Neumorna potraga za glazbenom baštinom

Neumorna potraga za glazbenom baštinom

Za svoju najnoviju knjigu o Francescu Sponga-Usperu Ennio Stipčević nagrađen je godišnjom nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za područje glazbene umjetnosti za 2008. Ta, kao i prethodna Stipčevićeva knjiga o Ivanu Lukačiću, dio su serije izdanja Muzičkoga informativnog centra o hrvatskim skladateljima na hrvatskom jeziku

Da nije bilo izrazite istraživačke znatiželje Dragana Plamenca, prvoga docenta za muzikologiju na zagrebačkome Sveučilištu, jedan od najvažnijih hrvatskih skladatelja, Ivan Lukačić, zasigurno bi ostao samo s jednom rečenicom u povijesti s kojom je, a čak i tada rijetko, bio zastupljen u ponekim leksikonima. Dogodilo bi se slično zasigurno i s drugim hrvatskim renesansnim i baroknim majstorima, jer da nije bilo Plamenčeve inicijative, koji je otkrio dotad nam nepoznate stranice hrvatske glazbene baštine i svojim sustavnim istraživanjem znatno utjecao na formiranje suvremene hrvatske muzikologije, ne bi mogao utrti put kojim je nakon njega krenuo Ennio Stipčević. Za najnoviju knjigu o Francescu Sponga-Usperu nagrađen je godišnjom nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za područje glazbene umjetnosti za 2008.

Stipčevićeva dvojezična (hrvatski i engleski) knjiga Francesco Sponga-Usper drugo je i izmijenjeno, odnosno dopunjeno, izdanje monografije o tom mletačkom glazbeniku podrijetlom iz Istre, o kojemu je prvu knjigu autor objavio 1990. Riječ je o izdanjima Muzičkog informativnog centra, a ovom novom serijom knjiga o hrvatskim skladateljima MIC je odlučio pokušati popuniti prazninu koja na domaćem tržištu vrlo jasno postoji u području, uvjetno rečeno, popularnije literature o hrvatskim skladateljima na hrvatskom jeziku. MIC je započeo seriju knjigom o Dori Pejačević akademkinje Koraljke Kos, nastavio Stipčevićevom knjigom o Ivanu Lukačiću i, sada, Francesu Sponga-Usperu, a u pripremi je istovrsna knjiga o Blagoju Bersi muzikologinje Ivane Kocelj.

No vratimo se Usperu i istaknimo da je između dvaju knjižnih izdanja prošlo gotovo dvadeset godina tijekom kojih su istraživanja donijela mnogo novih spoznaja o glazbenom životu u Veneciji. U Stipčevićeve ruke došao je i vrlo važan dokument o Usperovu krštenju. Mnoge izmjene i dopune razlog su da autor naglašava kako knjigu možemo prikladnije zvati novom, a ne drugim izdanjem.

Knjiga o Usperu ne samo da je vrijedno izdanje muzikološke literature nego i zanimljivo štivo za čitanje, koje se ne usredotočava na šture biografske i bibliografske činjenice, već čitatelju pred očima oživljava cjelokupan interdisciplinarni diskurs koji obavija ime i djelo Francesca Sponga-Uspera. Njegovi biografski podaci uklopljeni su u kontekst njemu susjednih i srodnih skladatelja, a svi oni, pak, u obzor vremena u kojemu su djelovali. S posebnim poglavljima o Istri i Veneciji, kao dvama ishodištima Usperove osobne povijesti, ali i povijesti mnogih glazbenika i umjetnika toga vremena iz čitavoga svijeta, kojima je Venecija u tom razdoblju bila prava trgovačka i kulturna meka. U tom smislu, Stipčevićeva knjiga o Usperu još je detaljnije raščlanjena negoli prethodna o Ivanu Lukačiću.

Iscrpan povijesni kontekst, koji uključuje i opću povijest i povijest glazbe, ali i povijest umjetnosti, Ennio Stipčević iskomponirao je u aktivan dijalog s čitateljem, prepun podataka, ali vješto oblikovanih da ni u jednome trenutku ne zamaraju čitateljsku svijest. Svaki novi paragraf, svaka nova rečenica, logikom postupnoga odvijanja raspleću povijesne niti, koje pozornu čitatelju otkrivaju nova obzorja. Obilježje je obiju knjiga, o Lukačiću i o Usperu, usredotočavanje na ključni dio glazbenoga opusa svakoga skladatelja. Posebno poglavlje Stipčević posvećuje Lukačićevoj jedinoj sačuvanoj i poznatoj zbirci moteta Sacrae cantiones (1620), znanstveno-muzikološkim pristupom ulazeći u njihovu strukturu te raščlanjujući i glazbeni i tekstualni dio. U slučaju Uspera riječ je o pet samostalnih opusa – Ricercari et arie francesi (1595), Madrigali a cinque voci (1604), Messa e salmi (1614), Compositioni armoniche (1619) i Salmi vespertini (1627). Ipak, nije tu riječ o kakvim suhoparnim glazbenim analizama, nego o živomu tekstu koji na jednako pristupačan i atraktivan, a iznad svega stručan, način progovara i upućenomu i neupućenomu čitatelju, i stručnjaku i laiku.

Upravo zato obje Stipčevićeve knjige postižu razinu diskursa koji, jednostavno rečeno, svakoga može nešto poučiti. Takvim načinom obrade građe i pisanja, uz usporedan dvojezičan tijek izlaganja, omogućena je nova percepcija i recepcija hrvatske ranobarokne umjetnosti na svjetskoj glazbenoj razini.

Mirta Špoljarić