Esejizirati, bezgranično!

Esejizirati, bezgranično!

Zacijelo se danas, sedam godina nakon službene inicijacije Pulskih dana eseja, autentične i izvorne hrvatske književne manifestacije, s punim uvjerenjem smije i treba reći: nije ta manifestacija relevantna samo zato jer takve ili slične nema na nekom drugom mjestu; zato jer je vješto i dobro osmišljena, te joj je, takvoj, pošlo za rukom da se ustali i postane tradicionalnom; zato jer oko svoje moćne osi uspješno i sve uspješnije okuplja sve veći broj kreativnih, kompetentnih i zanimljivih ljudi... nego i zato jer je, najprije, samu sebe umjela točno odrediti. Naime, zato jer je uspjela definirati vlastiti identitet, a potom ga i sretno sljubiti s identitetom grada koji ju je prepoznao i udomio.

Ono što je Boris Domagoj Biletić, nedvojbeni promotor Pulskih dana eseja, zamislio i zapisao još ljeta/jeseni 2003, pokazalo se proročkim: Pula, koju »iz posebne literarne i književničke vizure, shvaćamo kao grad-esej – ogledan jednako u dobromu kao i u lošemu, a ugledan onoliko koliko se mi današnji, ovdašnji i gostujući stvaratelji i intelektualci, trudimo oko njegova ugleda... Pula bi svojim esejističkim danima konačno mogla biti upisana u kulturno-književni zemljovid naših gradova domaćina bitnih književnih događaja« (Zbornik).

Dakle, zbornik Esej danas – podebela i uzorno priređena knjiga u koju je njezin sastavljač, marljivi i odgovorni Biletić, odlučio sakupiti sve o čemu se na Pulskim danima eseja govorilo tijekom prvih pet godina njihova održavanja – te je pomalo sanjarske strategeme pretvorila u opipljive dokaze o nasušnosti same manifestacije, ali i o nedvojbeno esejističkome statusu njezina domicilnoga grada.

Na prvih je pet pulskih esejističkih sesija, održanih između 2003. i 2007, sudjelovalo četrdesetak autora (točno: 44), pristiglih na lice mjesta iz točno deset zemalja: Slovenije, Italije, Austrije, Njemačke, Mađarske, Srbije/Vojvodine, Makedonije, Albanije, Crne Gore... Najvećma, dakako, iz same Hrvatske. Svi su ti mnogobrojni sudionici govorili i pisali – naime, žestoko esejizirali! – na pet ne samo aktualnih, nego i intrigantnih tema: Identitet i globalizacija (2003), Grad-esej (2004), Kako čitam(o) Europu (2005), Ljubav i mržnja (2006), Provincija (2007). Čitani danas, s vremenske distance – odstajani poput dobrih vina! – ogledi tih skriptora, često vrlo minucioznih, ne samo što ne gube na aktualnosti nego kao da dobivaju na težini: barem ih je desetak koje se usuđujem kvalificirati kao antologijske. Imamo li u vidu notorni statistički podatak – naime, kako svih pet temata, razvijanih tijekom pet prvih godina, sadržava ukupno 42 eseja – ocjena od desetak antologijskih nedvojbeno govori o iznimnom značaju manifestacje u cjelini.

Organizatori su nastojali da gotovo svake godine Pulske dane eseja organiziraju u dva dijela te dio sudionika potaknu i na dopunsko esejiziranje na takozvanu slobodnu temu, određenu širokim naslovom Ogled o eseju. Takvih je eseja o eseju u zborniku točno dvanaest – a barem bi trećina mogla biti objavljena u bilo kojem oglednom esejističkom izboru, sastavljanu ma i po najstrožim kriterijima.

Zbornik kojemu je uspjelo između korica sabrati ovakvu količinu relevantnih tekstova nedvojbeno je knjiga visoke uporabne vrijednosti. Lako je to provjeriti, još lakše dokazati.

Pulski dani eseja jedna su od onih žilavih, iznimno vitalnih književnih manifestacija koje ostavljaju dojam kako sa svakim novim izdanjem postaju sve zanimljivijima. Takvu dojmu bitno pridonose i pomno birani sudionici – spomenut ću samo nekolicinu, po svome osobnom i posve nasumičnom izboru: Žarko Paić, Irena Lukšić, Boris A. Novak, Miroslav Bertoša, Helena Sablić Tomić, Nedjeljko Fabrio, Zdravko Zima...

No sve je izvjesnije kako Pulske dane eseja sve zanimljivijima čini, najprije, sam žanr kojemu se oni posvećuju. Vibrantni žanr eseja.

Ogled je naprosto amblematski književni modalitet našega vremena, istinski žanrovski junak našega doba. Njegova otvorenost/hibridnost i njegova fragmentarnost s jedne strane, te, s one druge, »ideja pokušaja koji se zadovoljava jednostranošću« (veli, u svome preciznom Eseju o eseju, moj nekadašnji profesor Milivoj Solar), omogućuju mu neodoljivu, ali i neutaživu kritičku svestranost: »esej se ne čuva unaprijed protuslovlja koje se ne može savladati ako ne biva iskazano, a koje se ponovno, jednom iskazano, javlja samo kao uvjet novih protuslovlja« (Solar, još jednom).

Zbog toga, ali i zbog još nekoliko stotina jakih razloga o kojima bi valjalo esejizirati na nekome drugom mjestu, esej se danas nameće kao iznimno poželjan, možda i najprimjereniji model pisanja. Kao književni žanr koji autorima (ali i čitateljima) nudi najveću moguću slobodu, dajući im mogućnost pokazivanja ne samo onoga što znaju nego i načina na koji to znanje umiju ispisati (ali i iščitavati, dakako). Esej je nešto između beletriziranja i filozofiranja, pametovanja i estetiziranja. Dragocjen prostor slobode.

Na mnogim i mnogim stranicama zbornika Esej danas sve se te opaske potvrđuju lako. I bjelodano.

Jelena Lužina