Smišljeno odabrana priznanja

Smišljeno odabrana priznanja

Nagrade Zlatni lav za životno postignuće, koje će se na otvaranju pedeset trećeg Venecijanskog bijenala dodijeliti Yoko Ono (rođena 1933) i Johnu Baldessariju (rođen 1931), mogu se shvatiti i kao još jedna potvrda definitivne muzealizacije konceptualne umjetnosti, odnosno kao isticanje stožernog doprinosa takve vrste umjetničkoga ponašanja unutar likovnosti druge polovice protekloga stoljeća i prvoga desetljeća novoga tisućljeća.

Također je upadljivo i smišljeno (u čemu vjerojatno valja prepoznati i zasluge izbornika ovogodišnjega Bijenala Daniela Birnbauma) što su odabrana dva pripadnika iste generacije, ali drastično različitih umjetničkih i javnih sudbina: Yoko Ono je kao žena Johna Lennona postala globalno poznata pop-zvijezda, dok je John Baldessari četiri desetljeća bio aktivan kao akademski predavač i profesor, no relativno nepoznat široj javnosti.

Yoko Ono

Najpoznatija nepoznata umjetnica

Jednom prigodom John Lennon svoju je ženu Yoko Ono opisao kao »najpoznatiju nepoznatu umjetnicu na svijetu: svi znaju njezino ime, no nitko zapravo ne zna što ona radi«. Lennonov sarkazam doista ima podosta pokrića čak i dvadeset devet godina nakon njegove tragične smrti, jer i dan-danas Yoko Ono je umjetnički brand čiji je sadržaj i značaj poznat tek rijetkim stručnjacima za njujoršku avangardnu scenu 50-ih i 60-ih godina. Okrutnom igrom sudbine, njezine prethodne umjetničke zasluge gotovo su joj u potpunosti bile otpisane nakon što je postala opće poznata medijska superzvijezda, tako da venecijanska nagrada ispravlja doista veliku nepravdu. Isto tako, umjetnička karijera Yoko Ono do sudbonosnog susreta s Johnom Lennonom u londonskoj galeriji Indica vrlo je slabo poznata, jer ju je i većina utjecajnih povjesničara suvremene umjetnosti (primjerice H. H. Arnason) izostavljala iz svojih pregleda, smatrajući je oportunisticom željnom slave i materijalnih priznanja. Upravo obratno, Yoko Ono potekla je iz iznimno bogate i ugledne obitelji (majka Isoto bila je iz bankarske obitelji Yasuda, dok je otac Yeisuke, također bankar, aristokratskoga podrijetla), odbacila vrijednosni sustav roditelja i odlučila se za egzistencijalno nesigurnu karijeru inovativne umjetnice. Vrijedi spomenuti još jedan dojmljiv podatak iz njezine adolescencije: bila je prva žena kojoj je 1951. u Japanu dopušten upis na studij filozofije na čuvenom sveučilištu Gakushuin.

Od Fluxusa do Beatlesa i natrag

Nakon godinu dana Yoko Ono prekida studij filozofije i priključuje se obitelji u New Yorku, gdje upisuje književnost i glazbu na obližnjem Sarah Lawrence College, no većinu slobodnog vremena provodi u boemskim društvima i postaje, pod utjecajem skladatelja Lamontea Younga i utemeljitelja pokreta Georga Maciunasa, članicom neformalne umjetničke udruge Fluxus. S dvadeset tri godine udaje se za skladatelja Toshija Ichiyanagija, učenika i sljedbenika slavnoga Johna Cagea, koji će bitno utjecati i na umjetničke projekte Yoko Ono. Njezin prostrani stan u Chambers Street br. 12 na Manhattanu pretvorio se u alternativnu pozornicu na kojoj se redovito održavaju hepeninzi, koncerti avangardne glazbe i slične predstave, što će ubrzo Yoko Ono priskrbiti status uvažene članice njujorške umjetničke scene. Nažalost, na privatnom planu stvari ne teku ponajbolje: brak joj se raspada 1962, a sljedeći pokušaj zajedničkoga života, ovaj put s glazbenikom i filmskim producentom Anthonyjem Coxom, bio je još kratkotrajniji i traumatičniji zbog borbe oko skrbništva nad kćerkom Kyoko. Nakon raspada braka Cox je oteo kćer, s kojom je u tajnosti živio kao član kalifornijske vjerske sekte, tako da je više od dvadeset godina bila prekinuta sva komunikacija između majke i kćeri. Nakon Lennonove smrti 1980. Cox i Kyoko izrazili su sućut udovici, što je navelo Yoko Ono da se javno odrekne skrbništva nad svojom tada već sedamnaestogodišnjom, kćeri. Razdoblje koje je provela kao nerijetko žestoko osporavana gospođa Lennon (brak je sklopljen u ožujku 1969) bitno je prorijedilo umjetničke istupe Yoko Ono, koji su ipak učestali tijekom posljednjega desetljeća prošlog stoljeća i početkom novog milenija. U tom smislu, posebno vrijedi istaknuti kako je njezina retrospektiva Yes Yoko Ono, organizirana 2000. u njujorškoj galeriji japanskog instituta, godinu dana poslije izborila čuvenu nagradu američkih likovnih kritičara za najbolju likovnu izložbu postavljenu u New Yorku.

John Baldessari

Umjetnički govor i(li) igra

Već od sama početka svog paralelnog djelovanja kao predavača na kalifornijskom sveučilištu u San Diegu (1967) i nekonvencionalnog likovnog umjetnika, John Baldessari iskazivao je naglašenu sklonost lingvističkim propitivanjima umjetničke teorije i prakse. Pritom je, za razliku od većine smrtno ozbiljnih utemeljitelja konceptualne umjetnosti, iskazivao i smisao za humor, o čemu posebice uvjerljivo svjedoči platno nastalo 1967. na kojem je s pomoću šablona ispisan tekst: »Dvodimenzionalna površina bez ikakve artikulacije jalov je doživljaj.« Nadahnut Magritteom, Baldessari kombinira prikaze stakla i drva s natpisima »Staklo je staklo«, odnosno »Drvo je drvo« u kombinaciji s natpisom »Ali cigara je sjajan dim«, potkrijepljenim prikazom umjetnika koji puši cigaru. Višestrukost svojih interesa Baldessari je potvrdio povremenim preuzimanjem uloge kustosa, uključujući i sudjelovanje u postavu izložbe Magritte and Contemporary Art: The Treachery of Images (Magritte i suvremena umjetnost: nepostojanost predodžba), održane potkraj 2006. i početkom 2007. u County Museum of Art u Los Angelesu. Kontinuirana predavačka praksa nerijetko ga je navodila da sučeljavanjem fotografija čuvenih umjetničkih artefakata i kratkih priča dovodi u pitanje i gotovo ismijava temeljne postavke umjetničke teorije, što je neke tumače njegovih umjetničkih pothvata navelo da za njegovo stvaralaštvo predlože sintagmu story art (pripovjedačka umjetnost). Za izvođenje radova često se koristio pismoslikarima ili slikarima amaterima (čija je imena redovito ispisivao), a svoj je interes za umjetnički govor objašnjavao sličnošću s igrama u kojima se također izmjenjuju proizvoljna i zadana pravila.

Lingvistička istraživanja i žensko pismo

Dodjeljivanje priznanja Zlatni lav za životni umjetnički doprinos Yoko Ono i Johnu Baldessariju odluka je koja, osim priznanja tim nekonvencionalnim protagonistima konceptualne umjetnosti, zasigurno posjeduje još niz drugih šifriranih poruka. Sklon sam kao jednu od najvažnijih prepoznati kritiku tržišta umjetnina, koje redovito nije pouzdan pokazatelj povijesnih umjetničkih zasluga, nego seizmograf trenutačnih oscilacija ukusa i (po)modnih intelektualnih trendova. Upravo stoga taj pomalo neočekivan izbor, koji pravilno prepoznaje neke od ključnih sastavnica likovne prakse druge polovice 20. stoljeća – poput lingvističkih preispitivanja i ženskog pisma – valja pohvaliti kao još jednu potvrdu ambicije uprave Venecijanskog bijenala da takvim promišljenim odlukama učvrsti relevantnost najstarije i najslavnije međunarodne umjetničke smotre.

Darko Glavan