Crnohumorna slika svijeta

Crnohumorna slika svijeta

Neki se naši pisci vole pohvaliti da pišu s lakoćom, da nemaju prevelikih stvaralačkih dilema, pa već prvu ruku rukopisa, iz kojega se još dimi sve u šesnaest, bez hlađenja u ladici dostavljaju nestrpljivim čitateljima. Ovo vrijeme površnih senzacija i agresivne trivijalnosti voli lakoću i brzinu, samo što se tu obično ne misli na onu lakoću koja je izraz darovitosti nekog pisca, nego na obavljanje posla bez prevelika truda. I to bi još nekako bilo shvatljivo s aspekta amorfne i nedefinirane čitateljske mase, kad pisci koji se vole koristiti takvom lakoćom ne bi iskazivali istodobno i visoke pretenzije, kao da je to nešto samo po sebi razumljivo. U svakom slučaju, oni koji brzo stvaraju i te svoje često sirove i nedorađene produkte s neodoljivom lakoćom šalju u optjecaj, često visoko kotiraju na dnevnim listama popularnosti. Bolest je nažalost posljednjih godina metastazirala, a mi se navikli na nju kao na domaće čeljade ne videći više nikakva zla u njoj.

Zato sam se nemalo iznenadio – i pomislio: ipak nije sve tako crno… – kad sam pročitao izjavu mladoga pisca Franje Janeša (1982) o tome kako je nastala njegova prva knjiga, roman Noć mrtvih živaca. Ukratko, veli taj znanstveni novak sa zagrebačke germanistike da se »dugo telio«, da su mu trebale tri godine za tih stotinjak i nešto stranica, da je bilo dana »kada bih vrtio doslovce svaku riječ pokušavajući naći neku ritmički ili semantički prikladniju. Stotine sam puta prolazio kroz napisano, mijenjao pa vraćao staro, prošao kroz četiri radikalno izmijenjena nacrta dok nisam došao do manje-više finalnog oblika iz ljeta 2008.« Ono što je najbolje u tim Janešovim riječima, mladalački iskrenim i neopterećenim pozom i računicama, i što nudi zdrav optimizam, jest upravo njegovo priznanje golih fakata u prečesto mistificiranu stvaralačkom procesu, izražena svijest o potrebi ustrajna rada na rukopisu prije nego što se on ponudi izdavaču. Iako to donosi »muke s pisanjem« – koje su u Janeša, kako sam kaže, bile potencirane i početnim spisateljskim neiskustvom i »nedostatkom jasne vizije« – njegova praksa govori da dotjerivanju, brušenju teksta zapravo nema alternative: nema te nebeske lakoće koja može zamijeniti oranje po tekstu ili nadomjestiti rudarenje u jeziku. Znali su to i Marinković, i Desnica, i Fabrio, i Barbieri, i neki drugi. Zato je lijepo čuti da netko danas prolazi kroz rukopis »stotinu puta« ne bi li zauzdao građu koja se stalno otima i želi izmaknuti, ne bi li prvotni kaos uredio u funkcionalnu, promišljenu cjelinu koja ne pušta na sve strane, ne bi li našao bolje rješenje za neku već napisanu riječ, sintagmu, rečenicu, ili preslagujući kompoziciju ostvario jače efekte i dosegnuo veći sklad.

Janeš izrijekom kaže da traži odmak od tzv. stvarnosne proze, a svoj stav o tome crnohumorno, u vrlo delikatnoj situaciji, izriče i jedan od likova romana: »kod nas ionako prolazi samo stvarnosna poza«. Najbolji način da se taj odmak postigne, a ujedno i da se uputi kritika društvu, jest ustrajavanje na grotesknosti i karikaturalnosti, dakle na udaljavanju od mimetičke slike zbilje u tekstu i na njezinu što većem iskrivljavanju. Zapravo, sliku stvarnosti u svom romanu autor dominantno realizira crnim humorom. Humor je, smatra Janeš, »najbolji način nošenja sa stvarnošću«, a budući da je naša zbilja uglavnom crna, onda i humor mora biti takve boje. Po definiciji, crni je humor prepletanje elemenata komike s tragičnom slikom svijeta, pri čemu se neutralizira suosjećanje sa žrtvom, ali ne i svijest o tragičnoj naravi njezine sudbine.

Premda opsegom nevelik, Janešov kratki crnohumorni roman Noć mrtvih živaca (ur. Kruno Lokotar) vrlo je složen tekst, i u značenjskom i u formalnom pogledu (prožimanje književnih rodova, uporaba skica za »lakše snalaženje«, ubacivanje za prozu netipičnih grafičkih znakova, uz knjigu priložen autorov CD s vlastitim glazbenim materijalom, itd.). Posebno je pak zahtjevan na razini kompozicije i na razini izraza. Na kompozicijskoj razini roman je intrigantan zato što je događaje i likove – koji su u noći 23. lipnja 2005. u novozagrebačkom Parku mladenaca doveli do niza ubojstava i samoubojstava – trebalo uskladiti vrlo precizno i brižljivo. Inicijalno je naime autor knjigu bio zamislio kao zbirku bizarnih priča koje se zbivaju u Novom Zagrebu, a tek je poslije došao na ideju da likove fabularno poveže oko centripetalne sile parka i zbivanja vremenski zgusne u sat-dva uoči ponoći. Likovi koje Janeš izvodi na noćno prizorište nisu individualizirani psihološki profili, nego kadšto tipovi s nekom opskurnom opsesijom, a kadšto signali malignih mjesta društvene patologije i rasapa sustava: ubojice, pokvareni policajci, mučitelji životinja, samoubojice, transvestiti, homoseksualci, zaštićeni tatini sinovi, peteespeovci.

Jezičnom je sloju svog romana pisac, koji usput rečeno pohađa poslijediplomski doktorski studij lingvistike, posvetio posebnu pozornost, a vjerojatno je na tu vrstu kreativnosti potrošio i najviše vremena. Sklon jezičnoj razigranosti, parodiranju, igri riječima, intertekstualnim aluzijama, ironiji, crnom humoru i cinizmu on se otisnuo u avanturu eksperimentiranja kojoj nisu mogli odoljeti mnogi majstori jezika i humora. Janeš među nekima do njih, bez mistifikacija, otkriva svoje poticaje i uzore: spominje englesku humorističku TV-seriju Crna Guja, britanskog SF-pisca i humorista Douglasa Adamsa (serija knjiga Vodič kroz Galaksiju za autostopere), humoristički TV-serijal Leteći cirkus Montyja Pythona, a od naših Marinkovićeva Kiklopa. U taj poticajni krug možda bi se mogao dodati i jedan drugi Marinkovićev roman, Never more, pa Šoljanova duhovita parodija Život i rad Šimuna Freudenreicha…, a stanovita analogija (motiv izvađenih očiju) može se uočiti i između poglavlja Prometej i Jame I. G. Kovačića. U blizini je toga društva i Janešov nešto stariji kolega s germanistike Svjetlan Lacko Vidulić, autor zbirke pripovijedaka Muke Mikuline, koja također dobar dio šarma duguje autorovu jezičnom majstorstvu (ustrajnu radu na tekstu, brušenju). Ali s tim usporedbama, valja se složiti s Janešom, doista ne treba pretjerivati. Kao što ne treba posebno obrazlagati koliko je područje jezičnih igara osjetljivo i koliko je tanašna linija koja dijeli uspjelu jezičnu kreaciju od neuspjele. Janeš je u svom tekstu mnogo puta stvorio izvorna i duhovita rješenja i pokazao zavidnu jezičnu kreativnost – i u tome je njegov roman, držim, posebno zanimljiva pojava nove hrvatske proze, ali je isto tako, treba reći, povremeno znao pretjerati, izgubiti mjeru; sportaši bi rekli: zabiti autogol. Ako je neka utjeha – a nije, naravno, niti to može biti nekomu tko se tako bori za vlastitost i svježinu izraza! – sjetimo se kako se i Marinković znao u jeziku zaigrati i u toj igri preigrati.

Za debitantski roman Franje Janeša, koji se najavio kao već zreo i odgovoran pisac, može se reći da je drukčiji od dominantne struje. Nosi li u sebi potencijal i za nešto dalekosežnije – morat ćemo sačekati da vidimo.

Strahimir Primorac