenjastu kosu, boje čerine. Maloj se nadignu tek zarumenjene prsi. Ustrese se, te se iznenada probudi. Ispod očiju pomole joj se podočnjaci. Od pospanosti zijevnu. Vanđelija reče: »Mezimice mamina, reci uimeicucovo.« Djevojčica probrsti i nadoda: »Nešto sam divno sanjala.« Vanđelija dočeka: »Reci mi što, pa ću ti kazati što ti donosi.« Djevojčica udari u smijeh, a po licu joj se proli rumenilo.

Opet započnu novu partiju.

Još živu riječ između sebe nisu progovorili. Trenimice bi se pogledali i ponovno naslanjali glave svatko na svoju stranu.

Sedam je sati. Vlak se zaustavio na stanici Š. Stotine su putnika izašle. Filipjakov je bio sam. Ni žive duše. Nosač mu ponese kovčeg, a on kao ureknut pođe za njim.

Na autobusnoj postaji reknu mu da autobus za Biskovac polazi u tri sata poslijepodne. Tek je prošlo osam.

Sunce je ispeklo more, a niza zelene murve topile su se i mirisale kaplje priljepljive rose.

U njegovoj glavi počeo se odvijati film. »Grad se promijenio skroz-naskroz, i ljudi, gledaj, i žene, i ulice, i kuće, sve je drukčije.« Točno mu se tako učinilo i prvi put, kad su mu svi žitelji bili nepoznati, različiti.

Najednom mu se pred očima stvori latinac iz gimnazije. Prestraši ga se i poboja. Skrije se. Prisutnost mu se pomiješa sa stravom. Poče se svega prisjećati. Za tren, i čitav grad mu dođe pred oči. U glavi su mu se započele prikazivati prepisane zadaće, nenaučene lekcije, prva ljubav kojoj je pisao i ljubavna pisma. Latinac ga ustrese, a srsi mu leđima prođoše. »Što ću mu reći? Ništa, neću mu se uopće javiti. Možda će prepoznati moju žutu kosu, klepaste uši. Možda i neće, sigurno neće, pa promijenio sam se. Možda će me zapitati: gospodine, koji je sat? Reknem li mu da ne znam, poznat će mi glas.«

Obod službene kape napola mu sakri lice. Stajao je mirno, zagledan u zvonik katedrale, a latinac ga je mimoilazio udarajući u pločnik teškim engleskim cokulama, čiji je bat odavao bolesnika.

Filipjakov proškilji ispod kape i na latincu prepozna američku kravatu, kojoj su se smijali kada je prvi put s njome došao na sat.

Bila je crvenkasta, na cvijeće, izdaleka nalik na trešnje.

Zblane se.

Poslije je još razgledao s mjesta grad, a u tri sata u miru Božjem uputi se kući.

Autobus marke TAM sporimice je migoljio uzastranu. Filipjakov je u sebi osluškivao zovove majke, tetu kako smiruje ovce muzarice, svađu s Marijom Gavranušom.

Oko ceste sjale su se modre ploče. Tko zna koliko ih je puta ispisao, ostavio poruku, možda na njima i pisao ljubavna pisma pastiricama. Prisjeti se svih poljubaca, u zoru plača, maja, košulja i modrog odijela. Učini mu se kao da mu se nešto prišestilo.

Filipjakov se prisjeti dječaka zasuta bubuljicama.

Autobus je stao u Biskovcu. Izašao je van. Seljanke su ga stale gledati, misleći nije li to došao novi učitelj ili možda netko s katastra. Biskovčani se najviše boje poreznika. Filipjakovljeva kapa odavala je poreznika. Jedna žena prepozna u njemu Filipjakova Jukića. Po selu se prosu glas o njegovu dolasku. Te su večeri u Biskovcu sve priče bile posvećene njemu. Prvi put, nakon toliko godina, čuo je i zdravomariju, koja je zvonila na crkvi Gospe od Anđela. Oblila ga je milina.

Radovao se igri leptira na malim petrolejkama. Neki leptiri nisu imali krila pa su vonjali na tuminu.

Kapu nije skidao s glave. Njegova majka skrbila se po kući. Filipjakov zarana zaspi.

Na okrečenom pletenom zidu, premazanom glinom, visjelo je raspelo bez jedne noge, koja je otpala. Ljubičasta boja usnica Raspetoga pomodrila je. Jedna sušičava ruka bila je tanja, tek što se držala. Za to je raspelo u osmoljetki dobio tricu. Kolimice zaokola okom, a u pameti mu sine djevojčica iz vlaka i njezina podsuknja.

Umah kao s đavlije strane, pred oči mu izblane i curica Anđelija.

»Bilo je to negdje oko jednog sveca, ona i ja pošli smo u našu Poljanicu. Najprije se malo nećkala, a onda sam joj obećao svetu sličicu. Pošla je. Uspela se na trešnju. Trešnje su se crvenjele. Govorio sam joj: uberi ovu, s ove grane, ta je zelena. Ona je skakutala raširenih nogu. Drhtavica me hvatala…«

Trešnje je uvijek različito sanjao. Nije znao što su. Jesu li plodovi ili cvjetovi.

U rano jutro probudilo ga je veliko okoćeno sunce na istoku i radnici koji su se vraćali iz treće smjene. Čula se i Cetina. Sva je čeljad bila na nogama. Oko očiju žutjeli su mu se mali krmeljčići boje nerastopljenoga voska. Zatim se uspeo na jedno veliko stablo i gledao selo. Pred oči zblanula se i zadaća iz drugog razreda pučke škole, Moje selo. »Moje selo je malo. Ono se smjestilo u dolini. U njemu ima polje. U polju ima puno cvijeća. Ja volim kukurijek. Moje selo meni je drago. Ujutro rano u nj se svrati sunce. Sunce je žute boje. Moje selo ima crkvu, školu i zadrugu. Na školi se vijori izblijedjela crvena zastava. «

Popodne je pošao posjetiti župnika i učitelja. Zamišljeno idući između njiva punih velikoga žita, primijetio je crnu prikazu, za koju mu se učini da je pop. Bio je to crven čovjek, kao one trešnje: vrat, usta, nos bili su mu boje trešnje. Na glavi mu je svileni šešir, a u ruci libar Pokripljenje umirućih. Iz njega je don Nikola blagoslivljao ulje, med, vinograde, novi kruh, jaja, volove, pšenicu, proso, lan, svako drugo blago. Skrije se.

U poraću, kada su u Biskovcu gusjenice pobrstile grabovu i hrastovu šumu i voćnjake, a skakavci pojeli polja prosa i ozime pšenice, don Petar je zaklinjući iz don Lukina molitvenika sve gusjenice i skakavce potjerao niz točilo u Golubnjaču. Odlizli su skakućući u koloni kao vojnici koji se drže za ruke. U znak zahvalnosti Biskovčanke, odjevene u crninu i podvezanih rubaca, na gumnu su pjevale marijanske pjesme, Biskovčani ojkalicu krijepeći se crnim kruhom i medom divljih pčela. O blaga, o mila, o slatka Djevo Marijo!

U tim se žitima Filipjakov igrao kraljeva.

Za zdravomariju je došao kući. Biskovčani su polegli. Obrazi su mu se otegli, a očni kapci spuštali se na zamorene zelene oči. Bulaznio je o trešnjama. Sutradan je, bez pozdrava, bez pratnje, otišao. Autobus ga je odvezao u grad.

Starica ga je majka skrivala u svom srcu. Kad bi je tko pitao što je od njega, stala bi se hvaliti: »Donio je materi bičve svilene, crne, dragosti moja, šećera i kave, šudar, postava za brnicu, kao da sam ja silenica, svašta mi je donio, dragosti moja…«

Filipjakov se vrati u grad, njegovo seljačko ponovno je počelo živjeti u njegovu gospodinu, zapravo njegov gospodin u seljačkom. Filip u Jakovu. Jakov u Filipu. Da je on slučajno imao trn, izbo bi ga, zario mu ga pod kožu, ne bi mu dao ciknuti, ali živio je i dalje u njemu i razvijao se. I po danu je govorio o trešnjama.

Dugo nisam mislio na nj. Jučer sretoh Vanđeliju i ona mi reče da je čitala u novinama kako je Filipjakov nađen mrtav u predgrađu, u vagonu, na napuštenoj pruzi. Uzroci smrti još su nepoznati. Istraga je u tijeku, priopćila je policija. Na sebi je imao talijanski šuškavac, a na ruci aluminijski prsten.