Vijenac 397

Glazba

Valerij Gergijev i LSO u Areni Zagreb

Veliki koncert praćen preko razglasa

Miljenko Jelača

Valerij Gergijev i LSO u Areni Zagreb

Veliki koncert praćen preko razglasa

Već od prvih najava da će Zagreb ugostiti Londonski simfonijski orkestar (LSO) pod vodstvom Valerija Gergijeva u Areni Zagreb počeli su se javljati u glazbu upućeni pojedinci pitanjima o primjerenosti toga novog zagrebačkog sportskog, ali i širih namjena, zdanja za koncert tzv. ozbiljne, umjetničke glazbe kakva se opravdano očekivala od nastupa jednog od vrhunskih svjetskih simfonijskih orkestara pod vodstvom, također vodećeg, čak će neki reći i karizmatskog, maestra Gergijeva. Posebno kad se saznao program koji će svirati Gergijev s orkestrom kojemu je šef dirigent. Simfonijski plesovi Sergeja Rahmanjinova i 3. simfonija Sergeja Prokofjeva izazovna su djela ruskoga glazbenog stvaralaštva koju treba slušati u koncertnoj dvorani koja jedino može pružiti uvjete za najneposredniji doživljaj izvedbe, bez – razglasa. To je bit slušanja koncerta. Slušati bez dodatnoga tehničko-tonskog posredovanja ono što orkestar i dirigent izvode sviranjem. Zato se i grade koncertne dvorane, koje su to privlačnije što je akustika prostora primjerenija za istinski umjetnički doživljaj.

slika Valerij Gergijev

Zagreb ima Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog koja može primiti gotovo dvije tisuće slušalaca i po svemu odgovara potrebama. No nastup vrhunskog umjetničkog ansambla kakav je LSO na čelu s Valerijem Gergijevom ima i cijenu. Ulaznice za takav koncert bile bi za zagrebačku publiku očito preskupe pa bi istinske ljubitelje i poznavatelje glazbe koji pohode koncerte ostavile doma. Onima koji bi mogli platiti takav događaj može biti samo pitanje prestiža.

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog odgovarala bi i londonskim glazbenicima koji su svirali diljem svijeta u najpoznatijim dvoranama, a koji redovito održavaju koncerte u Velikoj Britaniji u nizu gradova u dvoranama i s manjim brojem slušatelja. I za njih je, a to se moglo saznati iz razgovora koji su bili dio znatne medijske pozornosti kojom je praćeno gostovanje LSO u Zagrebu, nastup u sportskoj dvorani pred desetak tisuća slušalaca bio novost. Jasno, orkestar je muzicirao na razini svog renomea i taj golemi prostor nije utjecao na njihovu izvedbu. Izvrsnost svirke dala se prepoznati i putem razglasa, no ono što smo slušali ipak je ovisilo o tonmajstoru za velikim tonskim stolom. U tome je uspješnije obavljen prijenos tonske slike Prokofljevljeve simfonije (nije li razlog tomu da je djelo standard novijega repertoara LSO, dok su Rahmanjinovljevi Simfonijski plesovi uvježbavani za ovu kratku turneju kojom su Gergijev i LSO posjetili još i Beograd, Budimpeštu i Vilnius).

Stoga je nepotrebno u dojmovima o tome koncertu govoriti o akustici. Jer nismo slušali glazbu koja bi ovisila o akustici dvorane. Moguće je govoriti o više ili manje uspješno ostvarenu razglasu.

Pomalo naivno zvučala su objašnjenja da se koncertom u takvu prostoru žele pridobiti mladi, moguća buduća koncertna publika. To bi donekle bilo shvatljivo da je LSO u Zagreb došao s programom ili filmske glazbe koju godinama u svojoj bogatoj djelatnosti snima ili s programima orkestriranih hitova rock-glazbe kojih su na stotine snimili. Plasiranje ulaznica po školama što je dovelo autobusima mnoge mlade slušatelje na ovaj koncert neće od njih stvoriti buduću koncertnu publiku.

Najviše koristi od akcije dovesti što više ljudi imali su zagrebački koncertni posjetitelji kojima je to bila prilika da prvi put vide iznutra Arenu Zagreb. Naime, organizator je za pretplatnike ciklusa Svijet glazbe osigurao zamjenske ulaznice umjesto onih koje imaju za Lisinski.

Eksperiment s koncertiranjem velikog orkestra i velikog dirigenta u Areni Zagreb nije preporučljivo ponoviti. Ostavimo Arenu za Mišu Kovača, Lepu Brenu, Tonija Cetinskog i ostale koji imaju tisuće obožavatelja i sigurnih posjetilaca i koji ionako najčešće pjevaju s mikrofonom u dvoranama s razglasom.

Ozbiljnu, umjetničku glazbu ostavimo u koncertnim dvoranama. Novac za velika gostovanja velikih osigurajmo sponzorskim prinosima ili na druge načine poduprimo takve nastupe. Jer upitno je, zarađeno li je u ovoj zgodi dovoljno novca od svih onih koji su LSO izdaleka gledali i preko razglasa slušali u Areni Zagreb?

Miljenko Jelača

Vijenac 397

397 - 21. svibnja 2009. | Arhiva

Klikni za povratak