Osrednji festival velike važnosti

Osrednji festival velike važnosti

Ono što svaki gledatelj osjeća prije gledanja filma o holokaustu uvijek je osjećaj nelagode, jer, iako zainteresiran temom, zna što ga čeka. Izlazeći iz kina neizbježno je potresen prizorima koji nažalost uopće nisu fikcija te nakon još jednoga takva filma u nevjerici i šoku razmišlja o fanatizmu, iracionalnoj mržnji i jezivu pokolju koji se dogodio u bliskoj nam povijesti. Upravo stoga tim filmovima pristupamo iz posve drukčijeg kuta, s velikom dozom poštovanja prema ubijenim žrtvama, preživjelim žrtvama koje zasigurno nose duboke ožiljke tog iskustva, kao i cijelom narodu koji je tijekom duge povijesne ere ispaštao zbog vjerskih i političkih razloga.

Kadar iz filma Posljednji vlak

Židovski filmski festival (Jewish Film Festival), iako se važnošću teme izdvaja od drugih filmskih festivala, koji u Hrvatskoj niču kao da je to kakav lukrativni biznis, filmskom ponudom kaska za konkurencijom. Naime, malen nas je broj filmova na tom festivalu ove godine oduševio ili barem ugodno iznenadio, vjerojatno zahvaljujući predsjedniku žirija i jednom od selektora, iskusnom Branku Lustigu. No umjesto velikoga broja filmova, više je pozornosti ipak trebalo usmjeriti na njihovu eventualnu umjetničku vrijednost.

Jedan od filmova koji je uistinu dojmljiv svakako je Posljednji vlak Dane Vavrove, koji prati skupinu Židova od trenutka uhićenja do njihova izvjesnoga kraja u koncentracijskom logoru. Tijekom posljednjih dana Drugoga svjetskog rata nacisti ih zatvaraju u stočne vagone koji voze u Auschwitz te ih više od polovice umire od žeđi. Reminiscencije iz dotadašnjih života nekoliko obitelji prekidaju tijek mučne sadašnjosti, čime je osim željena i psihološke karakterizacije, naglašena ideja o životu kojemu se žele vratiti. Dokumentarac Shosha Shlama Zid tišine ganutljiv je uradak o starijim muškarcima i ženama koji su preživjeli nezamisliv užas holokausta te su nakon toga bili hospitalizirani u izraelskim mentalnim institucijama više od trideset godina. Godine 1998. premješteni su u hostel, koji se čini poput uobičajenoga staračkog doma. Većina njih, kao što možemo zapaziti na tužnim licima, i dalje proživljava te događaje. Redatelj ulazi u dubinu odnosa majki i njihove danas odrasle djece koja ne mogu do njih prodrijeti, nego u običnim stvarima poput češljanja njihove kose ili lakiranja noktiju uspijevaju tek načeti topli obiteljski odnos koji nikad nisu mogli ostvariti.

Zaboravljeni izbjeglice Michaela Grynzspana dokumentarni je film o uništenju židovskih zajednica s Bliskog istoka, od kojih su neke postojale više od 2500 godina. Izbjeglice iz Egipta, Jemena, Libije, Iraka i Irana pripovijedaju o osobnim iskustvima, kao i bitnim povijesnim činjenicama svoga podjarmljenog naroda, zadržavajući se osobito na složenim odnosima s muslimanima. Film nam tumači položaj židovske populacije koja je u arapskim državama gotovo istrijebljena – s gotovo milijun članova na tek nekoliko tisuća.

Na ovogodišnjem festivalu, oko središnje teme stradanja Židova, bili su prikazani filmovi raznorazne motivike. Dokumentarni film Amita Gorena Rabbi Firer: razlog za sumnju prati rabina koji se već tridesetak godina bavi medicinom kao laik, no oboljeli mu se svejedno obraćaju moleći ga za drugo mišljenje. Taj dokumentarac, iako na trenutke sentimentalan, pomalo je zamorno ostvarenje.

Buba je film redatelja Yishaija Oriana i ujedno vlasnika starog automobila bube (Volkswagena), čiju je, ironično, proizvodnju „za narod“ nekoć bio naručio Adolf Hitler. Orian je također narator tog osobnog dokumentarca koji sa ženom iščekuje rođenje djeteta. Njegov mehaničar govori mu kako mu ljubljeni automobil neće izdržati još dugo, a supruga mu se žali kako je buba neprikladna za bebu. Silno želeći zadržati automobil za koji je sentimentalno vezan, Yishai odlazi na putovanje koje započinje susretom s prijašnjim vlasnicima bube, nastavlja prema Jordanu da bi obnovio stari auto i završava rođenjem njegova prvog djeteta. Tužna sjećanja prijašnjih vlasnika tog hipijevskog automobila poslužila su kao digresije redateljevoj osobnoj priči o vlastitom sazrijevanju. Film je tek simpatičan, autorefleksivan uradak, no ipak ništa više od toga.

Igrani film Mali izdajica Lynn Roth snimljen je prema romanu Amosa Oza Panther in the Basement. Radnja filma smještena je u Palestinu 1947, nekoliko mjeseci prije priznanja Izraela kao države. Proffy Liebowitz, glavni lik, inteligentan je dvanaestogodišnjak kojega tumači Ido Port, mladi glumac koji je zbog svoje neuvjerljivosti smanjio ukupan dojam o ionako osrednjem filmu. Proffy mašta o tome da se britanski okupatori što prije povuku iz njegove zemlje te zajedno s dvojicom prijatelja smišlja nestašne urote protiv Britanaca, da bi ga u zapletu radnje tijekom policijskog sata uhvatio britanski časnik, narednik Dunlop. Umjesto da ga uhiti, Dunlop ga odveze kući, i shvativši da je u dječaku pronašao zanimljiva i britka sugovornika, ubrzo se s njim sprijateljuje. No Proffy i ne naslućuje da bi ga prijatelji zbog toga mogli prijaviti gradskim vlastima, a njemu suditi zbog izdaje. On postaje mladi dalekovidni idealist koji, iako ne podnosi Britance okupatore, i dalje o svom prijatelju Britancu ima visoko mišljenje i gaji ljubav prema njemu kao prema ocu. Mladi izdajica naslov je koji bi se trebao naći u dječjem programu neke televizijske kuće prije negoli na kakvu festivalu.

Židovski filmski festival hvalevrijedan je događaj u Hrvatskoj, no njegovi organizatori ipak bi se trebali potruditi oko selekcije filmova, makar to značilo izostaviti poneke naslove i u prvi plan staviti vrednije radove. Senzibiliziranje javnosti za te teme od velike je važnosti, stoga se nadamo da će se u budućnosti festival više usmjeriti na ispunjavanje umjetničke, a ne samo društvene uloge koja se podrazumijeva…

Ana Srzić