Ograničenosti performativnog

Ograničenosti performativnog

Pokušaj demistifikacije lika i djela neke povijesne ličnosti nije lagana zadaća. Pogotovo ukoliko se krećete unutar umjetničke poetike koja će omogućiti radikalizaciju i tekstovnog i scenskog materijala, ali onemogućiti dalje poigravanje tim materijalom

Autorski projekt Senke Bulić, predstava Evita, premijerno je izveden u Zagrebačkom kazalištu mladih 17. svibnja u produkciji Kazališta Hotel Bulić. Očaranost Evom Peron, ženom argentinskoga diktatora Juana Perona, koja se od nepoznate glumice Eve Duarte uzdigla do nacionalnog simbola Santa Evite i koju su, nakon prerane smrti od karcinoma, balzamiranu izložili u prozirnu kovčegu, nije opčinila samo Senku Bulić. Evom Peron bili su opčinjeni i njezini sunarodnjaci, koji su je voljeli zbog emotivnih govora i humanitarnoga rada te socijalnog angažmana kojim je ublažavala loše političke poteze nacističkog simpatizera generala Perona. Njome je bio očaran i pisac Raul Damonte Botana, poznatiji po nadimku Copi, koji je zbog svojih drama morao iz Argentine pobjeći u Francusku, a čijim se tekstovima Senka Bulić koristi u svojoj predstavi.

Scena iz predstave Evita Peron

Pokušaj demistifikacije lika i djela neke povijesne ličnosti nije nimalo lagana zadaća. Ni u znanosti, ni u umjetnosti. Pogotovo ukoliko se – po vlastitu izboru – krećete unutar definirane umjetničke poetike koja će, doduše, omogućiti radikalizaciju i tekstovne i scenske građe, ali će – kao što je u predstavi Evita bio slučaj – onemogućiti dalje poigravanje i tekstovnim, ali i glumačkim, odnosno, izvođačkim materijalom. Zbog toga redateljičina izabrana (ili nametnuta) okvira mnoge scene predstave gube potencijalnu razornu satiričnu notu, ostaju izvođački nedorečene u smislu da žele biti ozbiljnije nego što jesu ili se u nekim trenucima čini da odmaku za kojim teže nedostaje čvrst stav.

Ipak, i Nina Violić i Jelena Miholjević iskoristile su redateljičin koncept za glumačko istraživanje u kojem su obje tražile granice svojih mogućnosti. Izvođači Darko Japelj, Miro Manojlović i Kristijan Beluhan u ovom projektu nastavili su svoju suradnju sa Senkom Bulić, na tragu želje za stvaranjem drugog i drukčijega kazališnog jezika, koji je u predstavi ostao na razini zanimljivog, ali ne i odveć inovativnog. Nina Violić u ulozi Eve Peron na samrti uspjela je spojiti nježnu preosjetljivost s iznimnom grubošću i vulgarnošću, a duboku ljubavnu čežnju uspjela je izjednačiti s otvorenim izražavanjem vlastite seksualnosti. O smrti i umiranju Eva Peron priča kao što bi netko govorio o vremenu i oblacima. Ponekad potpuno ravnodušno, a ponekad vrlo zainteresirano i oduševljeno, kao da je posljednji trenutak života nešto čemu se treba veseliti. Nina Violić slobodno se kreće tim gradacijama umiranja ostvarujući potreban odmak koji cjelinu čini ironičnom, a nerijetko i morbidno smiješnom i zabavnom. Tim više što su dijalozi, ostvareni kao sukobi među likovima u ulomcima dramskog materijala koji se nerijetko ritmično ponavljaju, isprekidani glazbenim brojevima kao svojevrsnim začinom ili glazbenom stankom. Iako povlače paralelu s plačljivim mjuziklom Tima Ricea, glazbeni su brojevi koreografirani, a ta koreografija pridonosi grotesknosti predstave. Ipak, u jednom se trenutku groteska počinje rastakati i postaje pretjerana, tako da – unatoč vrsnosti interpretacija Nine Violić i Jelene Miholjević (Evina majka) – gledatelj prestaje vjerovati u tragediju i prepušta se komediji. A onda, nažalost, do izražaja dolaze neusklađenosti između koncepta i izvedbe kao i potreba da se cjelokupni materijal redateljski revidira i pročisti kako bi ostala samo jedna dominanta. Ili tragedija ili groteska, a nikako istovremeno oboje. Treba spomenuti vrlo zanimljivu i funkcionalnu scenografiju Tomislava Ćurkovića, kao i glazbu Aleksandra Antića i Luke Barbića zato što ona prevladava predstavom. Iako predstava nedvojbeno zadržava pozornost gledatelja sve vrijeme trajanja, čini se, redateljičina namjera ipak nije bila da zabavi gledatelja, nego da ga – razaranjem snažnoga kulta ličnosti kakav je onaj Eve Peron – šokira i natjera na razmišljanje.

Lidija Zozoli