Genocidni zločin staljinizma

Genocidni zločin staljinizma

Boris Graljuk

Potkraj prošle godine tiskan je zbornik radova – knjiga o genocidnom zločinu totalitarnoga boljševičkostaljinističkog režima u Ukrajini 1932–1933, koju je priredio ukrajinist Jevgenij Paščenko. Knjiga se pojavila u Hrvatskoj u sklopu niza aktivnosti uključivanja u globalnu manifestaciju predvođenu predstavništvima brojne ukrajinske dijaspore i veleposlanstava Ukrajine u odavanju počasti nevinim milijunskim žrtvama te upoznavanja cjelokupne javnosti u zemljama Europe, Australije, Sjeverne i Južne Amerike i nekim azijskim zemljama. Tom knjigom hrvatska javnost dobila je svestrani uvid u genezu i provedbu organizirana i realizirana Staljinova nauma o usmrćivanju glađu milijuna ukrajinskih seljaka, kao i nositelja svih struktura ukrajinske duhovnosti i stvaralaštva.

U nastanku zbornika radova o Gladomoru (ukrajinski Holodomoru) urednik je angažirao dvadesetak hrvatskih prevoditelja, gotovo svi su diplomirani ukrajinisti, studenti s katedre za ukrajinistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Prevedeni su rezultati rada o Gladomoru znanstvenih ustanova Ukrajine kao što su Institut za povijest Ukrajine, Nacionalno sveučilište Taras Ševčenko u Kijevu, ukrajinskih i inozemnih povjesničara kao što su: Robert Conquest (Engleska), James Mace (SAD), Andrea Graziosi (Italija), Alain Besancon (Francuska) Roj Medvedev (Rusija), disidentski pisac Vasilij Grossman, ukrajinski pisci iz emigracije i mnogi drugi. Knjiga u pet poglavlja predočava bit problema – daje kronologiju događaja i prikazuje razloge stvorene gladi. Podastrta su svjedočenja iz arhiva sovjetske tajne službe GPU, poslije NKVD, s mnogobrojnim dokumentima, posebice su dojmljivi izvještaji konzulata Italije u Harkovu.

Prešućivani genocid

Početkom 1930-ih godina Staljin je s najbližim suradnicima otpočeo široku akciju iskorjenjivanja ukrajinskoga seljaštva i inteligencije. Počelo je deportacijama milijuna najutjecajnijih, najbogatijih i najnepokornijih seljaka s njihovim obiteljima iz plodne Ukrajine u sjeverne krajeve Rusije. Oni koji su ostali morali su ući u sustav kolektivnoga kontroliranog boljševičkog gospodarstva, tzv. kolhoze. Rezultat realizacije takvih programa uzrokovao je milijune žrtava, među deportiranima, ali i među onima koji su imali sreću ostati na rodnom tlu.

Za razliku od Holokausta, strašnoga genocida nad židovskim narodom koji je prouzročio totalitarni fašistički režim Adolfa Hitlera, a o kojem je spoznaja globalizirana još od kraja Drugog svjetskog rata, o Gladomoru, prethodnom strašnom genocidu nad ukrajinskim narodom koji je prouzročio totalitarni komunistički Staljinov režim tridesetih godina istoga dvadesetog stoljeća, još se malo zna. Dok su Židovi i drugi fašizmu nepoćudni narodi u milijunskim brojkama zatočeni umirali u plinskim komorama izvan mjesta prebivanja, ukrajinski seljaci zatočeni u svojim selima umirali su od gladi.

Genocidni zločin Gladomora prikrivan ušminkanim komunističkim floskulama o borbi s ideološkim neprijateljem – ukrajinskim nacionalistima, bio je desetljećima pomno zataškavan (jednako kao i zločin nad Hrvatima u Bleiburgu i na Križnom putu). Na mjestima jama zatrpanih izumrlih ukrajinskih poljodjelaca podignuti su giganti petoljetki, po svijetu su širene tvrdnje o blagostanju, dok bi rijetki zapadni gosti po povratku veličali Lenjinovu i Staljinovu moć vizionarskih i divovskih uspjeha proletarijata i radničke klase zbratimljenih naroda. Posebice se u redovima ljevice uspješno širila vizija Staljinove Rusije kao zemlje pravednosti, tolerancije i sreće. I pojedini znameniti izletnici u Staljinovu Rusiju, između kojih su Romain Roland, André Gide, Henri Barbusse, a u tom su se krugu našli i naši August Cesarec i Miroslav Krleža, nisu imali zadrške u pohvalama kremaljskoga vođe i njegove boljševičke aparature. Samo nekoliko mjeseci nakon kraja najgore faze masovne i sustavne likvidacije pomora glađu milijuna ukrajinskih seljaka 1933. Filip Filipović uz šesnaestu obljetnicu Oktobarske revolucije napisao je prigodni članak u listu Klasna borba, ilegalnom organu KPJ (br.1, siječnja 1934), u kojem iznosi: »Kolosalne pobjede postigao je Sovjetski Savez i na selu; 20 miliona seoskih gazdinstava ujedinila su se u zajednička kolektivna gazdinstva; nestalo je seljačke sirotinje; seljaci u kolektivnim gazdinstvima postali su imućni. Kulaci (bogate gazde) u osnovnom su likvidirani kao klasa. Blagodareći ovim velikim uspjesima poljoprivreda SSSR-a postala je najmodernija i najkrupnija u cijelom svijetu. Eto sa čime je dočekalo seljaštvo 16-godišnjicu Oktobarske revolucije.«

U nas kao i na zapadu, u opisima i putopisima onih koji su mogli ući u tu zatvorenu zemlju ničim se nije naslućivalo što je zapravo Staljin učinio milijunima ljudi, a posebno stanovnicima tisuća sela žitorodne Ukrajine. Budući je Ukrajina u osnovi bila agrarna zemlja sa slabim proletarijatom, koji je uglavnom bio ruski, svojim nacionalnim duhom nije odgovarala boljševicima, nastavljačima ruske imperijalne politike. Mentalitet ruskoga carskog imperija koji je propao u biti se samo preoblikovao kroz SSSR u ruski boljševički imperij.

Morenje glađu 1932–1933. milijuna Ukrajinaca bilo je odgovor komunističke moskovske vlasti na pokušaj ukrajinskog kulturno-političkog razvoja unutar granica SSSR-a.

Bez obzira što je bio podrijetlom Osetinac, još u doba svog političkog napredovanja Staljin se prožeo velikodržavnim ruskim šovinizmom, koji se posebice očitovao u stajalištu prema Ukrajini. U razdoblju od 1929. do 1933, nakanivši uništiti ukrajinske nacionalne težnje, Staljin je organizirao dvostruki udar prema seljaštvu; raskulačenje i kolektivizaciju. Značilo je to smrt strijeljanjem ili izgnanstvo u arktičke logore ono malo imućnijih seljaka otpornih prema komunističkoj doktrini te ukidanje privatnoga vlasništva na selu. Potkraj 1932. kolhoznici žitorodne Ukrajine, Kubana, donskog i povolškoga kraja trebali su dati nerealne kvote žitarica. Zato je oduzimano sve što se moglo zvati hranom. Da je glad bila organizirana, potvrđuje pismo Staljinu odbjegloga sovjetskog ambasadora F. F. Raskoljnikova u Bugarskoj od 17. kolovoza 1939, u kojemu taj stari boljševik optužuje Staljina da je »pravi narodni neprijatelj – organizator gladi«.

Katastrofalne posljedice

Staljin je sredinom kolovoza 1932. u pismu Kaganoviču istaknuo kako je Ukrajina postala »glavni predmet«, jer su partijski, državni pa i sigurnosni organi u Ukrajini puni nacionalnih agenata i poljskih špijuna, te da postoji pravi rizik »gubljenja Ukrajine«. Osim Staljina, glavni su organizatori razgranatoga kaznenog sustava protiv ukrajinskog seljaštva i inteligencije bili Vjačeslav Molotov, Lazar Kaganovič, Pavel Postišev, Stanislav Kosior, Vlas Čubar, Mendelj Hatajevič, Stanislav Redens, Vsevolod Valickij – svi redom najviše pozicionirani dužnosnici i provoditelji Staljinovih zamisli. Staljin je 1. siječnja 1933. poslao brzojav ukrajinskim seljacima, u kojem piše: »Nad kolhoznicima i samostalnim seljacima, koji uporno nastavljaju skrivati kruh ukraden i zatajen pri premetačinama, pokrenut će se najstroži oblici kažnjavanja, predviđeni zakonom Centralnog izvršnog komiteta i RNK SSSR-a od 7. kolovoza 1932.« Vojska i odredi Komesarijata unutarnjih poslova okružili su ukrajinske gradove i željezničke postaje, kako seljaci ne bi mogli napustiti sela. Stanovnicima je bilo najstrože zabranjeno putovati u druge regije zemlje. Sve žito bilo je zaplijenjeno i prodano. Svi koji su pružali bilo kakav otpor smaknuti su.

Glad je vrhunac dosegnula početkom proljeća 1933, a završila početkom ljeta 1933. Prema podacima znanstvenika, glad je zahvatila cijelu središnju, sjevernu, južnu i istočnu Ukrajinu. U nepunih godinu dana u Ukrajini su od gladi u strašnim mukama umrli milijuni ljudi. Pokušaji spašavanja kažnjavani su strijeljanjem.

Uz masovni pomor glađu ukrajinskih poljodjelaca teror komunističke partije SSSR-a zahvatio je i inteligenciju u svim ustanovama. Provođena su strijeljanja i deportacije inteligencije, aparatčika i članova CK Ukrajine. Sovjetski režim istom je žestinom udario i po Ukrajinskoj autokefalnoj pravoslavnoj crkvi uništavajući je kao kulakov agitprop. NKVD je likvidirao sve kijevske metropolije, ukinuo sve samostane, pobio ili poslao u gulage svećenstvo.

Gladomor je imao katastrofalne posljedice za ukrajinski narod. Procjene o žrtvama Gladomora u Ukrajini se kreću od 6 do 10 milijuna, što je bila četvrtina ukupnog stanovništva.

U ukrajinska sela i na imanja u kojima su donedavno živjeli Ukrajinci naseljavane su tisuće obitelji iz Rusije i Bjelorusije. Ukrajinska politička emigracija još je potkraj 1932. putem masovnih medija počela uzbunu iznoseći svjedočanstva rijetkih izbjeglica iz Sovjetske Ukrajine »o uništavanju ukrajinske nacije od strane boljševičke Moskve«. O pravoj istini stravičnoga pomora ukrajinskih seljaka i njihovih obitelji izazvane projiciranom glađu nasilnim oduzimanjem uroda, sjemena i prehrambenih pričuva od 1933. pa sve do priključenja Galicije (Haličine) SSSR-u 1939. najviše je ukazivala Ukrajinska grkokatolička crkva Lavovske (Ljvivske) mitropolije. Dakako, sve političke, društvene, znanstvene i kulturne organizacije u zapadnoj Ukrajini putem tiska dnevno su izvještavale o stravičnim događanjima iza željezne zavjese. U emigraciji, u Parizu, već je 24. kolovoza 1933. osnovan Komitet za organizaciju pomoći gladnima Ukrajine. Ali kako boljševici nisu priznavali postojanje gladi, pomoć od strane brojne ukrajinske emigracije iz europskih zemalja, Amerike i Kanade nije se mogla dostaviti.

Svijet ipak saznaje

Ipak, o stravičnom uništavanju ukrajinskog naroda, koje je sovjetski režim istodobno provodio i nijekao, svijet je počeo saznavati. Zahvaljujući inicijativi norveškoga premijera Mowinckela 1933. pokrenuta je rasprava u Ligi nacija, Međunarodnom Crvenom križu te mnogim građanskim udrugama mnogih zemalja. Prosvjed protiv zločina glađu u Ukrajini izražavale su i neke ruske emigrantske organizacije. Više o Gladomoru počelo se saznavati pedeset godina poslije.

Na međunarodnoj konferenciji o Holokaustu i genocidu 1982. Dmytro Solovej, ukrajinski istraživač, koji je među prvima proveo temeljita istraživanja o Gladomoru, rekao je: »Kako bi centralizirali vlast, kako bi u cijelosti bila u rukama Staljina, potrebno je bilo upropastiti ukrajinsko seljaštvo, ukrajinske intelektualce, ukrajinski jezik, ukrajinsku povijest u razumijevanju naroda, uništiti Ukrajinu kao takvu. Kalkulacija je vrlo jednostavna i posve primitivna; nema naroda, dakle nema posebne države, a u rezultatu – nema problema.«

Zahvaljujući lobiranju Ukrajinskoga svjetskog kongresa 1988. osnovana je Komisija za istraživanje Gladomora pri Kongresu SAD-a na čelu s Jamesom Maceom. Komunističko-boljševički zločin masovnog izgladnjivanja do smrti u Ukrajini 1932–1933. nazvan je činom genocida nad ukrajinskim narodom.

Od 1988, a osobito od 1989, kada je Međunarodna komisija pravnika službeno priznala Gladomor 1932–1933. činom genocida nad ukrajinskim narodom, počinje osuda sovjetskog komunističkog zločina nad ukrajinskim narodom i od strane najviših zakonodavnih tijela pojedinih država bivšeg SSSR-a, zemalja nekadašnjeg Varšavskog pakta, zapadnoeuropskih zemalja i zemalja drugih kontinenata.

Tek nakon osa-mo-staljenja Ukra-jine 1991. javno se progovorilo o svim sta-ljinističko-boljševičkim zločinima nad ukrajinskim narodom, ukra-jinskom inteligencijom, ukrajinskom crkvom, du-hovnošću i kulturom.

Vrhovna Rada Ukrajine 14. svibnja 2003 proglasila je Gladomor 1932–1933. činom genocida nad ukrajinskim narodom. Dosad su Gladomor 1932–1933. činom genocida protiv ukrajinskog naroda priznale Estonija, Australija, Argentina, Kanada, Sjedinjene Američke Države, Mađarska, Litva, Poljska, Gruzija, Peru, Španjolska, Paragvaj, Ekvador, Češka republika, Kolumbija, Meksiko, Letonija, Vatikan, Belgija, Italija, Slovačka, UN, Vlada Europe, UNESCO, Francuska, Libija, Europski parlament.

Ovom knjigom, kao prvom u knjižnici Ucrainiana Croatica, proširuje se i obogaćuje hrvatska ukrajinistika. Iz ukrajinske perspektive sagledane su tridesete godine minuloga stoljeća u Ukrajini pod sovjetskim boljševizmom. Prikazana je povijest jedva poznate najveće tragedije Ukrajine. Kako kaže u svome tekstu Ivo Banac: »Ova knjiga o Gladomoru dolazi u pravo vrijeme, upravo u trenutku kad i u Hrvatskoj konačno počinje debata o učincima komunizma…«.