Dolac na Manhattanu

Dolac na Manhattanu

Zvonimir Milčec

Tog ponedjeljka ujutro prije osam na kiosku s novinama doživio sam trenutnu smrt! Iako bih pokatkad na nju i pomislio, imajući na umu neumoljivi zakon velikih brojeva (pola stoljeća nije zajebancija!), ipak nisam mogao ni slutiti da će me smrt tako iznebuha zadesiti. I da će mi se ukazati u obliku kršna južnjaka u mrkoj smetlarskoj odori, što je u ovoj našoj komunalnoj svakodnevici samo po sebi karikatura i krajnost. I, naravno, neizbježan kraj. Uz krvoločno struganje metle beskrajno duga držala iliti štilja u jednoj ruci i cvrkutava mobilnog telefona u drugoj, od strane tog svog čistača u hipu sam počišćen i pospremljen u crnu vreću za smeće u kojoj ću iz sebe ispustiti posljednji atom zraka. I tako život za svagda skončati. Život, naravno, kolumnista.

Tržnica Dolac

Život za kolumnu

Jer što ti je kolumnist bez kolumne? Bez vlastitog novinskog stupca? Bez uokvirenog teksta, koji svakog tjedna na istom mjestu u novinama ispuštaš kao balone zraka? I znaka vlastitog kolumnističkog življenja i prisutnosti? A takvo ritmičko disanje na novinskom stupcu ne podnosi ni najsitniji simptom stenokardije ili aritmije. Simptomi se javljaju tek u slučaju izostanka kolumne. A ja, eto, bez nje, tj. bez sebe, ostajem drugi tjedan zaredom. I nikakve pragmatičke i praktične izlike i isprike, kao »premalo prostora«, »u posljednji čas navalili s oglasima«, ili »gdje bi se netko od mlade uredničke garniture svom starom kolegi i poznatom kolumnistu usudio ulaziti u tekst i skraćivati ga«, do mene jednostavno ne dopiru.

Ništa od tako nečeg razumskog ne pali. Ćutiš samo da je opalio hitac i da te golo tane pogađa usred tintare. Ili u sam herc. U takvim trenucima, naravno, nije moguće posegnuti za računskom operacijom i u postocima utvrditi koliko je riječ o povredi ega, da ne kažem obična taština, a koliko iskreni i iskonski strah od otkucavanja smrtne ure. Tako sam se, dakle, tog ponedjeljka na kiosku s novinama skljokao.

I onda odjednom udahnem zrak. I sve brže i urednije počinjem disati. Toj vlastitoj reanimaciji pridonijela je iznenadna odluka da, dulje vrijeme odgađanu ponudu poznatog urednika (Velimir Visković iz Profila) da napišem knjigu o sebi, neku vrstu autobiografije iliti vlastitog životopisa (pretpostavljam životopisa gradskog pisca), prihvatim i da se odmah bacim na posao. Svjestan sam da u toj iznenadnoj odluci ima i malko kolumnističke pakosti, truca i želje za osvetom. Jer po svom habitusu kolumnist jednostavno ne može preživjeti izostanak kolumne. Njegov je život isključivo život njegova teksta. I tako ponovno živnem, jer moja, dvaput uzastopno izostavljena kolumna u novinama (za Jutarnji već pišem novu), izranja iz nepodnošljive tmine neobjavljivanja. Objavljujem je, i to premijerno, na prvim stranicama knjige.

No, da... Kako je, naime, ta nesretna kolumna, i to samo jedna od njih nekoliko tisuća u životu (posljednji čas za povratak u sferu razumskog), već idućeg tjedna osvanula na starom mjestu u svom trostupačnom okviru, njezino objavljivanje u knjizi postaje bespredmetnim. Ostaje tek ono prethodno mrčenje mrkih tonova na zaslonu od iracionalnog straha koji valjda dolazi s godinama. I to ne samo kolumnista, iako je upravo u tom poslu (ne poslanju!) uočljivije nego drugdje. Jer su kolumna i život (da ostanemo patetični do kraja!) strogo ciklički određeni i slovnim znakovima, retcima i stupcima precizno parcelizirani. Ostaje samo pitanje: što je (i tko) uopće gradski kolumnist?

Dolazi mi poznati zagrebački odvjetnik (Silvije Degen) kao starom znancu i, kako veli, svom kolumnistu. Povjerava mi se kako mu je od strane popularnog dnevnog lista (Večernjak) ponuđeno da im, kao ugledni fiškal i stari Zagrepčanin, za zagrebačko izdanje novina vodi (njegov izraz) stalnu tjednu kolumnu o svom viđenju i doživljaju grada. I on neko vrijeme kolumnu vodi. Određenoga dana u tjednu u visokotiražnim novinama redovito izlaze okviri s autorovom fotkom u lijevom uglu s koje nam se smješka poznato nam lice, podbrađeno karakterističnom leptir-kravatom, po kojoj je taj zagrebački odvjetnik u medijima odavno prisutan i poznat. A tekstovi, s obzirom da nije riječ o piscu po vokaciji i iskustvu, nego samo unajmljenom izvršitelju na određeno vrijeme, neobično korektno formulirani i ispisani, tematika probrana i zanimljiva. Tako vođena, kolumna, sve u svemu, vrlo je uporabljiva, a što je za unajmljivača i unajmljenoga (ipak je riječ o pravniku) najvažnije, vrlo čitljiva. I smjesta zadobila svoju publiku.

Strah od kolumne

E, onda nakon kraćeg vremena ponovni susret s poznatim fiškalom, a sad bi se već moglo reći i poznatim kolumnistom. Taj moj stari znanac ne sliči sebi. Ništa od poznatog glasnog i zaraznog smijeha, još manje od dosjetki i viceva, po kojima je inače poznat i s kojima bi me obvezatno častio kad god bismo se našli. Čini se, kako bi sam rekao, kao da mu se spogoršalo. Blijed u zategnutu licu, nabrekli tamnoljubičasti kolobari oko očiju, vidljivi i kroz zatamnjena stakla širokih optičkih pokrivala za oči. Sliči porotniku kojega je on svojom vulkanskom rječitošću pred časnim sudom upravo uspio razoružati i razuvjeriti. Dapače, kao da je sama sebe od branitelja pred sudom prometnuo u okrivljenika, kojem ne preostaje drugo nego da izgovori onu fatalnu riječ, poznatu nam iz kriminalističkih filmova – guilty. Tj. po naškom sudovanju – kriv. Unosi mi se u lice, što je inače sve prije nego njegov standardni gard, jer, kao rođeni i iskusni fiškal, uvijek nastoji biti viđen i slušan, i to podjednako u sudnici, kao i na ulici. I zausti: K… Dakle, priznaje krivnju, a krivnja je na svim jezicima krivnja. Kao što je kolumna uvijek kolumna, makar je riječ strana, a za našu novinarsku i spisateljsku praksu posuđena i već odavno udomaćena. Kad već nemamo zamjensku. Nećemo valjda stupac, pa da nam kolumnist ispadne stupist, samo koje slovo do stupidnosti! Ali poznati odvjetnik i odnedavno voditelj gradske kolumne u tiražnim novinama, na ustima ima k, ali to u njegovu očito nesretnom ispovjednom istupu pred znancem, u ovom slučaju dugogodišnjim okorjelim kolumnistom, uobličuje u pitanje: kako? Da kako ja uspijevam izdržati tempo i nositi se s rokovima, i još sam pritom, nakon svih tih silnih godina, živ? On, eto, nakon tog svog kratkog plivanja u kolumnističkim vodama, ne živi! Svako približavanje roka dostave teksta (tekstove šalje, naravno, faksom iz svoje odvjetničke kancelarije) prijeti insultom, javljaju mu se simptomi epileptičkih napada, a krvni pritisak i glukoza skaču do Puntijarke! Zaroni on, veli, ne bi li uhvatio tu svoju zlatnu ribicu, ali kaj kad od ribice ni r, a gdje još zlatna! Pa, da, pokušavam ga smiriti, kad grad i nije more, kad se ispod gradskog asfalta ne blješti morsko plavetnilo sa svom onom silinom od ribljeg bogatstva. Kad se u gradu (izuzev Dolca, gdje dva do tri puta tjedno ribari s obale iskipaju svoje kašete s noćnim ulovom), po raznim trgovačkim centrima i marketima, riba uglavnom nudi zamrznuta, vakumirana ili konzervirana. U gradu (a ovdje je ipak o gradskoj kolumni riječ), preostaje ti jedino da gacaš po gradskoj kanalizaciji, zagaziš u septičku jamu na periferiji, ili pokušaš s ulovom na onečišćenim maksimirskim jezerima, rijetkim dionicama još raskrivenih i zagađenih gradskih potoka ili u presušenim savskim rukavcima. I pripremi se da ćeš, umjesto zlatne ribice, upecati eventualno poluživa punoglavca, odbačene dijelove rastavljene perilice, više puta izvoženu protektiranu automobilsku gumu ili iznošene tenisice, iz kojih je vlasnik izašao na sam dan kad su one izlazile iz mode! I na tebi je hoćeš li smoći sape da u te ulove udahneš život, iz njih iscijediš priču, eda bi, na kraju, imao svoju kolumnu.

Oproštaj od kolumne

Nekoliko tjedana poslije u očekivanom okviru na očekivanom novinskom prostoru okvir iz kojega mi se smješka poznato lice kolumnista s karakterističnom fiškalskom leptir-kravatom. Hajde, de, da vidimo kaj nam je to gradski kolumnist ovaj tjedan imao za reći? Kad tamo, umjesto očekivane zlatne ribice, riblja kost zabodena u oproštajni tekst. Naš unajmljeni kolumnist s ganućem se oprašta od svojih, kako veli, vjernih i zahvalnih čitatelja. Kako je on izdržavao i izdržao dok je išlo, ali više jednostavno ne ide! Pa onda, kako je pisanje kolumne odgovoran i zahtjevan posao, koji zahtijeva cijeloga čovjeka. Kako se divi svim onima koji to rastakanje sama sebe, svoje umovanje i mučenje, uspijevaju održavati iz tjedna u tjedan na određenoj razini, jer, kolumnist je, po njemu, u istoj osobi i informator i instruktor i zabavljač, prema tome, svojevrstan novinski i medijski poslenik…

Eh, poslenik! Iako dugogodišnji gradski kolumnist i pisac grada, zanimanje i posao koje u sistematizaciji radnih mjesta u gradskoj shemi i ne postoji, svih ovih pustih godina, kako se iz tjedna u tjedan (nerijetko i više puta tjedno) svojim čitateljima javljam, manje sam se osjećao poslenikom (a i sam izraz po mom ukusu previše je ceremonijalan i patetičan), a više (i radije) kao gradski zaposlenik. Nešto poput činovnika na gradskom šalteru, čistača ulica, tramvajca, taksista, dimnjačara, babice, poštara ili pozornika. Takvim svojim sudjelovanjem u gradskoj službi, naravno, nisam mogao sudjelovati i u raspodjeli iz gradskog proračuna, u dodjeli financijskih stimulacija u obliku raznih periodičnih naknada ili, kako se nekad prakticiralo, u podjeli tzv. trinaeste plaće za gradske službenike. U tom pogledu niti sam očekivao, niti išta dobivao, intimno zadovoljan, jer sam osjećao i znao da dobivam više. Za svoju osobnu strast da u životu rodnoga grada sudjelujem kao promatrač i zapisničar, da sebe, svoje slike i vizije, svoja mišljenja, maštarije, snatrenja i stavove, rasparcelirane u novinskim stupcima, uokvirene na stranicama gradskih novina (i uvezane u knjiškom bloku), bivao bih nagrađivan zanimanjem i pozornošću građana, svojih redovnih ili povremenih čitatelja. Povratne bi me informacije uglavnom ohrabrivale i u meni još više raspirivale strast pisanja o gradu, koja me podjednako žari i pokreće svih ovih (prvih) pola stoljeća. U jednoj sam svojoj novinskoj kolumni (Večernji, 1984) formulirao nekoliko redaka, koji će mi šest godina poslije poslužiti kao moto drugog proširenog izdanja knjige zagrebačkih podlistaka iliti kolumna Pozdravi doma. Važno mi je ovdje, sama sebe citirati, budući da sam se tog svog intimističkog i spisateljskog mota uvijek strogo pridržavao i kao novinski kolumnist i kao pisac.

Kolumnist – prodavač usluga

»Najradije bih zakupio štand na Dolcu – štand za opisivanje – i nadvikivao se s ostalim prodavačima, nudeći svoje usluge. Navali narode! Opisujem sve, i vas i vaše prijatelje i neprijatelje. Opisujem sve što ste doživjeli ili htjeli doživjeti. Učinit ću vam to rado, bez naknade, kao onaj Radaušev Petrica Kerempuh na Opatovini, koji bi nas trebao uveseljavati, kako bismo pokatkad lakše podnosili visoke cijene živežnih namirnica i nešto niži životni standard…«

Zagrebačka tržnica Dolac uvijek je intrigantna i dojmljiva odakle je god pogledaš i gdje god se nađeš, bilo na nekoj drugoj gradskoj tržnici, u nekom drugom gradu ili na nekom drugom kontinentu. Razlog je tomu osobni doživljaj i iskustvo dugogodišnjega vjernog sudionika u dopodnevnom ritualu, bilo samo kao usputnog promatrača i šmekera/šminkera ili aktivnog i probirljivog kupca. Pogotovo ako iza osobnog doživljaja stoji i objektivna slika potkrijepljena preciznim brojkama. Od intimnog doživljaja i paušalne ocjene kako je Dolac, primjerice, najnapučeniji predjel grada (i šire), izoštrenu i uokvirenu sliku moguće je dobiti tek ako se cijeli Dolac postavi u okvir od egzaktnih podataka i brojaka. Dakle, znajmo: taj relativno malen prostor, na kojem je do sredine dvadesetih prošloga stoljeća dotrajavao splet uskih memljivih i sjenovitih uličica baroknoga gradića na kaptolskom brežuljku, svako jutro posjeti šezdeset – sedamdeset tisuća posjetitelja! A promet u brojkama: mjesečno se u prosjeku proda/kupi 1500 tona voća i povrća, mesa i peradi 5900 tona, ribe 700 tona, a jaja 3,600.000 komada… U strojarnici, ledani, skladištima i boksovima potroši se 160.000 kilovat sati struje na mjesec, a vodomjer svaki mjesec pokazuje 20.000 kubika vode. A ni čistači se ne mogu potužiti da im nedostaje posla: nakon završetka radnog vremena i zatvaranja tržnice, svakog dana s Dolca se otpremi u prosjeku 15 tona smeća…

S takvom slikom svoje zagrebačke tržnice, ne bez ponosa, posjećivao bih tržnice na raznim krajevima svijeta i na raznim jezicima. Tako sam Dolac u proljeće 1985, baš u trenutku objavljivanja tjednih kolumni o zagrebačkoj tržnici, našao u New Yorku. Dolac na Manhattanu! I što mi je drugo preostalo nego da se svojim zagrebačkim čitateljima javim njujorškom kolumnom na zagrebački način!