Pokondirena tikva

Pokondirena tikva

Ova živopisna metafora sigurno je još živa, vjerujem da još ima ljudi koji je razumiju, premda s razumijevanjem valja biti oprezan: ono što se meni čini itekako razumljivim, današnji – mahom mlađi – svijet više ne razumije (zacijelo vrijedi i obrat). Ovo što ću sada reći, nekima sam već otkrila, no više ne znam komu, pa ću prekršiti ono glasovito pravilo iz izvrsne TV serije Alo, alo (»Ovo govorim samo jednom«) i ponoviti jedan od brojnih primjera nerazumijevanja hrvatskoga jezika među izvornim govornicima. Jednima će to biti premijera, a drugima repriza. Upitani što znači ćarlijati, neki studenti kroatistike (!) odgovorili su da ćarlijati (ni pisanje č/ć nije baš sigurno) znači prati suđe čarlijem (!!!), deterdžentom za koji većina misli da je prozvan po (fonetiziranom) engleskom imenu Čarli (zašto?), a on je zapravo stvoren kao kratica – čar limuna. Slika limuna na tom deterdžentu takvima je vjerojatno još jedna nelogičnost u nizu nelogičnosti nas pretpotopnih, no ne zamaraju se oni takvim tricama i kučinama (valjda jednako nerazumljivima). Oni kojima izraz pokondirena tikva nije stran znaju i što on znači: to je umišljena osoba malograđanskoga načina života i shvaćanja, skorojević, a pokondiriti se znači pretvarati se da si nešto što nisi, svakako nešto bolje od onoga od čega si počeo, ukratko – to je neuspjelo nastojanje da prost čovjek postane gospodin. Ima naš narod na lageru mnogo vrlo duhovitih usporedbi za raznorazne situacije, ljude i pojave, pa tako i za ovakve skorojeviće: noga lička, cipela bečka. Nažalost, uvijek negdje puca po šavovima (baš kad najmanje treba).

No ako i znaju što izraz pokondirena tikva znači i kada ga je dobro upotrijebiti, ne vjerujem da znaju kako je izraz nastao. A nastao je sasvim »likovno« – zamišljenom slikom kondira izrađena od tikve. Ili ovako: trčala tikva za kondirom jer je željela biti poput njega, ali ga nije stigla. Tikva žarko želi biti kondir, ali joj to ne uspijeva. Ostaje i dalje tikva. No evo nove muke: što li je pak kondir? Kondir, kundir (Marulić, Zoranić, Baraković i dr.), kondijer (Dubrovnik, Vetranović, M. Držić, narodna pjesma) i kondit (Ston) znače vrč, krčag, pokal, pehar iz kojega se toči piće u čaše. Potječe od grč. kántharos, lat. cantharus, što je mogla biti trbušasta posuda za piće (ili čaša) s ručkama, ali i posuda za piće s trupom u obliku kaleža, s postoljem i dvjema visokim okomitim ručkama (kao u kretskoj kulturi). Hrvatski se takva posuda – kantharos – zove kondir. Osim posude iz koje se toči piće, kondir je u kršćanskim bazilikama bio i bazen s tekućom ili stajaćom vodom koji je služio za obično ili za obredno pranje, za osvježenje, ali i kao dekorativni motiv. Kasnije je poprimio simbolično značenje izvora života (fons vitae).

Ako u etimološkom rječniku tražite glagol pokondiriti se, uputit će vas na kantar i kantaru, što će mnoge zacijelo prije zbuniti nego im išta razjasniti. Kako bi se kantar uopće mogao uklopiti u to značenjsko polje? Jer kantar se i danas prepoznaje u prvom redu kao starinska željezna vaga. Budući da je kantar danas na tržnicama hrvatskih gradova već rijedak, vrijedi ga opisati. Ima dvije kuke: jednom se zakvači ono što se važe, a druga se drži u ruci. Između gornje i donje kuke nalazi se jezičac, od kojega je u stranu pružena šipka sa skalom koja bilježi težinu. Po toj pokretnoj šipki klizi obješena željezna kugla (»kantarsko jaje«), koja se miče lijevo i desno dok se jezičac ne umiri. Riječ kantar dolazi preko tur. kantar od ar.

qint.âr, a ovo pak od lat. centenarius (što znači stoti dio). No nije to i jedino značenje kantara. Osim vage, tako se zvala i mjera za obujam i masu, npr. turski kantar, oko 44 oke (1 oka = 4 litre po 100 grama, odnosno 1,283 kg), što je otprilike 56 kg, te mladi kantar (jeni) od 100 kg (evo i tu veze s latinskim centum, sto). Kad smo već pri vaganju, kantar se zvao i ured za vaganje, što kantar uvodi i u svijet administracije. Pristojba koja se plaćala za vaganje na kantaru zvala se kantarija (tur. kantariye), a kantara je bila metalna posuda u kojoj se kuha na ognjištu (kotlić, što bi ljudi uz more rekli bronzin). Malom promjenom penultime a>o dobili smo kantoricu, koja, doduše, zvuči kao žena marljivoga kantora (zborovođe, orguljaša i svega što se tiče glazbe u Katoličkoj i Protestantskoj crkvi, a u židovstvu to je predmolitelj i pjevač solist u sinagogi), no u Dubrovniku je kantorica bila nešto sasvim drugo – noćna posuda. Sjetimo se već opisana vrča s ručkama, pa nam se oblik trbušaste noćne posude neće više činiti tako dalekim.

Valja reći da kantar može i plivati (i to dobro), jer se tako u nas zove jedna riba koštunjača, kojoj je narodno ime izvedeno iz njezina latinskog imena – Spondyliosoma cantharus.

Koliko god ja pisala i pisala, znam da vam još nije jasno kakve veze imaju svi ti kantari, kondiri, kundiri, kondijeri i konditi s pokondirenim tikvama. Doduše, iz riječi pokondiren viri kondir, dakle nekakve veze ipak ima (i naravno da ima). Nigdje dosad nisam rekla od čega su sve te razne posude napravljene, no uz tolike druge materijale (razna stakla i sl.) malo je vjerojatno da bi kondir izrađen od tikve bio na nekoj cijeni. Naravno, kad pritisne žeđ, može se piti i iz šuplje osušene tikvice, ali to obično činimo kad drugih posuda za točenje i/ili pijenje nemamo pri ruci (tikvice za cug druga su priča). Pa kako bi obična tikva htjela biti kondir, otmjen vrč, tako bi i prosti ljudi silno željeli da ih smatraju finima. Očito ih ne resi ni neka pamet kad se tako ponašaju, pa im tikva kao sinonim za šuplju glavu izvrsno pristaje. A dopuna pokondirena govori još više.