Slikar umjetničke dijaspore

Slikar umjetničke dijaspore

Monografska obrada pojedinih umjetnika u talijanskoj povijesti umjetnosti zauzima gotovo središnje mjesto. Nije, jasno, riječ jedino o analizi znamenitih umjetnika, nego i o razvrstavanju mnogobrojnih malih majstora, eklektika, epigona i sljedbenika, koji su u sjeni velikih stvarali djela koja nisu inovativna, ali su zanimljiva jer potvrđuju ne samo umjetničke vrijednosti, kanone i difuziju stila nego ukazuju na kulturnu slojevitost talijanskih društava, regionalne i urbane osobine i razlike, profinjenost naručitelja i kupaca koji su željeli posjedovati umjetnička djela. Upravo ti mali majstori daju osnovni ton slikarstvu u crkvama i zbirkama na hrvatskoj obali. U njima su sačuvana zaista brojna djela različitih talijanskih, u prvom redu mletačkih majstora; no rijetko se možemo susresti s remek-djelima i glasovitim majstorima. Redovito, riječ je o umjetnicima koji su poznati specijalistima, strpljivim istraživačima i connaisseurima koji na temelju vizualne osjetljivosti, izvježbana oka i radne discipline, mogu prepoznati likovne finese, slojevite osobine i povijesno značenje oltarnih slika, narativnih kompozicija, alegorija i portreta izloženih u crkvenim i svjetovnim prostorima.

Alegorija

Jedan takav slikar bio je i Antonio Domenico Triva (Reggio Emilia, 1626 – München, 1699), kojega se, neovisno o mjestu rođenja, može odrediti kao predstavnika mletačkoga slikarstva. U djetinjstvu je sigurno otvorenim očima gledao na slikarstvo srednje Italije, posebno na Guercina, ali je od prvoga spomena u Veneciji, 1642, utjecaj mletačke umjetnosti bio odlučan, podjednako utjecaj suvremenika (u prvom redu Pietra Liberija) i prethodnika (nezaobilazni Tizian i njegova baština u najširem značenju te riječi). Iz Venecije se, poput mnogih, preselio na sjever, točnije u München, gdje je, na poziv prinčevske obitelji Wittelsbach, djelovao od 1669. do smrti 1699. Tu je slikao za rezidencijalne prostore i crkve, s jasnom zadaćom da veliča i slavi bavarsku dinastiju u desetljećima njezina uspona. Triva je pripadao umjetničkoj dijaspori koja je iz sjeverne Italije širila u njemačke zemlje barokne stileme. U samu Münchenu borave i drugi Talijani (npr. Pietro Belotti i Francesco Rosa), dok se slike naručuju kod Pietra Liberija, Antonija Zanchija i Sebastijana Bombellija. Nije stoga čudno da se München, veoma često, definira kao najsjeverniji talijanski grad.

Nama je Triva doista zanimljiv jer se četiri njegove slike čuvaju u Hrvatskoj. Tri svetačka portreta (Antun Padovanski, Ivan Krstitelj, Sv. Osvald) izložena su u sakristiji crkve sv. Eufemije u Rovinju, dok je jedna alegorija bila u posjedu obitelji Ilić na Braču, a danas je u Kneževu dvoru u Dubrovniku.

U nedavno objavljenoj monografiji o slikaru koju je napisala Lucia Longo, profesorica sa sveučilišta u Trentu, detaljno je i temeljito priređena umjetnikova biografija, sastavljen katalog djela, protumačen umjetnički rukopis, utvrđeno povijesno mjesto, prepoznati utjecaji i uloga koju je Triva imao na relaciji Venecija – Bavarska u kasnim desetljećima Seicenta. Autorica je na temelju dosadašnjih istraživanja, sa zavidnim vlastitim ulogom i dobrim poznavanjem literature, inteligentno osvijetlila umjetničko djelovanje majstora koji je, poput mnogih, trbuhom za kruhom, preko Alpa, našao izglednije prilike i prepoznao široki prostor za afirmaciju vlastitoga stvaralačkog potencijala. Zanimljivo je da su sve Trivine slike u Hrvatsku dospjele u 19. stoljeću: rovinjske su kupljene za crkvu, dok je bračku Alegoriju, koja se u ukupnom umjetnikovu katalogu može odrediti kao jedno od najljepših djela, donijela kao dio dote Delfine Muzarelli kada se udala za dr. Petra Ilića 1853. godine.

Vrijedi se podsjetiti da će sličan put, iz Venecije u Njemačku, nakon Trive, poduzeti brojni Mlečani, poput G. B. Tiepola, A. Corradinija, G. A. Pellegrinija, B. Belotta: među njima bit će i slikar hrvatskih korijena, Federiko Benković, koji će između sjeverne Italije i južne Njemačke, u najboljim trenucima, stvoriti djela relevantna za europsku umjetnost 18. stoljeća.

Radoslav Tomić