Nijemi i gluhi bič ponad glave

Nijemi i gluhi bič ponad glave

Vuletić ne voli kada dio čitača njegove poezije papagajski zaključuje: Aha, to je onaj koji je napisao izvrsnu, kultnu knjigu poezije Kad budem velik kao mrav, a čije je prvo izdanje izišlo davne 1977. Naime, on je od tada napisao desetak knjiga poezije, a da mu poetska vrijednost nikada nije dovedena u pitanje. To više govori o recepciji poezije u nas, koja se zaista malo čita. Još više čudi kada je riječ o najprevođenijem hrvatskom pjesniku koji je ujedno i plodan (ali i uspješan) romanopisac, njegova nedovoljna antologijska zastupljenost i uopće hrvatska književnokritička verifikacija. Ne može se reći da je imao većih problema u prošlom režimu (u kojem je i robijao) iako mu baš i nije bio odveć sklon. Prije će biti da je riječ o kontroverznom piscu (kao što je i cijela Bosna i Hercegovina) i osamljenom vuku. No on je svojim knjigama šezdesetih, sedamdesetih i početkom osamdesetih zaokupljao našu čitateljsku pozornost, a bome je znao uzburkati naše ustrašene i kolebljive strasti.

Ipak, ne bi se baš moglo reći da u Jugoslaviji nije bio kritički mažen i pažen, pa je o njemu pisao čitav registar eminentnih imena kao što su: Miodrag Bogičević, Midhad Begić, Risto Trifković, Antun Šoljan, Mak Dizdar, Branimir Bošnjak, Kasim Prohić, Enes Duraković, Zoran Glušćević, Mirko Marjanović, Vlatko Pavletić, Miroslav Šicel. Uglavnom, pisalo se da je riječ o autentičnom pjesniku koji je zamjenjivao pasivna stanja duha za unutrašnju prostornost, zatim da se izravno suočavao sa smrću, da se ne događa svaki dan da Europa upoznaje velikoga pjesnika (pariški Figaro), da se u njegovoj poeziji susrećemo s nekom prometejskom upornošću i prkosom, s nekim žrtvenim poimanjem individualnoga te da svojom besjedovnom poezijom želi razriješiti temeljna egzistencijalna pitanja. Iako blizak govornom izričaju, Vuletić je različit po formi, ponekad istrzana unutarnjeg ritma, harmonije i grča, to je forma koja prati muku govora i njegova smisla – što dokazuje i njegova posljednja knjiga pod naslovom Vražja igračka.

U prvom ciklusu ove knjige Teška (domaća) zadaća Vuletić započinje emotivnom naracijom: »U duboke noćne sate (a nikad ne znam koji je dan, koja je godina) pohode me često moji mrtvi.« Obraćajući se mrtvima on pokazuje da je čovjek bliže nebu, ali je istodobno dalje nego ikad od onoga što leži s druge strane. Komunikacija s mrtvima protječe bez otežnica, bez inhibicija i bez blasfemije, a tako će biti u većini pjesama. Figurativna relacija metafora – metonimija (smrt – studenac života) naznačuje da je riječ o zagonetnu pjesniku više nego zavodljivu. U pjesmi Blagoslov riječi on preuzima intonaciju i kolorit apokrifnih tekstova ili diskurs onog načina na koji su pisani stari anali i ljetopisi, ili napisi na stećcima: »U onaj dan, u onaj sat, u onaj kobni čas…«. Pjesma Oporuka o vukovima razlaže vrlo složen simbol vuka koji je uvijek u životnoj i smrtnoj konfrontaciji s čovjekom pa ga se tako i tumači. Kamen, vatra, voda i zemlja i dalje su Vuletićevi simbolični temeljci i već po tome on je moderni tradicionalist. Pjesma Kuća koja se zaključava sama od sebe neizbježno podsjeća na kuću jezika, na rađanje, odrastanje, vjenčanja i smrti.

U naše doba kada se u poeziji osjeća višak neznatnih stvari u ovog pjesnika sve poprima razmjere iskonskog i esencijalnog (pjesma Pošto cijeli svijet), u kojoj je, da bi iznjedrio mudrosnice, lapidaran i eliptičan, kao što je izrijek onoga koji želi jednom riječju iskazati cijeli svijet, onako hegelovski: »svjetski duh doseže najviši oblik samospoznaje u apsolutnom duhu«. Ciklus Bič ponad glave (tek neznatno neodređene pojmovnosti) poruku skriva u sebi, naime, cijela bi se pjesma mogla interpretirati jednom sintagmom koja proizlazi iz te pjesme: »Nijem je i gluh bič ponad glave«. Vuletić je pjesnik koji dokazuje vječnu starost svijeta, ali i neiscrpno pjevanje o njemu. On razara ruševine, ali sustavno gradi i upravlja osjećajima izopćena čovjeka. Osobni smisao udahnut će kaotičnom besmislu, usprkos smrti, kao arhetipsko otkriće, kao novi red stvari, iako, ograničene slobode. Elementarno postojanje poetski je impuls pjesnika koji i nadalje dobro pjeva o svijetu jednako kao što mu i nadalje dobro prkosi.

Sead Begović