Glumačka predstava

Glumačka predstava

Umjesto tipova koji su sve prisutniji u našim obezličenim predstavama glumci su u ovoj predstavi dohvatili poželjne trenutke

Život koji živimo, „bogat“ bešćutnostima, nebrigom za bližnjega, pohlepom za materijalnim, toliko je predvidljiv da svako iznenađenje i nije iznenađenje, nego očekivanost kao posljedica svega toga. U dosadi koja više nije strah od promjene, nego upravo posljedica brzih i predvidljivih promjena, čovjek traži razloga življenju koje će barem na trenutak biti zanimljivo, koje će barem na trenutak promijeniti ustaljeni ritam života. Da bi nekako „preživio“, čovjek današnjice spreman je na sve, pa i na ismijavanje smisla svojega postojanja, spreman je odreći se svake ljudskosti, spreman je ponižavati i lagati i pritom tvrditi da radi dobro, spreman je negirati sve vrijednosti kako bi mu život bio zabava, a ne odgovornost. Upravo time bavi se Francis Veber, francuski pisac i redatelj, u komediji Budala za večeru, koju je preveo Vladimir Gerić, a premijerno je izvedena 21. svibnja u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Joška Juvančića.

Scena iz predstave Budala za večeru

Budala za večeru komedija je u kojoj sve počinje iz dosade, koja je rezultat bahatosti i hedonizma. Bogati pariški izdavač Pierre Brochant i njegovi isto tako bogati prijatelji nadmeću se u tome kako na večeru koju organiziraju svake srijede dovesti jednu budalu – nekog naivčinu i prostodušnika kojem će se podsmjehivati što će ih zabaviti. Pierre, kojega je ukliještilo u leđima, uoči jedne srijede pozove budalu da provjeri je li dostojan sprdnje. To se nikako ne sviđa njegovoj mladoj supruzi Christine, koju je preoteo od prijatelja, i koja od muža traži da tu večer odustane od te navike i večer posveti njoj. Nakon što je nezadovoljna supruga izišla u grad, stiže budala – François Pignon, koji radi u ministarstvu financija i manijakalno od šibica gradi makete poznatih svjetskih građevina, o kojima je kadar satima zaneseno pričati.

Dok Pierre „testira“ budalu, supruga mu telefonski priopćava da ga napušta. Pignon to čuje i počne govoriti o svojoj supruzi koja ga je također napustila prije dvije godine otišavši s najboljim prijateljem. Od tog časa neprestance se smjenjuju zapleti i iznenađenja, ali i strah da će se Christine prvo vratiti prijatelju od kojega ju je preoteo, a kada se to ne obistini, da će završiti u krevetu trećega, bogatog izdavača i velikog ženskara Meneauxa. Da bi nekako to spriječili, traže ljubavno gnijezdo, garsonijeru tog izdavača, u čemu im pomaže Pignonov prijatelj, odveć savjestan porezni inspektor Cogna, čija žena završi u Meneauxovu krevetu. Ali tu nije kraj jer će se tek na kraju saznati tko je zapravo prava budala.

Komedija je puna zapleta, obrata i iznenađenja, što je redatelj Juvančić odlično prepoznao te vješto pretočio u životne situacije i karaktere koji publici nude predstavu punu smijeha. Rastvorio je, i kao na pladnju ponudio, slabosti i vrline današnjega života: glupost i dobrotu, ljubomoru i ljubav, taštinu i suosjećanje, lakomislenost i odanost, koje često više ne prepoznajemo u potpunom njihovu značenju iako su jednako prisutne, bolne i smiješne kao u Moličreovo doba.

Poznat kao redatelj koji odlično vodi glumce, Juvančić i ovaj put potvrđuje svoje umijeće. U našem današnjem teatru, koji se svim silama napreže biti moderan – kako u artikulaciji i nerazgovijetnosti izražavanja misli, a osobito u soptanju, ritanju, vrištanju, prenemaganju, a sve bez razloga – bilo je užitak gledati kako je svaki glumac u Juvančićevoj predstavi točan, uvjerljiv i siguran u: pokretu, intonaciji, gesti i grimasi, kako je odigrana uloga, i kada nije osobita, dramaturški pomno razrađena i skladno ukomponirana u predstavu.

Umjesto tipova koji su sve prisutniji u našim obezličenim predstavama glumci su u ovoj predstavi dohvatili poželjne trenutke. Nema u njihovoj igri ni manire niti preigranosti, sve je podređeno ulozi, glumac je sav predan glumačkom umijeću, što je u našim teatrima veoma rijetka pojava.

Dominira Draško Zidar, kao François Pignon, koji u svakom trenutku nudi cijelu skalu osjećaja i veliki registar glasovnih modulacija te mnoštvo precizno dorađenih gesta kojima prezentira naivnog, dobroćudnog i iskrenog „budalu“. Njegov Pignon svojim postupcima živcira i iznenađuje, očarava i izluđuje, a svojom potrebom da bude na usluzi svima i ne može biti ništa do predmet poruge.

Goran Grgić, kao Pierre, promišljenom i istančanom igrom drži konce predstave, ritmički je gradi i usmjerava dajući na pravim mjestima točne poticaje partnerima i ansamblu. Nije to Grgić predan maniri, nego je partner koji se ne štedi niti kalkulira, koji podastire cijeloga sebe kako bi dao pravi šlagvort. I on i Zidar, iako različiti, čine cjelovitu sliku sastavljenu od detalja koji u svakom trenutku tvore mnoštvo nijansi i nude doista zavidnu moć suigre. Zorno pokazuju da je suigra na korist obojici.

Mira Perić Kraljik, kao nimfomanka i nesretna Marlčne, našla je pravu mjeru da se uklopi i pronađe sebi prostor u igri Zidara i Grgića. I pojava Milenka Ognjenovića (Cogne) itekako je uvjerljiva u svojoj odanosti poslu koji mu je važniji i od činjenice da ga žena vara. Mlada Ivana Soldo (Christine), iako bez dovoljno iskustva, uklopila se pojavom i željom, ali ne i glasom, u suigru dvojice glavnih aktera. Mario Rade svojom rezerviranošću dobro je dočarao lik Leblanca, koji je u dvojbi da li pomoći prijatelju koji mu je oteo ženu ili ga pustiti da pati i napokon spozna muku koju je sam prošao. Prinos predstavi dao je i Vlaho Ljutić, glumeći glasom Meneauxa.

Andrija Tunjić