Nestajanje svjetova ili tegobno iskupljenje poezijom

Nestajanje svjetova ili tegobno iskupljenje poezijom

Čitajući zanimljivu studiju Branka Maleša Ohlađeno sabiranje rasutoga i ljubav za Malo kao pogovor novoj knjizi pjesama Branimira Bošnjaka Svrhe malih stvari, ne mogu se oteti dojmu da poezija, kad to jest, nije samo »kombinacija egzistencijalističkog naslijeđa i dekonstrukcijsko ljuštenje naslaga svekoliko petrificirana, tuđeg i neosjetljivog svijeta« (Branko Maleš), nego da je ona, poezija, osebujni govor duhovnosti što je definitivno načeta Svijetom koji svojim kontrapunktom netransparentnosti i nekomunikativnosti otuđuje osobnost, pojedinca – čovjeka, uvlačeći ga u korozivnost globalističke svakodnevice koja, mogli bismo reći, licemjerno nudi svekolike nadomjeske i potrošne ekvivalente za mladost i dugovječnost.

U svemu tom neopromidžbenom i neokonzumističkom, pomalo divljem srljanju za tzv. glamuroznim feštama i red carpetima, mora li pjesnik podleći rezignaciji i apatiji? To je pitanje koje se neopozivo postavlja u svim apsurdnim preobrazbama Svijeta. Možda odgovor nije samo u poetsko-humanom definiranju svekolikih manifestacija ružnog i zlog, banalnog i lažnog, neetičnog i animalnog:

»Htio sam zavoditi svijet kako bih i sam / zaveden i neranjiv stigao do samih granica / s kojih oko vidi i smrt i kruh / i osjeća glad koju ne utažuju…« (Među očima koje su sve vidjele).

Odgovor bismo možda mogli potražiti u tzv. ironijskom odmaku, koji je u ovoj poeziji na granici buntovništva i optužbe. Ironija se ovdje isprepleće sa sarkazmom, koji se uzdiže do apsurda. A onda i apatija rezignira i povlači se pred moralnim dvojbama:

»Bogata trpeza i za njom sito mnoštvo / Glad i nije stvarna / Nije dio sudbine / Prije sramotna bolest / Koje se svi stide / Toliki jednostavno umiru / Dok se za gladne traži lijeka« (Toliko bogatstva).

Čini se čitatelju da Bošnjakova poezija suočena s izopačenostima svijeta koje su svojevrstan circulus vitiosus, troši svoj oduhovljeni entuzijazam u uzaludnoj žudnji za himeričkom Arkadijom. Nešto je nepovratno nestalo iz poetskog i ljudskog vidokruga, nešto ustrajno nestaje. Neki su svjetovi dio prošlosti u sadašnjosti koja im se žestoko opire:

»Ponor nad kojim se nagnulo lice / toliki je da u njega ne stane moje srce / bezbroj sitnih svjetova na čekanju je / oko ih ne može ni pogledati…« (Oko nas pouzdana varka).

Možda bi upravo ti sitni svjetovi mogli opstati u suzdržanosti svojih jednostavnih želja u koje pjesnik nastoji uklopiti i – ljubav, ali i ona je podložna trošenju i preobražava zanos u »vrijeme strpano u naprstak« (Sve vrijeme), u pamćenje sna, u odljuštenu Ljubav s tijela »koje / golo stoji i hoće progovoriti / grlom koje još nikoga nije dozvalo«. (Rastava povijesti).

Kritičar Branko Maleš, i sam pjesnik, s pravom naslućuje da će kraci globalističke hobotnice jednoga dana »napasti i skromno polje pojedinčeve oaze Maloga«.

Zbog takvih poetskih referencija Bošnjakova je poezija trpka i nepomireno kritična, na rubu grotesknih slika koje ukazuju na destruktivne besmislenosti Svijeta što se bez zazora i mučnih dvojbi definitivno klanja moći:

»…Gotovo čitav svijet na dlanu / Nudi ti svoju neuništivu snagu / A dlan nepogrešivo osjeća i vidi / Vidi sve do dvora i diktatora / Do zla i dobra i njihova ljubavna hropca / Do onih koji će vladati / Tvojom tek stečenom slobodom / Kriv si za smrt i za život i moraš se iskupiti…« (Slobodan za pisanje)

Tako se i pjesnik Branimir Bošnjak u svojoj osebujnoj knjizi Svrhe malih stvari tegobno iskupljuje – poezijom.

Ljerka Car Matutinović