Španjolski film pod Francovom diktaturom

Španjolski film pod Francovom diktaturom

Redatelj i scenarist Juan Antonio Bardem te njegov suradnik i prijatelj Luis García Berlanga pioniri su suvremenoga španjolskog filma, autori koji su kinematografiju Pirenejskoga poluotoka stvaranu pod Francovom čizmom predstavili i afirmirali u međunarodnim okvirima. Štoviše, dvojica se umjetnika općenito drže očevima modernoga španjolskog filma, stvarateljima koji su ugled i slavu stekli podjednako zahvaljujući redateljskim vještinama, izborom provokativnih tema i njihovim obradama, ali i inventivnim načinima kojima su uspijevali doskočiti sveprisutnoj cenzuri Francove diktature. Nakon završetka građanskog rata pobjednici su smjesta filmsku industriju podvrgnuli svom nadzoru, što je ubrzo rezultiralo posvemašnjom sterilnošću, bezidejnošću i nezanimljivošću španjolskoga filma tijekom 1940-ih, odnosno ostvarenjima u kojima su se manje ili više jasno reflektirali etički puritanizam, politička represija i ideološki teror kao dominantna obilježja tadašnjega španjolskog društva. No početkom 1950-ih stasa nova generacija darovitih i beskompromisnih filmaša, među kojima su najvažniji upravo Bardem i Berlanga.

Koliko je god to bilo moguće, oba su redatelja odbacila propagirane vrijednosti Francova režima, koje su se na filmu svodile na obrade militarističkih i folklornih tema te eskapističke kostimirane pustolovne naslove. Umjesto toga, već od njihova prvog zajedničkog filma, komedije Sretan par iz 1951, postalo je razvidno da su se Berlanga i Bardem dominantnom militantnom puritanizmu odlučili suprotstaviti afirmiranjem priča iz suvremenoga španjolskog života, storija koje će inteligentnim humorom i subverzivnom ironijom opisivati i kritizirati socijalne i klasne sukobe kao i sve oblike i anomalije društvenog života. Nesuđeni filozof Berlanga, sin bogata zemljoposjednika koji se, želeći spasiti utamničena oca, našao u postrojbama koje je Franco u sklopu dogovora s Hitlerom poslao na rusko bojište, i uvjereni komunist i nesuđeni agronom Bardem, umjetnik duga uzničkog staža koji je i osvajanje Zlatne palme za remek-djelo Smrt biciklista dočekao u zatvoru, od samih su početaka naglašavali izraziti otklon od dogmatske i (auto)cenzuri podložne matice nacionalne kinematografije. Upravo se izvrsna Smrt biciklista, hičkokovska psihološka melodrama s elementima trilera nastala pod jasnim utjecajem neorealizma, opravdano smatra najuspjelijim i najvažnijim Bardemovim filmom.

Priča o dvoje preljubnika, osobama iz visokog društva koje automobilom slučajno sruše biciklista i u strahu od otkrivanja svoje veze pobjegnu nesretnika ostavivši da umre, u iznimno bogatu podtekstu govori o paranoji i osjećaju krivnje koji su presudno oblikovali pojedinačnu i društvenu savjest Španjolske u doba Franca. U stvaranju iznimno atmosferične i sugestivne cjeline Bardem slijedi društvenokritičku strategiju koju je u sjajnom filmu Le Corbeau demonstrirao veliki Henri-Georges Clouzot. Baš poput Clouzota, koji je zaplet svog djela smjestio u višijevsku Francusku, i Bardem kontekstom društva koje napučuju egoistični i nezreli pojedinci, te koje počiva na njihovim nerealiziranim ambicijama, zatomljenim strastima i traču, naglašeno pesimistički oslikava ružno lice represivne zajednice određene odnosima političke i gospodarske (nad)moći. Sličan je postupak Bardem uporabio i u vrlo solidnoj romantičnoj melodrami Glavna ulica, storiji o nerealiziranoj ljubavi dobrodušne stare cure Isabel i nesigurna i lakomislena slabića Juana, veze koju će presudno odrediti i gotovo u tragediju odvesti licemjerje i lažni javni moral izolirane male sredine u kojoj svatko svakoga poznaje.

Dok su oba spomenuta filma pesimistična ostvarenja izrazito tjeskobna i mizantropskog ugođaja, izvrsnu satiričnu komediju Dobrodošli Mr. Marshall, uz efektno minimalističko profiliranje galerije slikovitih protagonista i eksploatiranje malomišćanskog mentaliteta, odlikuje i optimističan te naizgled posve ležeran i nepreuzetan ton. Priča pak o mještanima španjolskoga sela koji se pripremaju za navodni posjet američkog izaslanstva u sklopu provedbe Marshallova plana i doniranja novčane pomoći pod oblandom prividne frivolnosti i križanja komedije karaktera i situacije nudi mnogo više. Često proglašavano najboljim španjolskim filmom svih vremena, ostvarenje Dobrodošli Mr. Marshall, kojem se već zbog naslova u vrijeme premijere prigovaralo zbog antiamerikanizma, predstavlja promišljen, inteligentan, subverzivno duhovit i ubojito ironičan prikaz Španjolske 1950-ih, koja je u Bardemovu filmu potpuno izolirana od svijeta, ne samo u političkom nego i u kulturološkom, civilizacijskom i svakom drugom pogledu.

Temom, autorskim postupkom i ugođajem slična, no značenjski bitno drukčija jest hvaljena i nagrađivana Berlangina satirična komedija Calabuch. Storija o svjetski glasovitu atomskom fizičaru Hamiltonu koji u doba najžešćega hladnog rata nestaje iz javnosti da bi mir pronašao u španjolskom priobalnom gradiću s tek 928 stanovnika, afirmira spomenuti malomišćanski mentalitet te vedrinom, optimizmom i humorom koji razoružava zagovara općeljudske vrijednosti poput ljubavi, prijateljstva, tolerancije i skladna suživota. Pretrpan ekscentričnim i pomaknutim likovima, Calabuch slavi maloga čovjeka i njegov život, a kad profesor Hamilton pri kraju u nebo ispaljuje rakete raskošnoga vatrometa, kritika hladnoratovske isključivosti možda je odveć doslovna, no svakako učinkovita.

Snažan sociokritički žalac jasno je uočljiv i čitavim trajanjem satirične komedije Plácido, priče o siromašnom vozaču kamiona koji pod svaku cijenu želi uoči Božića uplatiti ratu kredita za kamion, te koji postaje sudionikom široke dobrotvorne akcije za pomoć beskućnicima i najsiromašnijima. Dok ekranom promiču ohola gospoda, bešćutni činovnici, pohlepne časne sestre i agresivni trgovci, Berlangin se film pretvara u sardoničan portret groteskne zajednice u kojoj caruje licemjerje.

Naposljetku, ovaj je tekst možda najbolje zaključiti Bardemovom ocjenom tada suvremene španjolske kinematografije, danom na nacionalnom kongresu Komunističke partije u Salamanki 1955. Španjolski je film prema njemu u to doba bio »politički neučinkovit, socijalno lažan, intelektualno bezvrijedan, estetski nepostojeći i tendenciozno obogaljen«. Dakle, posjedovao je upravo one osobine koje su Berlanga i Bardem, razum i društvena savjest vremena te umjetnici čvrsto ukorijenjeni u kulturnu tradiciju, vrlo djelotvorno prokazivali u svakom svom filmu.

Josip Grozdanić