Stajati na prozoru

Stajati na prozoru

Između ceste i željezničke pruge

Ravno s neba na uzani prostor

između ceste i željezničke pruge

sletjele kućice s krovovima

na četiri vode kao da će ih slučajni snijeg

vratiti u njihov gorski zavičaj

Kada vlakom prilaziš završnoj stanici

između uzbuđenja i tuge

stisnule se te neugledne zgrade

ali posebne i neuklopljene

kao tri-četiri raznorodne čaše

unutar dvanaestotonskog servisa

I nakon duga vremena bivanja

u planskom naselju s ravnim krovovima

terasama, balkonima i liftovima

one jednokatnice otpale žbuke

da im se vide drvena rebra

ostale su promicati okom topline

između davnog dolaska i uvježbane

neosjetljivosti

ŠEST VISOKIH JABLANOVA

Šest visokih jablanova

kod stare sveučilišne knjižnice

bili su mladi kao moje studentsko tijelo

a sada koliko su oni viši

toliko sam u radosti manji

Tih zajedničkih pet godina

nisam ni primjećivao kako rastu

da mi oni listaju knjige

i pripremaju me za brak

Danas kada ispod njih vodim unuke

i kralješnica mi se tvrdo svija

pod naletom iznenadne oluje

i jablanova hrptenica krcka

pa ipak smo vršnjaci

nekad bili prijatelji

SIJEDA TRAVA

Skaču snene oči

od lipe prema nebu

pa natrag prema orahu

Skaču žive misli

a hoće li biti mirisne

kao lipin cvijet

tvrde, vijugave, hranjive

moje misli

kao orahov plod

zelenit će sijeda trava

zaležane iskusne kose

ODVOJILO SE

Odvojilo se od mene moje ja

luta po domu, ne nalazi zavičaja

što radi, ima li sreće

kako se predstavlja, kako izgleda

kuje li novac ili mjesečinu?

Zatajilo je mene moje ja

govori riječi koje ne volim

i po lošem se svijetu kreće

možda će trivijalno završit

a možda se popne na brza konja

Prognalo je mene moje ja

zadržalo me u tajnosti

da se može nekad vratit

da se može sa mnom spojit

al’ ne pita skulptura svoga kamena

da l’ to želi il’ ne želi

NA TRŽNICI UGRISTI MORE

Od štanda do štanda

a nadzire me katedrala

kradem miris jabuke u obliku ribe

Neredoviti kupac i sumnjivi šetač

uočljivo trži, traži još nešto

osim laveža boja izloženih lajanja

Kad kušam nezrelu mušmulu

što mi skuplja usne

isplažena otvrdla jezika

plivaj, plivaj, ugrizi more

kažem, neka zvona zvone

STAJATI NA PROZORU

Sve rjeđe stoji na prozoru

i promatra vanjski svijet

koji mu prilazi

Ulaze u sobu ljudi, stabla,

bregovi, automobili, brzi smjehovi

i sve je živo kad se gleda vani

Iza leđa ostavlja

tamni namještaj i trulu dunju

nad otvorenim ormarom

punim pogrebnih odijela

Zaboravio je očevu

da treba stajati na prozoru

makar zidovi zovu:

mi te trebamo

nemamo koga zatočiti

prijete, i ljušte svoju boju

po radosnim vidicima

ODLAZIM KUĆI U PRATNJI POLJEVAČA ULICA

Cijelu večer u kavani, na izvoru

i na obali još pitkih rijeka

pio sam bijelu vodu bjeloočnica

Bez društva, nitko mi nije prilazio

nitko za mene nije podizao slavoluke

makar kao kulise, kakva mi je bila obitelj

Nitko za mene nije odvrnuo zatvarač

da poleti vodoskok u samotnom parku

Trijezan od vina i pijan od vode

asfaltom vođen idem kući

kad evo iza mene idu carski dvorjani

poljevači ulica sa čvrstim mlazom nagovora:

Ne boj se! Nisi sam!

ima vode, ima nas!

KADA LUTKA IZ IZLOGA KRENE ULICOM

Lutka iz izloga krene ulicom

odjeća joj dobro drži

i nije zabrinuta kao njena švelja

Zglobovi su tvrdi i zvučni

ali se ne žali kao stara trgovkinja

i da joj je kosa postala slamnata

Hodajući ljudi su joj drugačiji

no što ih je iz izloga gledala

nekako su manji i tužniji

Je li ih ono staklo mijenjalo

ili moja bezazlena nepokretnost

moja šutnja il’ ljepota?

Što je lutka išla dalje

i dulje bila vani, na slobodi

bojala se da rublje s nje ne padne

onaj isti strah kakav ljudi imaju

kada odlaze u zatočeništvo