Retorika kao umijeće uvjeravanja

Retorika kao umijeće uvjeravanja

Ivo Pranjković

Nedavno je u izdanju agilne i vrlo dobro profilirane izdavačke kuće Disput objavljena izvanredna knjiga pod naslovom Povijest retorike od Grka do naših dana (Zagreb, 2008). Autori su knjige dvojica profesora retorike iz Bruxellesa (Michel Meyer i Benoît Timmermans) te jedan profesor filozofije iz Lisabona (Manuel Maria Carilho). Meyer, koji je jedan od najuglednijih retoričara današnjice, ujedno je i urednik knjige, a biblioteku Palimpsest u kojoj je knjiga objavljena uređuje kolega Krešimir Bagić, ponajbolji poznavatelj stilističke i retoričke problematike u nas. Knjiga je problemski i filozofijski uzorno utemeljena povijest retorike tijekom 2500 godina, sve od grčkih filozofa i retoričara Koraksa, Protagore i Gorgije iz 5. st. prije Krista do suvremenih retoričara Perelmana, Habermasa, Richardsa i spomenutoga Meyera.

Protagora

Polazište je pristupa retorici u knjizi dakako Aristotelovo retoričko učenje kojemu je u osnovi razlikovanje etosa kao govorničke dimenzije, patosa kao slušateljske dimenzije i logosa kao jezične dimenzije. Drugim riječima svaki govor pretpostavlja osobu koja govori, predmet o kojem se govori i sredstvo kojim se o njemu govori (tj. jezik) te osobu/osobe kojoj/kojima se govori. Autori stalno u cijeloj knjizi naglašavaju kako je sva ta tri elementa nužno stavljati na istu teorijsku i konceptualnu razinu kako bi retorika bila valjano zasnovana.

Ciceron

Autori se također vrlo često osvrću i na strukturu aristotelovskoga poimanja retorike koje (poimanje) u raznim epohama doživljava manje ili veće promjene i/ili razrade, a tu strukturu čine invencija (iznalaženje teme), dispozicija (raspoređivanje), elokucija (oblikovanje, sastavljanje) i akcija (izvedba).

Govori se opširno i o diferencijaciji govorničkih vrsta na političke, sudske i epideiktičke. U prvima je riječ o savjetovanju ili odvraćanju onoga koji odlučuje u skladu s kategorijama korisnosti ili opasnosti, druge su usmjerene na suca i/ili suce i pretpostavljaju kategorije pravde ili nepravde, a treće se odnose na prosuđivanje u smjeru lijepoga ili ružnoga.

Schopenhauer

U knjizi se govori i o odnosu retorike i drugih srodnih ili komplementarnih disciplina (dijalektike, lingvistike, poetike, stilistike, filozofije, estetike i sl.). Osobito se često raspravlja o odnosu između retorike i dijalektike koje se (discipline) preklapaju poput kružnica što se sijeku. Dijalektika kao svojevrsna intelektualna igra uključuje i retoriku, a retorika kao tehnika uvjerljiva govorenja sadrži i dijalektiku kao intelektualni instrument, odnosno kao umijeće argumentiranja. Za odnos između retorike i poetike svojstveno je to da se retorika bavi onim što jest, ali što može i ne biti ili što može biti i drukčije, a poetika se bavi onim što nije, ali bi moglo biti.

Od Platona do danas bilo je s vremena na vrijeme riječi i o svojevrsnoj dijabolizaciji retorike. Platon je naime omalovažavao retoriku smatrajući je formalnim znanjem koje ne omogućuje spoznaju. Osim toga on smatra da je govor umijeće laskanja, da u njemu ima isprazna oponašanja i izopačivanja stvarnosti te da retor mami ljudsku glupost hvatajući je u svoje zamke. Platon također tvrdi da retorika nije ni znanost ni umjetnost i uspoređuje je s kulinarskim umijećem, a Aristotel uzvraća da to doduše jest umijeće, vještina, ali vještina koja počiva na argumentiranju, i to ne samo u smislu korisnoga i valjanoga nego i u smislu pravednoga.

U rimskom razdoblju Ciceron je osobito ustrajavao na ciljevima govorničkoga umijeća: delectare (zabaviti), movere (ganuti) i docere (poučiti). Ciceron osim toga nastoji prevladati svojevrsni antagonizam između retorike i filozofije. On naime smatra da su te dvije discipline komplementarne u postupcima, a konvergentne u ciljevima. Naime bez filozofije nema elokventna čovjeka jer nitko o velikim i važnim stvarima ne može govoriti bez utemeljenja u filozofiji. Drugim riječima retorika nije samo umijeće govorenja nego i sposobnost argumentiranja i uvjeravanja.

Kvintilijan je pak najviše učinio na sistematizaciji dotadašnje retoričke tradicije. On retoriku definira kao bene dicendi scientia (znanost, umijeće dobra govorenja), govori o odnosu između teze i hipoteze, o razlikama između tzv. tehničkih i netehničkih dokaza, o komičnom, o stilu te o povezanosti retorike s filozofijom i kulturom. Posebno naglašava etički aspekt retorike smatrajući da ne može dobro govoriti čovjek koji sam nije dobar. Osim toga on izrazito detaljno razrađuje i retoričko učenje o tropima i figurama.

U ranom kršćanstvu, posebice u djelima Sv. Augustina, nastoje se pomiriti platonovska i ciceronovska retorika. Sv. Augustin naime kritizira retoriku, ali se i sam njome obilno služi u obrazovanju i obraćanju ljudi. U kršćanstvu govornik na neki način nestaje u sjedinjenju logosa i patosa, jer upravo to sjedinjenje, po mišljenju kršćanskih retoričara, filozofa i teologa, osigurava pristup Istini. Retorika, koja se u prvom redu poima kao ars praedicandi (umijeće propovijedanja), smatra se legitimnom kad joj je cilj kršćanska istina, a nelegitimnom kad se zbog pogrešaka ili ljudske gluposti taj uzvišeni cilj ignorira.

Govori se i o različitu shvaćanju retorike u protestanata i katolika. Protestantska se retorika svodi na svojevrsnu hermeneutiku (tumačenje). Ona odbacuje artificijelnost, a poziva na jednostavnost i prirodnost. Manje naglašava akciju (izvedbu), a više tumačenje (interpretatio). Nastoji (slušateljstvu) približiti izvornu i temeljnu namjeru svete riječi. U katolika je suprotno: teži se živu i uvjerljivu govoru, ali ne primarno zato da se protumači ili približi neka istina, nego ponajprije zato da se zajamči integritet i legitimitet tumača (tj. svećenika), a on će se zbog toga u govoru čuvati nedolične životi ili pretjerane uznositosti.

Novi status retorike u srednjem vijeku obilježen je pričom Marcijana Kapele iz 5. st. poslije Krista o vjenčanju Merkura i Filologije. U toj se priči naime prvi put susreće popis sedam slobodnih umijeća (septem artes liberales) oko kojih se strukturira cijelo srednjovjekovno kršćansko obrazovanje. Naime lijepu Filologiju Merkur uzima u nebo zato što je zapazio njezinu sklonost učenju. Na nebu se Filologija udaje za Merkura (koji je inače bog komunikacije i jezika) i za svadbeni dar dobiva sedam slobodnih umijeća, a to su gramatika, logika i dijalektika koje tvore trivium, te geometrija, aritmetika, astronomija i glazba koje tvore quadrivium. Taj brak Merkura i Filologije često se tumačio kao sjedinjenje elokvencije, govorništva sa znanošću, odnosno trivija s kvadrivijem.

U renesansi se razvija uvjerenje da Božja riječ nije jedino mjesto stvaralačke moći, nego da takvu moć posjeduje i ljudski jezik. Čovjek nije samo čitatelj, promatrač ili slušatelj Božje riječi i božanskih znakova nego i sam putem sposobnosti služenja jezikom postaje stvarateljem znakova i gospodarom njihove forme i sadržaja.

U 16. se stoljeću, između ostaloga, produbljuje proučavanje tropa i figura. Naime Kvintilijan, koji je najviše radio na razradi stilskih figura, razlikovao je čak dvanaest različitih vrsta tropa, a Ramus npr. u 16. stoljeću tvrdi da ima samo četiri tropa, tj. samo četiri osnovna načina promjene doslovnoga značenja riječi, i to metonimija kao premještanje uzroka na posljedicu, prelazak s glavnoga na sporedno, ironija kao prelazak neke stvari u svoju suprotnost, metafora kao usporedba i sinegdoha kao prelazak s cjeline na dio ili s dijela na cjelinu.

Za 17. stoljeće, stoljeće baroka i klasicizma, karakteristična je, između ostalih, i književno-retorička struja zvana konceptizam u kojemu kršćanska svijest pokazuje umijeće sugeriranja dvorskih skandala, isticanja moralne dekadencije i insinuiranja nemoralnih običaja. Ta retorika ima dakle izrazito političko usmjerenje.

Klasicistička retorika ustrajava na čistoći, jasnoći i sažetosti, zagovara poštovanje normi i prestiž jezika. U politički orijentiranoj retorici nije više na djelu uvjeravanje i/ili nagovaranje ni djelovanje na umove i srca, nego se u prvi plan ističe uljudnost, doličnost, a time vrlo često i održavanje državnoga poretka. Jedno od važnih retoričkih pravila postaje konformizam. U to se doba uočava i nevjerojatna moć jezika, koji je kadar povezivati suprotnosti, prevladavati i duboke razlike te reorganizirati ukupnost ljudske spoznaje.

Neki su i u to doba (npr. Thomas Hobbes) skeptični u odnosu na mogućnost integriranja retoričkoga patosa u racionalnost općenito. Hobbes, štoviše, smatra da je baš u retorici jedan od razloga što se ljudi međusobno sučeljavaju nasiljem. Obmana koju je u stanju proizvesti jezik zastrašuje ga, ali ga istodobno i zadivljuje.

Jezik kao svojevrsno susretište srca i uma bit će u središtu pozornosti i tijekom 18. stoljeća, kad se interes s retorike donekle premješta na književnost. Neki znanstvenici (kao npr. Diderot) ističu kako je jezik srca znatno raznovrsniji od jezika uma, pa da je zato vrlo teško iznaći jasna pravila njegove dijalektike. Oživljuje u to vrijeme i proučavanje tropa. S tim u vezi Giambatista Vico spaja zakone logosa s vremenom, pa uspostavlja novu logiku, tzv. logiku povijesti, u kojoj prijelaz s logosa na vrijeme osigurava upravo retorika kao znanost kojoj su svojstvene nestalnost i kontingencija. U vezi s tropima uočava se također da ironija (za razliku od metafore, metonimije i sinegdohe) nije u užem smislu riječi jezična pojavnost. Da bi iskazi tipa Baš je lukavo! dobili suprotno značenje, nužan je kontekst iz kojega zapravo saznajemo da govornik misli upravo suprotno od onoga što je rekao.

Za devetnaesto stoljeće karakteristično je svojevrsno devalviranje retorike, i to u korist povijesti i pjesništva (osobito u romantizmu). U političkom smislu retorika se katkada veže za ideologije starih režima, a neki romantičari (npr. Victor Hugo) čak ističu da je retorika umijeće dvoranina, vezano dakle za rojaliste.

Hermeneutički orijentirani filozofi i retoričari (npr. Schopenhauer) naglašavaju da je retorika umijeće kako uvijek biti u pravu i da govornik ne smije zanemariti nijednu strategiju koja vodi pobjedi. Kad primijeti da je protivnik nadmoćan, treba prijeći na područje osobnoga, pa i napadati, vrijeđati, biti grub i sl. Oni također naglašavaju kako je svaki govor figurativan, i to ne (samo) zato što se u njemu uvijek mijenja izvorno značenje, nego zato što nas udaljava od stečenih navika i time omogućuje slobodu i kreativnost.

U 20. stoljeću događa se prilično burna obnova retorike, koja se širi i na područja književne analize i psihoanalize, a ta je obnova zasnovana na činjenici da je primarna intelektualna značajka 20. stoljeća izrazita prevlast jezika i interesa za nj. Retorika osobito dominira u politici, ali vrlo naglašeno npr. i na području reklame. S obzirom na ulogu jezika nije nimalo neobično što većina retoričara u tom stoljeću privilegira logos (osobito npr. retoričar Perelman, koji definira retoriku kao proučavanje diskurzivnih tehnika zahvaljujući kojima se umovi priklanjaju podastrtim tezama).

Naglašava se također uloga pitanja u skladu s Aristotelovom tezom da se raspravlja samo o onome što je upitno. Zato se i govor odnosno tekst može shvatiti samo onda ako se shvati pitanje na koje je taj govor (tekst) odgovor. Neki od retoričara naglašavaju tezu da svaka retorika igra na identitete, ponekad čak s ciljem da podijeli ili suprotstavi, kakav je npr. slučaj s ratnom retorikom. U nekih retoričara u prvom je planu tzv. teorija argumentacije, često s elementima pragmatike, pa se npr. naglašava uloga tekstnih konektora u logosu kao elemenata koji signaliziraju implicitni odnos s odsutnom doslovnošću što je auditorij treba rekonstruirati.

Polazeći od spomenute teze da se retorika bavi pitanjima, zagonetkama, problematiziranjem, urednik Meyer osobito ustrajava na odnosu pitanje-odgovor, odnosno na tzv. problematološkoj interpretaciji i etosa i patosa i logosa. Govornik zapravo odgovorom ili „kvaziodgovorom“ briše ili otupljuje pitanje, a najvažnije sredstvo za to brisanje ili otupljivanje jesu stilske figure, osobito metafora jer se njezino doslovno značenje sámo isključuje i zahtijeva drukčije čitanje/razumijevanje. Na osnovi takvih teza on u zaključku poglavlja Suvremeno doba (i cijele knjige) nudi i prilično kompleksnu definiciju retorike prema kojoj je riječ o disciplini što pitanja smješta u ljudski, točnije u »intersubjektivni kontekst, u kojemu pojedinci komuniciraju i sukobljuju se oko njima važnih problema, u kojem se odigravaju njihova zbližavanja i udaljavanja, u kojemu se treba svidjeti i manipulirati, u kojemu dopuštamo da nas zavedu i, povrh svega, u kojemu nastojimo u to vjerovati«.

Na kraju ovu izvrsnu knjigu svesrdno preporučujem svima onima koje zanima retorička problematika s bilo kojega stajališta: povijesnoga, filozofskoga, lingvističkoga, estetičkoga, stilističkoga, književnoumjetničkoga, pragmatičnoga, ideološkoga, dijalektičkoga, ili s bilo kojega drugog. Svima će njima ova knjiga sasvim sigurno otvoriti nove vidike.