Borac za sklad

Borac za sklad

Ton Smerdel (Silba, 1904 – Zagreb, 1970), pjesnik, esejist, kritičar, prevoditelj, klasični filolog, profesor i pjesnik latinist, jedan iz plejade nepravedno zanemarenih hrvatskih književnika i kulturnih radnika, napokon je knjigom Ton Smerdel: Duh umjetnosti, što ju je priredio Vlado Vladić, znatnije i značajnije predstavljen našoj kulturnoj javnosti.

Završivši klasičnu gimnaziju u Splitu, a zatim diplomiravši klasičnu filologiju te prevodeći antičke pjesnike, Smerdel je među našim pjesnicima, uz Nikolu Šopa, imao najviše dodira s klasičnim pjesništvom, dovinuvši se i sam do visoka mjesta u latinskome pjesništvu 20. stoljeća, pa je u desetljeću od 1961. do smrti 1970. objavio osam latinskih pjesničkih zbirki u Zagrebu i Skopju. Ta činjenica iz njegovih posljednjih godina života i rada danas će mnogima biti tek kuriozum, ali nedvojbeno pokazuje širinu njegova književnog zanimanja i talenta. Osim toga, Smerdel je od mladosti pjevao i na hrvatskome, pa je, premda ne dovinuvši se visine svoga latinizma, u zbirkama i periodici ostavio nekoliko pjesničkih radova antologijskoga dometa.

Za razliku od stihova, koje je pisao cio život, knjige eseja Smerdel je objavio u zrelim, nažalost i ratnim godinama, što je nedvojbeno uvjetovalo da su već samim tim bile osuđene na dugogodišnju čamu u prašini knjižničnih polica. Zato, izašla kao treća u nizu Hrvatska katolička baština 20. stoljeća u izdanju Glasa Koncila, a pod uredništvom Božidara Petrača, ova knjiga, u skladu s nakanom da se otvore neke zaboravljene stranice hrvatske književnosti i kulture, Smerdela predstavlja ponajprije kao mislioca kršćanskoga nadahnuća, čime se na reprezentativan način osvjetljava taj najmanje poznat opus njegova stvaralaštva.

Izuzevši tri rana ogleda iz katoličkih časopisa Nedjelja i Hrvatska prosvjeta (U spomen dr. Ivanu Merzu, Naša književnost i Budućnost književnosti), priređivač je izabrao još dvadeset dva teksta iz njegovih knjiga eseja izašlih za vrijeme rata: Susreti s knjigama i piscima (1943), Borba za sklad (1944), Susreti s knjigama i piscima II (1944) i Stvaralačka radost (1945) te uz to deset ovdje prvi put objavljenih tekstova iz petosveščanog rukopisa Putovi ljepote – eseji o stvaralaštvu (1946). Uz napomenu da su ovdje izostavljeni njegovi ogledi o suvremenim pjesnicima i prozaicima kršćanske inspiracije (B. Klarić, J. Korner, I. Lendić, A. Matasović, I. Poljak, Đ. Sudeta), teme su izabranih tekstova dakako različite: od općih eseja o hrvatskoj kulturi, dodiru helenizma s kršćanstvom, odnosu između pjesnika i njegova djela, tema vezanih uz glavna obilježja vjekovne hrvatske književnosti do, može se reći, klasičnih estetičkih razmatranja o ljepoti.

Odredivši cilj umjetnosti kao »traženje onoga što smo izgubili« i »produbljivanje onoga što smo u zanosu besmrtnosti sobom donijeli i što nastojimo oživotvoriti«, on u razmatranjima ističe da je ljepota »djelatni tvorac trajnosti nekog umjetničkog djela«, odnosno »izraz pravog i nadahnutog stvaralačkog akta u nama«. Jednostavno, ljepota je »izraz i odraz božanskog u čovjekovoj duši«. Ljepota time ne isključuje raznolikost – zato je toliko umjetničkih izraza – ali ona ne dopušta nikakvo nasilje (destrukciju), odnosno narušavanje sklada. Otuda je Smerdelovo središnje nastojanje borba za sklad. U osnovi, to znači pronaći jedinstvo oblika i sadržaja, što u nama najneposrednije izražava ljepotu božanske istine. Tim će putem on naposljetku doći do otkrića srca kao estetičkoga receptivnog središta, koje intuitivno spoznaje ljepotu.

Velik dio svoga zanimanja Smerdel je, razumije se, posvetio helenskoj umjetnosti. Budući da »okvir Smerdelove misli nad umjetnošću i lijepim jest prepoznatljivo kršćanski«, kako ističe priređivač, Smerdel smatra da je samo kršćanstvo po svojoj univerzalnosti moglo u helenskoj umjetnosti i filozofiji prepoznati naravni odsjev logosa i darovati ih cijelom svijetu kao opće duhovno dobro.

Dakako, već samom činjenicom da je eseje napisao i objavio u doba najvećeg sudara ideologija, nerijetko je bio kritičan na njihov račun, posebice na račun boljševizma, koji je razlikovao od »modnog (salonskog) marksizma«, ali i na račun liberalizma. Smatrao je da ondašnja popularnost primjerice Krleže i Krkleca proizlazi ponajprije iz sve raširenijega nedostatka razvijene svijesti o konačnoj svrsi ljudskoga života, što je pogodno ozračje za razvoj materijalizma, kako god se on ideološki iskazivao. Zato je držao da je od izvanredne važnosti za narodni život da se davanjem primata duhu nad materijom daje pravi smisao životu te da se narod spasi od »poživinčenja«. Dužnost je stoga intelektualca da bude »vjerni čuvar istine i ljubavi u svom narodu«.

Imajući to na umu, valja podsjetiti na to da je Smerdel, premda ne pripadajući jezgri međuratnoga katoličkog pokreta, bio jedan od arhitekata estetičke misli u njegovu književnom krilu, terminus technicus nazvanu »katolička književnost«. Ta činjenica vidljiva je već po njegovoj višegodišnjoj suradnji u različitim katoličkim publikacijama toga vremena (Franjevački vijesnik, Hrvatska prosvjeta, Hrvatska straža, Narodna politika, Nedjelja, Nova revija, Obitelj, Orlovska misao). U tome smislu od ključne je važnosti njegov esej Naša književnost (Nedjelja, 1930), u kojemu je nedvosmisleno izrazio uvjerenje da je književnik Manifestatores Dei, upućen i pozvan da bude apologet i apostol.

Potrebno je na kraju istaknuti u svim vidicima vrstan predgovor priređivačev, koji ne samo što pruža čitatelju uvid u osnove Smerdelove ars poetica, nego uspijeva razjasniti i približiti mu i razloge duboka uvjerenja Smerdelova da je jedina trajno vrijedna funkcija umjetnosti da preobrazi ljudsku stvarnost, otkupi je od zla i učini nas dostupnijima vječnosti. To su možda najprjepornije, ali svakako i najizazovnije točke Smerdelove misli.

Vladimir Lončarević