Tradicionalni jazz

Tradicionalni jazz

Kad su tijekom priprema za prošlogodišnji festival tradicionalnog jazza u Varaždinu, najavivši njegovo petnaesto jubilarno izdanje 2009. te činjenicu da se održavanje poklapa i s 800. obljetnicom obilježavanja proslave proglašenja Varaždina slobodnim kraljevskim gradom, ponadali su se i nekim boljim novčanim prilikama, što su ih najavili neki čelnici Grada. No već u tijeku festivalskih priprema za ovogodišnju slavljeničku manifestaciju bili su suočeni s pesimističkim najavama financijskih prilika, a kako organizator, Hrvatsko-austrijska kulturna zajednica iz Varaždina, nije umrežena ni u jednu institucionalnu ili sličnu organizaciju, našla se u vrlo teškoj situaciji. No vrijednost su varaždinskoga jazz-festivala, jedine u nas stilski profilirane manifestacije takva tipa, ipak prepoznali, i u svojim mogućnostima pomogli Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske, stalni suorganizator festivala Austrijski kulturni forum iz Zagreba te Veleposlanstva Sjedinjenih Država i Republike Mađarske. Tako je festival uz još neke manje sponzorske priloge održan kao dvodnevna smotra klasičnoga jazza, u svom stalnom prostoru, Koncertnoj dvorani i Podrumskoj sceni Zvonimir Rogoz varaždinskoga HNK. Organizator ni u ovakvim okolnostima nije mogao ni smio dopustiti pad dosadašnje programske razine, a spletom je sretnih okolnosti uspio ove godine tu razinu i podići.

Keith Dunn

Pokazala je to već prva festivalska večer, koju je zahvaljujući već spomenutom Austrijskom kulturnom forumu započeo izvrstan bečki kvintet bubnjara Andija Weissa, predstavivši program iz druge polovice prošlog stoljeća, koji se danas, premda stilski nije ni New Orleans Jazz ni Dixieland, već može svrstati u tradiciju jazza. Skladbe Horacea Silvera, Bennyja Golsona, koji nije samo glasoviti tenor-saksofonist nego i izvrstan skladatelj, Hanka Mobleyja, ali i one starije iz razdoblja swinga kao što su Soft Wind Bennyja Goodmana ili Chicken & Dumplings Raya Bryanta u novim obradama na najbolji je način izvodi mladi trubač Horst-Michael Schaffer – pravo otkriće, potom inventivni improvizator i melodičar, tenor-saksofonist Thomas Huber te čvrsti i pouzdani leader Weiss na bubnjevima. Koncert ansambla Hot Jazz Band iz Budimpešte, koji je slijedio, nastup kojeg je pripomoglo Veleposlanstvo Republike Mađarske, potpuno je promijenio stilsku sliku, predstavivši najvišu razinu izvođenja tradicionalnoga jazza. Sastav je to tijekom svoje duge opstojnosti nebrojeno puta potvrdio, nastupajući na svim svjetskim festivalima takva stilskog profila, uključujući i onaj najrelevantniji i najveći u američkom Sacramentu. Izrađen stilski pristup, širok repertoar, spontanost muziciranja, vrlo dobar kontakt sa slušateljstvom te međunarodna reputacija sastava nisu nikoga u punoj dvorani ostavili ravnodušnim. Velikim je dijelom za to zaslužan vođa sastava trubač-kornetist, bendžoist i vokalist stilski primjerena načina pjevanja Benyei Tamas, koji je s klarinetistom Fodorom Laszlom, trombonistom Berom Zsoltom, stilski svestranim gitaristom Szilijem Robertom, kontrabasistom Juhaszom Zoltanom i bubnjarem Galbacs Istvanom do savršenstva iscizelirao nekadašnji način vokalne jazz-interpretacije.

Drugu je festivalsku večer otvorio kvartet jedne od naših malobrojnih profiliranih jazz i blues-pjevačica, Valerije Nikolovske. Sastav je za ovu priliku bio proširen te su u njemu nastupili njezin stalni pratilac, daroviti pijanist Viktor Lipić, svestran i u nas afirmiran kontrabasist Mladen Baraković te iznenađenje – karlovački bubnjar velike energije i smisla za ritam Damir Somen. Niz manje više poznatih skladbi u posve novim obradama dao je ovom nastupu novu kakvoću, za što je bio uložen veliki trud. Nikolovska se odlikuje izvornošću interpretacije, vrlo dobrom intonacijom i kontrolom glasa, više negoli korektnim izvođenjem te decentnim ponašanjem na pozornici, što je u ovom trenutku svrstava među naše vodeće interprete jazza i bluesa. Pokazale su to zorno izvedbe All Bluesa Milesa Davisa s Every Day I Have The Blues, vrlo duhovito kombinirana obrada, Sea Line Woman Nine Simone, zatim izvedba standarda Colea Portera Love For Sale i Dixonove teme Bye Bye Blackbird te napose Willow Weep For Me nedavno preminule Ann Ronnell. Za kraj je festivala bio odabran program nepatvorena crnačkog bluesa u izvođenju američkog vokalista i usnog harmonikaša Keitha Dunna, koji je originalnom scenografijom ulaska kroz dvoranu i publiku pokušao najprije evocirati autentičan primordijalni blues kao dio tradicije toga tipičnog američkog crnačkog glazbenog fenomena. Suprotno shvaćanjima nekih eksperata, koji blues pokušavaju trpati u povijest, Dunn, koji sudi u mlađu generaciju interpreta bluesa, to je s desetak izvedbi u suradnji s također profiliranim blues-pijanistom Christianom Rannenbergom na veliko zadovoljstvo brojnih slušatelja opovrgnuo. Nastup je Keitha Dunna omogućilo Veleposlanstvo Sjedinjenih Država.

Na kraju vrijedi i ovaj put naglasiti i ovogodišnje neobvezne susrete glazbenika, koji su se nakon službenoga koncertnog dijela našli u Podrumskoj sceni Zvonimir Rogoz, svirajući zajedno u raznim kombinacijama, ovaj put bez dima cigareta, što nije u većoj mjeri smanjilo posjet pa tako ni tradiciju koja je već postala zaštitnim znakom varaždinskih festivala jazza.

Mladen Mazur