Narativna figurativnost

Narativna figurativnost

Izložba Slikorezbarine Nene Mikulića nastavak je već poznata likovnog scenarija. Razlika je jedino što, iako po obrazovanju akademski slikar, ovaj put Mikulić predstavlja rukom izvedene i obojene skulpture.

I to kakve skulpture!

Odvest ću te na vjenčanje

Rekli bismo da su one nastale procesom materijalizacije svijeta ranijeg umjetnikova iskustva. Taj novi trodimenzionalni svijet čista je i logična posljedica crtanja karikatura i ilustracija. Mikulićeve živopisne, individualizirane figure portreti su prostodušnih stanovnika dalmatinskih sela i gradova, kako onih uz more, tako i onih iza brda: brkati mornari, turisti, težaci, žene. Oni nam izgledom, odjećom i postavljeni u određeni kontekst otkrivaju umjetnikovo podrijetlo, kako ono osobno, tako i profesionalno. Iako taj svijet možda više pripada prošlosti nego sadašnjosti, čini se da mu se umjetnik podsmjehuje, da ga ironizira i da to uspješno prikriva dosjetkom. Dubljim promatranjem prepoznat ćemo ipak Mikulićevu iskrenu simpatiju za te likove, osjetit ćemo neku diskretnu, emocionalnu toplinu skrivenu pod maskom kritike i grubosti.

Mikulićevi su oblici pročišćeni, stilski reducirani, jasni i jednostavni, jer je i samo nadahnuće izraslo iz svakodnevice koja se katkad čini poput snoviđenja: nevjerojatna, nadrealna. Ipak pristajemo biti sugovornici Mikulićevim ljudima i uživamo u komunikaciji s tim gotovo nestvarnim svijetom.

Neki će kritičari u Mikulićevomu radu dijagnosticirati neposlušnost u prihvaćanju konvencionalnog, odstupanje i nedosljednost u praćenju umjetničkih trendova. Možda će mu pripisati pripadnost pravcu art bruta. Iako su sljedbenici ovoga pravca, za razliku od Mikulića, bili društveni autsajderi i bez obrazovanja, sličnost im je u osobnom i posve neprilagođenu likovnom jeziku (smijem li reći primitivnom?). I Mikulić, kao i oni, izbjegava uobičajene standarde lijepoga, pa i pristojnog i dopuštenog. U prikazu ljudskoga tijela ne zanimaju ga arhetipovi (ženstvenost, senzualnost, muževnost), autor samouvjereno i hrabro prikazuje ljudsko tijelo realno, odnosno nesavršeno i nezgrapno. Pritom i sam uživa u likovnoj intrigi i provokaciji.

U kiparstvu Mikulić teži narativnosti, likove obogaćuje psihologijom, gradi im karaktere. Njegove vitalne figurativne kompozicije nastale su metodama istraživanja, traganja i analitičkog promatranja i zato su umjetniku podjednako važni oblici i njihova dinamika, koliko i interpretacija sadržaja.

Takav smo nekonvencionalni pristup (i stilski i tematski) već otkrili u Vaska Lipovca i Voje Radoičića, primjerice. No svestrana, lucidna produkcija začudnih Mikulićevih slika i skulptura uvijek nas iznova iznenađuje strasnom silinom, svojim intenzitetom i zaigranošću, osvaja nas vedrim, infantilnim pozitivizmom.

Vanja Škrobica