Iznenada, sasvim izbliza

Iznenada, sasvim izbliza

Ne znam što me tada više očaralo: Fulvio Tomizza kao mudar čovjek blaga srca, ili pak njegovi tekstovi jedri od slatkogorka života.

Prohujalo je trideset godina od našega prvoga susreta u Momikiji, jednoga vrelog kolovoškog dana 1979, prije podne. »Ovo je moja villeggiatura«, rekao je pokazujući s iskrenom radosti svoje šljive i svoje loze, i svoju njivu pod zelenom djetelinom. Ponosio se težačkim radom, hvatao pregršti crljenice, otkrivao žuljevite dlanove dok je rukom pokazivao na zapad. »Vidiš li onu krišku mora? Ovako su je vidjeli moji preci prije četiri stoljeća, kad su se ovdje zaustavili.« Zatim me uveo u kužinu i pohvalio se slikom djeda na biciklu: »Prava ljudina, prvi se vozio istarskim stazama, između graža, u ono blaženo vrijeme, a ljudi mislili da je na konju.«

Prolazile su godine, Tomizza je nizao romane, ja sam ih prevodio. Često smo se sastajali, ali samo ljeti kad sam ljetovao u Poreču. Dolazio sam u Momikiju podvečer s Dunjom, čekao me je Fulvio s Laurom. I vodili smo beskrajne razgovore pod pergolom, o svemu i svačemu, uz pršut i vino. Ali nikada nismo raspravljali o njegovim djelima, to smo ostavljali za susrete nasamo. Međutim, takvih susreta nije bilo, kao da smo ih obojica izbjegavali.

Fulvio je do tada bio pobrao tolike nagrade, proslavio se po svijetu, ime mu se svrstalo među prvake talijanske proze. Drago mi je bilo slušati o njegovim uspjesima, veselio sam im se kao da su moji, i nisu mi zapravo bile potrebne takve potvrde njegove veličine. Znao sam jako dobro koliko vrijedi ono što napiše, znao sam da nijedna njegova riječ nije slučajna, nego da svaka dolazi kao nekakva pobjednica između više suparnica koje se žestoko natječu za mjesto u njegovoj rečenici.

Počujmo jednu takvu rečenicu iz Prve knjige romana Zlo dolazi sa sjevera:

»Zbog jedne žene kakva je bila Giulia, tada devetnaesto-godišnjakinja i neokaljana udovica od petnaeste godine, koju je opjevao Ariosto i naslikao Tiziano, koja će poslije umaknuti da je ne zarobe gusari što su žudjeli da je da-ruju svome sultanu (spasio ju je sluga koji ju je polunagu odnio na konju u neku pećinu, a ona će poslije narediti da ga smaknu), zbog jedne gospođe na takvu glasu mogla se izgubiti pamet a možda i život: jedan učeni i pobožni čovjek, koji ju je već tada posjećivao i k tome zalazio na rimski dvor, Firentinac Pietro Carnesecchi, željet će tridesetak godina kasnije umrijeti pokraj nje u molitvi.«

Koliko li divnih, rijetkih, sočnih, neobičnih, iznenađujućih riječi koje je Tomizza morao dugo i strpljivo birati, vagati, mjeriti, glačati, ugrađivati!

Ali takve riječi zadaju puno glavobolje onomu tko ih prevodi na druge jezike. Mnoge sam talijanske knjige pohrvatio, s mnogim sam autorima muku mučio domišljajući se kako naći hrvatske ekvivalente za pojedine talijanske riječi, ali nitko me nije više izmorio listanjem rječnika od moga prijatelja Fulvija. Htio sam mu to i reći, ne znajući hoću li ga time pohvaliti ili pokuditi, ali nisam nalazio zgodna trenutka.

Kadli jednoga jutra put me nanese od Buja prema Umagu, pa pomislih: Zašto ne bih posjetio Tomizzu da napokon budemo sami pri danjem svjetlu? Zatekao sam ga u jutarnjem poslu koji nije trpio smetnje. Ipak mi se obradovao i rekao: »Ah ti si, Mate! Dođi, dođi, da ti pokažem svoj studio i biblioteku.«

Uveo me u gospodarsku kućicu gdje se nekada držalo poljodjelsko oruđe, i vino, možda i blago. Goli zidovi, krov bez stropa, nema struje. Prostorija je grubim daskama bila podijeljena vodoravno: dolje neke bačve i demižonke, gore stolić i stolac. Zdesna prozorčić, slijeva niša u zidu s voštanicom i šibicama. Na stoliću samo dva-tri lista papira i nalivpero. I debela knjiga: Fernando Palazzi, Dizionario della lingua italiana.

»Ovo je jedini priručnik kojim se služim. Dragocjen mi je, sve je u njemu, najbolji rječnik sinonima. Ako ga nemaš, preporučujem ti da ga nabaviš što prije.«

Nisam bio uvjeren da bi mi Palazzi znatno pomogao pri prevođenju, ali tada se sjetih kako ne volim neke talijanske riječi, ne znajući ni sam zbog čega. Među njima napose mi je odbojan bio izraz a bruciapelo koji mi do danas nije prirodno „legao“, iako znam da znači sasvim izbliza, te preneseno iznenada. Bilo mi je krivo i žao svaki put kad sam ga sreo na Fulviovim stranicama, činilo mi se da ta riječ zbog svoga podrijetla nije dostojna njegove plemenite rečenice, i to sam mu rekao.

»Ma come«, kazao je Fulvio i pogledao me kao nikada prije. U njegovu pomalo tužnu pogledu miješalo se čuđenje i razočaranje. Našao se odjednom u neprilici, pa je otvorio Palazzija i nastavio: »Ecco qua: bruciapelo nella locuzione avverbiale a bruciapelo, vicinissimo, detto di arme da fuoco che spara contro alcuno, quasi toccando con la canna || figuratamente alla sprovvista, impensatamente.«

Zadržao sam se još neko vrijeme, Tomizza mi je pričao kako u toj pustinjačkoj klijeti provede cijelo prijepodne da bi iz sebe iscijedio možda jednu stranicu teksta, kako piše minijaturnim rukopisom pa katkada ni sam ne zna odgonetnuti što je napisao itd. Ali onaj spomenuti izraz stalno je lebdio u zraku, barem sam ga ja osjećao kao nepodnošljiv pritisak, pa sam se uskoro oprostio i otišao. Naravno, nikada više nismo spomenuli taj nesretni a bruciapelo, kao da se među nama nije ni dogodio. Ali sve mi se čini da ga nakon toga susreta nisam više vidio u njegovim tekstovima.

Danas, kad ove uspomene raspretavam ispod pepela života koji me vodio od nemila do nedraga, žalim što tada nisam bio oprezniji sa svojim bezazlenim prijateljem, i one me riječi bole, samo što sada ne prže dlaku na koži, nego meso u dubini srca.

Mate Maras