Nagrade

Andrija Tunjić

Protekli mjesec u nas nije bio samo mjesec lokalnih izbora u kojima su pobijedili svi, nego je bio i mjesec nagrađivanja u kojem rijetko tko nije dobio kakvu nagradu. Po broju nagrada i nagrađenih Hrvati su najgenijalniji narod na svijetu. Nitko nam ravan nije. Svijet je mačji kašalj prema hrvatskoj genijalnosti. Naravno, u namještanju nagrada. Više i nije važno kako se zovu, važno je da su nagrade. Samo te nove često nisu poznate po kredibilitetu koliko po obezvređivanju starijih i nekada uglednih nagrada.

Nekada, kada bi netko dobio nagradu, značilo je da je doista učinio nešto vrijedno, da je ušao u panteon hrvatskih besmrtnika. Danas više nije tako. Danas je važnije kako se kandidat za laureata zove nego je li stvorio iznimno djelo. Stigli smo dotle da mnogi umjetnici koji drže do sebe često misle kako je bolje ne dobiti neku nagradu. Jedan je kazalištarac prije koju godinu u novinama izjavio da ga ne zanimaju nagrade koje se dijele po principu svakome ponešto. Jer, sve je očitije da su nam nagrade i nagrađeni ponajčešće isto društvo, isti klan, ista poetika, isti svjetonazor, ista ideološka matrica...

Jedan doista kvalitetan i cijenjen književnik pripovijedao mi je, doduše s kajanjem, kako je sudjelovao u „namještanju“ književne nagrade gospođi koja je, pokazalo se poslije, nagradu dobila za očit plagijat. U postmoderni sve je dopušteno, bio je njegov odgovor na moje pitanje kako se to moglo dogoditi. I jedan pjesnik ispričao mi je nešto što ilustrira kakvi su uglednici koji u nas dodjeljuju nagrade. Bio sam u žiriju, priča on, u kojem je bio akademik N. koji je svim silama bio protiv toga da se nagradi djelo jednog pisca, a da djelo nije pročitao. Sam je priznao da djelo nije pročitao!

Pritisci da se dobije ili ne dobije nagrada postali su legalna i normalna pojava. Kao i napadi na člana žirija koji inzistira na kvaliteti, što se dogodilo Krešimiru Nemecu. Sukob interesa također više nije problem, nego je problem ako ga nema. Nezamislivo je primjerice za člana žirija, inače zaposlenika neke izdavačke kuće ili ustanove, da ne navija za svojega gazdu koji je kandidat za neku od naših „uglednih“ nagrada. Sve češće žiriji nam više nisu žiriji, nego ista klapa koja ide iz žirija u žiri. Dogurali smo dotle da članovi žirija sebi pripreme teren za nagradu, a onda iziđu iz njega. Prošle godine tako je podijeljena Vjesnikova književna nagrada Ivan Goran Kovačić.

U kuloarima, koji ne moraju biti ništa do mjesto trača, priča se da je ove godine preko veza dodijeljeno više nagrada. Osim jedne, koju je navodno trebao dobiti ugledni književnik i enciklopedist, a nije je dobio jer mu je „smjestio“ drugi „enciklopedist“. No tako nije samo kada je riječ o književnim nagradama.

Recimo u novinarstvu rijetko nagrade dobivaju vrsni novinari. Malo ih je koji dugo žive, kao Žarko Susić, koji je nagradu dobio u devedeset i nekoj godini. Ali zato ih dobivaju novinarski početnici koji su napisali kakav tekstuljak, ili su napravili kakav razgovorčić u zatvoru ili pak izmislili kakav senzacionalistički intervju. Nikomu nije bitno što članke takvih laureata nitko više neće čitati. Oni su dobili nagrade pa neka ih se sjeća tko je možda upamtio kako izgledaju.

Za kraj, evo jedne anegdote, koja zorno ilustrira koliko naše nagrade vrijede. Dobio mladi glumac nagradu i sav sretan došao zahvaliti predsjedniku žirija. Hvala vam što ste prepoznali kvalitetu toga što sam napravio, kaže on. Gleda ga predsjednik žirija u čudu i odgovara: Nismo mi tebi dali nagradu zato što si najbolji, nego da zajebemo onoga koji je bio najbolji.