Uz izložbu Vatroslava Kuliša u Splitu

Slikarsko posvajanje Palače Milesi

U ovom izlagačkom projektu Kuliš usuglasio svoj slikarski govor sa svjesno odabranim tradicionalno oblikovanim interijerima

Darko Glavan

Vatroslav Kuliš izložio je u organizaciji Galerije Kula najnoviji ciklus Herbarium Pictorium u splitskoj palači Milesi neposredno prije objavljivanja monografije iz pera Igora Zidića. Istaknuti povjesničar umjetnosti i književnik više je desetljeća sudjelovao u javnim prezentacijama afirmiranoga slikara, što je razvidno iz svakoga poglavlja sjajno napisane knjige, koja u završnom segmentu uključuje i trenutačni ciklus u nastajanju.

Zidić je zapazio Kuliševu sklonost da se i nakon „službenog“ završetka nekog ciklusa (primjerice Valova ili Kornata) povremeno upusti u naknadne razrade već apsolviranih motiva, tako da nikako ne može začuditi što je splitski izbor iz slikareva herbarija obogaćen s nekoliko novih i uspjelih invencija u usporedbi s premijernim izlagačkim nastupom u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.

Iz cikusa Herbarium Pictorium, foto: Goran Vranić

Rasadnik umjesto zbirke suhobilja

Slikar i pisac su upravo te završne stranice monografije posvećene Herbarium Pictorium izabrali za tekstualni uvod lijepo dizajnirana kataloga splitske izložbe, no ovom bih prigodom, kao i na otvaranju izložbe, želio citirati Zidićeve uvodne napomene o Kuliševu stvaralačkom temperamentu, koje su, u ponešto izmijenjenoj inačici, došle do izražaja i u recentnim radovima. Zidić kao osnovne elemente Kuliševe osobne poetike izdvaja »koloristički uzgon, spontanost geste, duboku vezu s prirodom, lirsko nagnuće (bez naracijskog zastranjivanja), stanovitu slikovnu muzikalnost (pretežno durski ugođena) i kao posljedicu apolonski (sunčani) neoromantizam«. Kao temelj Kuliševa umjetničkog temperamenta Zidić prepoznaje »ujevićevsku vedrinu koja skladno pretpostavlja neskladnome, otvoren oblik (prema Ecovu tumačenju) onome zatvorenom, koji nesputan rukopis više cijeni od sputanog pisma, munjevito (hitro) više od tromoga (sporoga), koji zanosnome više vjeruje nego promišljenome; divljemu (nagonskome) više nego pitomu (‘procijeđenu’, filtriranome)«.

U skladu s takvim viđenjem umjetnikovih odlika, Zidić dovodi u pitanje primjerenost termina herbarium (zbirka osušena i prešana bilja) kao svojevrsne globalne metafore ovom prigodom predstavljena slikarskog ciklusa te predlaže (složio bih se) primjereniji termin plantarium (rasadnik).

Između spontanog i racionalnog

Iako se Zidićevim procjenama Kuliševe slikarske osobnosti ništa bitna ne može dodati ili ne daj bože oduzeti, držim kako i ovog puta valja naglasiti kako te neupitno izrazite slikareve preferencije ipak nisu isključive. Koliko god spomenute sastavnice doista definiraju prepoznatljiv i upadljiv Kulišev autorski profil, i ova izložba svjedoči i o znatnoj zastupljenosti subordiniranih odlika. Primjerice u postavu dolazi do izražaja promišljenost, uključujući i svjesni izbor asimetrije i uvjetno govoreći nesklada u nizanju slika nejednakih formata odnosno identičnih formata, ali s namjerno nejednakim razmacima. Želim naglasiti kako ovim primjedbama ni u kom slučaju ne želim dovoditi u pitanje uvodne Zidićeve naznake, nego još jednom upozoriti na postmodernističku složenost Kuliševa izričaja.

Već sam u više navrata i napisa upozoravao na njegovu podvojenost između doista dominantne spontanosti i stalno prisutne racionalne i intelektualne kontrole, koja je zasigurno, političkim rječnikom kazano, konstitutivna odlika Kuliševa slikarskog izraza.

Naglašavajući Kuliševu blisku povezanost s vodećim intelektualcima poput Veselka Tenžere (pa i sama autora monografije), kao i višedesetljetno radno iskustvo grafičkog urednika leksikografskih izdanja, Zidić je također istaknuo važnost intelektualne sastavnice u genezi Kuliševa stvaralaštva s pravom prepoznajući primat u uvodu istaknutih stilskih crta i kakvoće temperamenta. Nema nikakva mjesta sumnji kako je autentična strast i neoromantičarsko nagnuće sudbinski (pred)odredila Kuliševo slikarstvo, no njegove silovito spontane tokove uvijek je kontrolirao vrlo dobro informiran i artikuliran intelektualni aparat.

Nizovi ili prodor u visine

Već spomenuti promišljen i atraktivan postav Herbarium Pictorium u Palači Milesi može se proglasiti jednim od oglednih primjera Kuliševa umijeća prilagodbe raznolikim izlagačkim prostorima, što je ponajviše došlo do izražaja u Nizovima izloženim 2000. u nekadašnjoj gotičkoj crkvi u Kostanjevici na Krki. Po Zidićevu sudu Nizovi su »njegovo najžešće otrgnuće od ikakvoga, ma i posrednog predstavljanja, pri-kazivanja i ‘pred-očavanja’ odnosno od ikakve žanrovske (više ili manje stereotipizirane) konvencije«.

»Svi su elementi izložbe – slika za slikom – stvarali idealan prostor duhu koji teži visini, koji se diže za svjetlom, koji ne prebiva na podu, nego pod svodom crkve: drugim riječima, onome koji nije profesionalac na izložbi, nego čovjek metafizičke strepnje; koji je duhovno biće u oduhovljenim brodovima crkve i onaj koji crkvu ne posjećuje kao znatiželjni putnik, nego u njoj živi – kadgod u nju uniđe – kao svoj puni život«.

Zidić spominje kako je nekima postav te izložbe bio atraktivan, nekima bizaran, a trećima lud, no nije teško zaključiti kako nakon te »instalacije na slikarski način« (naslov mog kratkog osvrta na tu doista dojmljivu izložbu) ni jedan kasniji Kulišev projekt nije bio lišen želje i težnje da se usuglasi sa suvremenim načinima likovne prezentacije. Pritom umjetnik nije posegnuo za tehnološkim izazovima videa ili nekog drugog sličnog tehnološkog pomagala ostajući, usprkos povremenim eksperimentima s kolažom i obojenim objektima, trajno vjeran mediju (suvremenoga) slikarstva. Upravo je to i ključna odrednica izložbe postavljene u splitskoj palači Milesi, koja po Zidićevim riječima svjedoči o »bipolarnosti svijeta i kada slikar nije bučan, kad štedi sebe i druge.«

Ukras i instalacija na slikarski način

U tom smislu ova je izložba predah od Kuliša opisana Zidićevim uvodnim napomenama i pomno odabranim nazivima poglavlja poput Retorika mora i vode. Čak i više nego u neutralnom izlagačkom prostoru zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt, Kuliševi radovi promišljenim rasporedom u Palači Milesi djeluju kao slikarski ukrasi zamišljeni i stvoreni upravo za taj prostor (gotovo kao Nizovi u Kostanjevici) kao sretno iznađena ravnoteža između tradicionalnog Gesamtkunstwerka i suvremenih instalacija.

U stanovitu smislu ovo je komorniji Kuliš od uobičajenoga, no pomnije promatranje i analiziranje njegovih slikogradbenih postupaka upućuje na neizmjenjenu dosljednost karakterističnom likovnom govoru bez obzira na povremeno netipičnu suzdržanost. U Herbariumu Pictorium Kuliš je prepoznatljiviji po izboru suzvučja boja nego po uobičajenim »praskovima groma na platnu«, koji su dominirali prethodnim ciklusima Riffova i Ključanja vode. Svjestan potrebe da povremeno prikaže i manje eksponirane aspekte svog umjetničkog umijeća, Kuliš je u ovom izlagačkom projektu usuglasio svoj slikarski govor sa svjesno odabranim tradicionalno oblikovanim interijerima. Stoga se izložba može procijeniti kao još jedna potvrda umjetnikova izbora da suvremenost njegova slikarstva proizlazi iz duboka razumijevanja i poštivanja ponajboljeg iz opće povijesti likovnih umjetnosti.