Tijelo kao enigma duše

Tijelo kao enigma duše

Zajedničkom izložbom u Galeriji Matice hrvatske predstavljaju nam se dvije mlade slikarice, Martina Vrbanić i Anita Kuharić-Smrekar. Uz studij slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, autorice veže i prethodni zajednički studij ekonomije, nekoliko zajedničkih projekata, kao i ono najbitnije – dugogodišnje prijateljstvo. Čvrsto isprepletene životne priče često rezultiraju sličnim načinima razmišljanja, odnosno mentalnim konceptima, kao i srodnim slikarskim izričajima. Stoga obje umjetnice na izložbi problematiziraju istu temu, temu tijela, ali je formalno obrađuju na posve različite načine. Stoga i njihovi radovi odišu potpuno različitim ozračjima.

Dok Martina tijelo tretira plošno i čistom, živom bojom te istražuje odnose s njegovom sjenom, Anita gradi svoje aktove čvrstim, snažnim formama gotovo skulpturalnoga karaktera. Martinini su likovi depersonalizirani i svedeni na obojeni znak, a Anitini su živi ljudi sa svojim tjelesnim i duševnim osobinama. Obje slikarice konstruiraju pozadine slika apstraktno, stavljajući akcent na figuru kao središnji dio slike.

Martina Vrbanić

Na velikim platnima slikarica istražuje odnos tijela i njegove sjene. Svijet sjena područje je transcendentnog, nematerijalnog i metafizičkog. Već je Platon u Državi pisao o sjenama kao jedinim vidljivim pojavama nematerijalnih ideja, pri čemu su ideje jedina prava realnost i zbilja. Platon je prema tome izbacio umjetnike iz svoje države jer ionako samo preslikavaju ideju zbilje. U grčkoj je mitologiji pak svijet sjena zagrobni svijet. Dakle, od najstarijih se vremena sjena shvaćala kao fini međuprostor između živog i neživog, materijalnog i duhovnog, stvarnog i imaginativnog.

Martina Vrbanić

Upravo na tom tragu kreću Martinina propitivanja sjene, koja znači čovjekov skriveni, unutarnji, duhovni život. Oblikuje ih gotovo jednako kao i tijela, osim što se koristi hladnijom paletom plavih tonova, simbolički prepoznatih kao boje duše. Raspolovljena tijela i njihove sjene, vječni pratitelji, svjedoče nam o stalnoj dihotomiji tijela i duše, istodobnoj rascijepljenosti i stopljenosti, poput pozitiva i negativa, yina i yanga.

Pozadine također gradi živim bojama te ih tretira plošnim, dekorativnim šarama apstraknih geometriziranih oblika koji sugeriraju urbani krajolik. No Martinine sjene nisu zlokobne, one su vedre i pune optimizma, kao i paleta toplih i živih boja koju rabi, reflektirajući pozitivna životna stajališta. Stoga kao da nas pita je li ova stvarnost jedina realnost ili je to ipak onaj drugi, metafizički svijet sjena.

Anita Kuharić-Smrekar

Anita problematizira tijelo na potpuno drukčiji način, plastično i skulpturalno. Njezini likovi imaju identitet i vlastito ime, ili nose općenite nazive poput Biti, Znati, Biti muž i žena. Već samim naslovima autorica upućuje na slojevitost značenja, pri čemu snažan zamašnjak tvori misaona dimenzija koja prožima cijeli njezin opus. Nazivi su ključ dešifriranja smisla, to su smjernice za dalja razmišljanja o slikama.

Anita Kuharić Smrekar

Voluminoznost tijela postiže snažnim, ekspresivnim potezima bliskim poetici enformela te gustim i suhim namazima. U Aninu bijegu tijelo nam se pruža u svoj svojoj ranjivosti, nestabilno u klizanju, ali mirna i tajnovita lica, svjesnog svoje privlačnosti. Erotičnost je još više potencirana u pozadini, oživjeloj brzim potezima i mrljama u požaru crvenih i narančastih tonova. Pozadine su redovito apstraktni paravani autoričinih bujnih duševnih stanja projiciranih na naslikane likove. U slici Biti muž i žena naga, siva tijela postavljena su naizgled nezainteresirano, svako okrenuto u svom smjeru. Kao da nam poručuju da ni u braku dvoje ljudi ne treba činiti jedno, nego su to uvijek dvije osobe. Pepeljastosivom bojom tijela autorica naznačuje neumoljivost prolaznosti te produbljuje misao o tijelu kao potrošnoj opni, ljušturi u koju smo zarobljeni, a koju nismo izabrali.

Obje nam slikarice zajedničkom izložbom uspješno i na osoban način predstavljaju shvaćanje tijela koje nije samo puka manifestacija tjelesnosti, nego je odraz duhovnosti, uvodeći nas tiho u najdublje sfere vlastitih bogatih, unutarnjih svjetova.

Ivana Gabrić