Sadašnjost sjećanja

Sadašnjost sjećanja

Citirati je zamalo ekvivalentno sjećati se. Citirajući (lat. citare, pozvati) u misli pozivamo sjećanja, odnosno upamćenu prošlost koja svakim novim trenutkom postaje dijelom budućnosti.

Kako sam umjetnik Damir Sokić kaže u Malom manifestu (Hrvatski radio, Treći program, 1999): »Cijela povijest umjetnosti je ogromno skladište. Možemo ga zvati i pamćenje.«

Njegov umjetnički opus, baš stoga što odiše vremenom, posve je bezvremen.

Garcia i Gonzalez, 1982/2009.

Na umjetničkoj sceni taj je umjetnik prisutan od 70-ih godina prošloga stoljeća.

Citati tuđih umjetničkih djela provlače se cjelokupnim njegovim radom.

Ranih 80-ih aluzije na Chagalla i Maljeviča očigledne su u instalaciji Odmor na dači / Crvena konjica (1982). Nakon toga slijedi neogeofaza, čak i cijeli ambijent galerije Arterija biva dekoriran mondrianovskim geometrijskim motivima (1994).

Te ranije izložbe bile su naglašeno cjelovite, kao što je u katalogu netom završene izložbe Rauch macht frei postavljene u Gliptoteci HAZU napomenuo Zvonko Maković. Ovdje je, naprotiv, umjetnik izložio dvanaest zasebnih skulptura, asamblaža, instalacija. Ipak, one uvelike korespondiraju s prijašnjim djelom. Različitim citatima Sokić ne priziva samo određenoga umjetnika ili religiju, nego i sama sebe, pošto se u prošlosti uvelike referirao na ine. A s posljednjom izložbom još nekoliko kockica taloži sjećanje… Instalacija sastavljena od keramičkih pločica prilijepljenih na bijeli zid pod naslovom Osam crnih pravokutnika (2009) referencija je na suprematističku kompoziciju koju je Sokić već bio citirao. Spomenimo na primjer instalaciju Allahu ekber (2007), koja je bila postavljena na zid Galerije Bačva, Doma HDLU u Zagrebu. Ćilimi su također činili oblik Maljevičeve kompozicije. Sokić, moglo bi se reći, originalnu ideju zamrzava u vremenu mijenjajući joj materijal ili položaj, tako da je sadašnjost uvijek drukčije ista. Nadalje, spomenute prave tepihe sada izlaže u obliku isprinta na kartonu pod naslovom Ćaba (2009). Pravilno poredani oni vise na zidu ili su naslagani jedan na drugi tvoreći tako parafrazu Ćabe. Promjenom materijala i rasporeda tepih dobiva posve drukčiju konotaciju, u ovom slučaju asocijacije na Maljeviča nestaju.

Sokićev je opus poput skladišta u kojem umjetnik pomiče kockice, krugove itd., pridajući im nova značenja. Svaki u određenom trenutku posljednji rad kao da u sebi nosi zametak sljedećeg.

Spomenimo Crni pravokutnik i crveni krug (2008), čiji naslov ponovno kao da potječe iz vremena suprematizma, a sama instalacija naprotiv asocira na Duchampa ili Warhola. Riječ je, naime, o električnoj stolici na kojoj je metalni naslon u obliku crnog pravokutnika, a iznad njega nalazi se kružna električna žica crvenkaste boje.

Ubojita energija svijetli poput aureole i kao da bi mogla označavati prijelaznu granicu od grešnosti prema svjetlosti onoga svijeta. Može se shvatiti i kao kritika Svete Stolice. Prisutan je možda i Ilya Kabakov sa svojim neprisutnim figurama, a u električnoj aureoli možemo vidjeti i Sokićevu Maljevičevu Crvenu konjicu, koju je umjetnik 1982. parafrazirao svjetlećom električnom linijom. Svoj opus on povezuje i (električnom) energijom, konkretnim i neumjetničkim, ali za većinu ljudi zapravo sasvim metafizičkim. Kao da želi pokazati da je sva umjetnost ubojita energija, doista izlažući djelo koje je nekad moglo ubiti.

S druge strane, Sokić naglašava ono umjetno i trenutno u umjetnosti, čineći umjetnička djela ovisnima o električnoj energiji.

Asamblaž Jebanje (2004) sastoji se od čokoladne kocke koja nosi konstrukciju od više aluminijskih ploča, na vrhu koje se nalaze aluminijske bočice s erotskim scenama iz Kamasutre. Kada se uključe u struju, bočice se mehanički okreću. Ljudska bića svedena su na mehanizme, odnosno, moglo bi se reći i – na životinje.

Umjetnik kao da odbrojava vrijeme svojim djelima i taj moment se doslovno očituje u asamblažu Čekanje (2004) koji je sastavljen od električnog sata na kojem se ponovno nalazi čokoladni kubus. Čokolada se topi, ostaje samo vrijeme i prostor. I baš zato što njegova djela otkucavaju vrijeme, ona postaju bezvremena. Na licima osjećamo dahove dima i vjetra.

Naziv djela je Rauch macht frei (Dim oslobađa, 2008). Ponovno možemo pronaći aluzije na neo-plasticizam jer instalacija se sastoji od aluminijskog okvira koji je, moglo bi se reći, aluminijskim križem podijeljen na četiri pravokutnika praznoga prostora.

Javljaju se aluzije na oltarne slike, samo što su ovdje vidljivi jedino aluminijski okviri unutar kojih zrak je jedini motiv. Dim s upaljenih cigareta utaknutih u okvire slobodno lebdi prostorom kao da je simbol Uznesenja, iskupljenja ljudskoga bića. Prašina prašini, pepeo pepelu. Sloboda. Zaborav.

U Malom manifestu Sokić kaže: »I koliko mi god pljačkali to skladište i razvlačili, ono će ostati uvijek jednako puno. Zaborav ga puni.«

Umjetnost se rađa baš iz tog zaborava, iz nepovratno izgubljena dijela prošlosti za koji sadašnjost nema naziv koji bi unutar sebe nosio oblik. On je usukan u nekoj beskonačnoj živoj crnoj rupi, odnosno – crnom pravokutniku.

Neva Lukić